Sandžak je izgubio svog velikog sina,
Šemsudina Kučevića iz Tutina.
Tutin je tužan, Sandžak je tužan,
a i bošnjački narod koji mu osta puno dužan.

Šemsudin se borio za svoju domovinu,
za Sandžak, svoju otadžbinu,
borio se za svoj sandžački bajrak,
ponosito govoreći "Ja sam Bošnjak!".

Kao svaki čovjek i on je imao mana,
ali osmjeh i ljubav mu je bila jača strana,
mržnja mu je bila sasvim strana,
jer nije znao mrziti čak ni najžešćeg dušmana.

Imao je i prijatelja, a i neprijatelja,
ali nikada nije imao tjelohranitelja.
Bio je to jedan neobično običan čovjek,
tako je i okončao svoj životni vijek.

Njegova dženaza je dokaz za šta se on borio,
borio se za svoj narod kojeg je puno volio,
na tom putu je puno propatio,
i na kraju se svome Gospodaru vratio.

Allahu moj! Oprosti mu svaki grijeh,
neka mu otkup za grijehe bude njegova patnja i osmjeh!
Allahu moj! Uvedi ga u Džennet i džennetske ljepote,
Tvojim rahmetom molimo Te!

(Anonim)