Slavomir Mikić rođen je 1951. godine u vogošćanskom naselju Semizovac u kojem je završio Osnovnu školu. Nakon Gimnazije nastavio je školovanje na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu gdje je studirao matematiku. Radio je u računovodstvima više firmi. Tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini 1992.-1995.godine protjeran je iz svoje kuće. Obreo se u Australiji, gdje i danas živi. Tamo je počeo da piše. Kako sam kaže bilo je to sasvim slučajno.

- Nervirale su me ljudske gluposti kroz koje je svako pokušavao opravdati sebe zbog situacije u kojoj se raspala naša nekadašnja zemlja Jugosavija, kaže Slavomir Mikić. Branio sam se tako što bi takve u svojim humorističkim tekstovima, pričama i kozerijma, karikirao i ismijavao, te sve te raznorazne nebuloze pretvarao u humor. Vremenom se nabralo dosta tekstova koje sam ukoričio u svoju prvu knjigu „Nasmij se i za pojas zadjeni“. U njoj su prevladavale političke teme jer većih gluposti nigdje i ne možeš naći izvan politike i političara. Ova knjiga, bez obzra na primjese humora, predstavlja svojevrstan ratni dnevnik u kojem je oslikana turobna slika raspada jedne zemlje, patnje građana koji su protjerani sa svojih ognjišta i njihova borba da teške trenutke prebrode i vrate se u normalan život.

Nakon svog književnog prvjenca, nije stao sa pisanjem. Za koji dan iz štampe izlazi njegova druga knjiga „Tamna strana svjetlosti“ u kojoj se, kroz više priča i pjesama, bavi postupcma onih koji su vjeru, različitih konfesija, koristili za obavljanje nedoličnih radnji. Poseban akcenat je dao na nedolične postupke onh koji su, unutar različitih vjerskih konfesija, obavljali dužnosti vjerskih službenika.

- Religiju, kler koristi kao dokaz Božije egzistencije i tvrde da je to Božiji produkt, kaže Slavomir Mikić. A onda pod Božijom zaštitom, dio klera, vršo najodvratnije i najgnusnije nedolične radnje a nerijetko i zločine. Ono što posebno boli jeste to što takvi uživaju sve privilegije i u mnogim državama su nedodirljivi. U ovoj knjizi ja ne namećem način na koji se treba boriti protiv toga, nego pokušavam, da one koji koriste svoj mozak za razmišljanje, navedem da razmisle o tome kako sankcionisati njihove radnje koje su i po ljudskim i Božijim zakonima kažnjive.