PRILOZI ZA PROGRAM DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE (III)
Autor: Džebrail Bajramović
Objavljeno: 12. Dec 2019. 20:12:24

DŽEBRAIL BAJRAMOVIĆ: Političke stranke, ako žele da steknu povjerenje građana koji razumiju društvene prilike i svoje povjerenje daju na osnovu postignutih rezultata, trebaju da na funkcionalnoj osnovi pristupe kreiranju programskih ciljeva, a koje mogu ostvariti raspolažućim mogućnostima i kapacitetima; gdje bi u fokusu bile aktivnosti koje poboljšavaju aktuelno stanje a ne svode se na kritiku i primarno teoretski odnos.


IV) Političko organizovanje
Dakako da se na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni mogu pronaći zajednički imenitelji bez obzira kako se koja stranka/partija javno deklariše – kao lijeva, desna ili da pripada centru; da li je u aktuelnim odnosima u vlasti ili je opozicija; te, da li je opredjeljena za etnički ili građanski koncep. U temeljnim postavkama koje determiniraju političku praksu veoma su male razlike, skoro zanemarljive, između lijevih i desnih, tj. pozicije i opozicije, a njihovim osvjetljavanjem dolazi se do suštinske karakterizacije ukupne domaće političke scene.

a) Odsustvo racionalizma u odnosu na javni interes, a što primarno podrazumijeva djelovanja u okviru „mandatske pameti“ a ne općekorisne strategije ili plana.
Opće je poznato da političke stranke u BiH ne djeluju sinhronizovano po nekom „Državnom programu“, koji ima koncept, strukturu, projekte i prioritete; koji ima rokove i markirane nosioce aktivnosti. Čak je opće poznato da naša država jedina na svijetu finansira svoje otvorene neprijatelje koji javno djeluju na njenom uništenju. Međutim, ta nelogičnost je neodrživa jer je neprirodna, tj. nemoralna; a sve što je neprirodno i nemoralno od svog nastanka je bez perspektive jer je osuđeno na propast. Dakle, domaćoj i međunarodnoj javnosti je poznato da u BiH djeluje veći broj značajnih stranaka koje su sateliti nedobronamjernih, agresivnih i separatističkih politika naših susjeda koji otvoreno zagovaraju podjelu države po etno-nacionalnom principu, u čemu je nesumnjivo utkan snažan klerikalni uticaj. Takva politička realnost čini veoma kompleksnim i osjetljivim političke odnose u BiH, pa je potrebna posebna vještina da bi se moglo konstruktivno i produktivno djelovati na domaćoj političkoj sceni, a gdje je puno nedorečenosti, nelogičnosti i isključivosti.

Kada se na tako složenoj i osjetljivoj javnoj sceni pojave politički projekti i osobe koje nemaju adekvatan i respektabilan odnos prema drugom i drugačijem mnogo toga što je sasvim normalno i prirodno u uređenim društvima, iako teoretski zamislivo i opravdano, postaje nemoguće u bh. društveno-političkoj praksi. Pored kontradiktornosti i iracionalizam je jedan od glavnih obilježja domaćeg društveno-političkog ambijenta, tako da se nameće „kao normalno“ ono što nije i ne može biti ni shvaćeno niti prihvaćeno „kao normalno“, već isključivo kao „nenormalno“ – jer je obično štetno, apsurdno i neprirodno za bosanskohercegovački sociološko-kuturološko-tradicijsko historijsko kolektivno iskustvo.

Ono što je zajedničko za sve neodgovorne politike na domaćoj sceni je što se pojednostavljuju složeni odnosi u bh. društvu, a uglavnom u cilju da bi se neodgovornost za trenutno neprihvatljivo stanje u društvu prebacilo na neku precizno isprojiciranu drugu, treću ili inu stranu – a što je osnovna karakteristika isključivih etno-nacionalnih političkih koncepata. U prenapregnutoj političkoj atmosferi gdje se iskreno ne traže niti žele postići dogovor od općeg interesa za cijelu državu BiH i sve njene građane podjednako – stvoreni su idealni uvjeti da se kadrovi sumnjivih etičkih kapaciteta, fokusirani na ostvarenje ličnih interesa na štetu općih interesa, te logikom „mandatske pameti“, na neodgovoran i licemjeran način, a neminovno van zakonskih okvira, opća dobra preusmjere na stranačke račune i džepove neodgovornih i dobro uvezanih pojedinaca. Obzirom da su čvrsto uvezani sa stranačkim elitnim centrima moći, postaju nedodirljivi i nalaze se van dosega zakona i ruke pravde.

b) Manipulativni odnos prema obavezujućim stranačkim dokumentima i aktima – čije se poštovanje zahtijeva od članstvo ali ne i od rukovodeće elite.

Da bi stranačke elite mogle bez pritiska i odgovornosti pribavljati korist za stranku i svoj interes, neophodno je da uživaju konfor pri djelovanju i da su lišeni svakog vida odgovornosti, te da im je na neki način garantovano da neće za svoje nečasne radnje biti gonjeni od domaćeg pravosuđa. Dakle, da bi se bez posljedica domaći materijalni i finansijski resursi eksploatisali i prisvajali bez pravnih posljedica neophodno je da cijelo društvo potone u mrak bezvlašća, tj. da glavne poluge moći budu u rukama kriminogenih stranačkih hobotnica koje po svojoj volji i bez da ikome polažu račun odlučuju kako da se šta koristi i usmjerava. U anarhičnom ambijentu sasvim je normalno, da recimo se ne usvoji godišnji proračun, da inspektori pronađu i ukažu na anomalije i zloupotrebe, da se dokaže štetno poslovanje javnih firmi – a da niko nikad zbog toga ne odgovara niti snosi sankcije. To je sumrak demokratije a i države, pa je logično da mladi bježe u inostranstvo glavom bez obzira, sa kartom u jednom smjeru.

Temeljni stranački dokumenti Statut i Program imaju isključivo formalnu funkciju i služe u svrhu da se stranačka elita učvrsti na rukovodećim funkcijama, a koristi se samo oni dijelovi koji omogućavaju da se zamagle oči javnosti i eliminiše unutarstranačka konkurencija. Neprohodnost inicijativa članstva kroz stanačku strukturu producira nezadovoljstvo koje obično ima rasplet u nepomirljivom konfliktu, trajnom razilaženju i formiranju novih političkih organizacija.

Dakle, neprimjenjivanje Statuta i neaktivnost na realizaciji proklamovanih programskih ciljeva temelj su unutarstranačkih turbulencija koje vode frustraciji članstva, koje se demotivira u ambijentu gdje se toleriše neodgovornost – a iz čega proizilaze devijacije koje narušavaju povjerenje između članova koje želi unijeti promjene u društvu i otuđenog rukovodstva koji brine isključivo o ličnim interesima.

Uvođenje sistema odgovornosti koji bi jednako tretirao sve članove političke organizacije jedino može harmonizirati unutarstranačke odnose i usmjeriti zajedničke aktivnosti u konstruktivnom i produktivnom pravcu, a što treba da je predmet kontinuiranih analiza i usavršavanja mehanizama nadzora i kontrole.

c) Programski formalizam koji podrazumjeva deklarativno zalaganje za opće interese.
Dakle, o stranačkim se programima raspravlja isključivo u formalnom kontekstu, pred skupštine, kongrese i fragmentarno se pominju tokom izborne kampanje, a zatim se stavljaju u ladice i na kojima se skuplja prašina do sljedeće prilike, koja je periodično zacrtana. Marginalizirajućim odnosom prema programu stranke, faktički, marginalizira se struka, a time ni stručnjaci nemaju suštinsku i kvalitativnu funkciju u stranci već formalnu i kvantitativnu, a čime se uspostavljaju unutarstranački odnosi koji ne idu u prilog aktivnim i kreativnim članovima. U atmosferi gdje sposobnost se adekvatno ne vrijednuje u političkoj hijerahiji neminovno dolazi do turbulencija, te se fokus rukovodilaca stavlja u pravcu održavanja stečenih pozicija a programske obaveze se marginaliziraju.

Praktične aktivnosti stranke/partije na realizaciji promovisanih programskih ciljeva glavni je indikator koji ukazuje na sklad između riječi i djela, tj. dosljednosti da se djeluje u pravcu realizacije javno izrečenih obećanja. Uobičajena je praksa da političke opcije – i pozicije i opozicije – biraju neuralgična pitanja koja se ističu kao prioriteti, a za čije rješavanje su zainteresovane veće socijalne grupacije. Međutim, kada im se da podrška i zauzmu mjesta u vlasti, bilo u poziciji ili opoziciji, redovno izostaje adekvatno zalaganje da se data obećanja i ostvare u praksi, a što se često opravdava na način koji nije prikladan za političku opciju što drži do svoga digniteta.

Stoga se može konstatovati da je program političke stranke fokusna tačka u kojoj se prelamaju želje i mogućnosti, teorija i praksa, te je moguće na mjerljiv način odrediti se prema praktičnoj učinkovitosti političke stranke, a time procjeniti njene kapacitete u odnosu na društvenu sadašnjost i budućnost.

Političke stranke, ako žele da steknu povjerenje građana koji razumiju društvene prilike i svoje povjerenje daju na osnovu postignutih rezultata, trebaju da na funkcionalnoj osnovi pristupe kreiranju programskih ciljeva, a koje mogu ostvariti raspolažućim mogućnostima i kapacitetima; gdje bi u fokusu bile aktivnosti koje poboljšavaju aktuelno stanje a ne svode se na kritiku i primarno teoretski odnos.

d) Preferiranje ličnog, grupaškog i stranačkog u odnosu na opći interes.
Kao što su pojedinačne slobode osnov demokratičnosti društva, isto tako one su osnov za profilizaciju političke organizacije. Ako su individualne slobode članstva ozbiljno reducirane u odnosu na rukovodstvo stranke, u tom slučaju posrijedi je rigidni centralizam koji preferira poslušništvo i odanost lideru, a kreativnost, znanje i sposobnost ne igraju nikakvu ulogu pri kadrovskoj selekciji. U unutarstranačkom ambijentu gdje postaje bitno „ko je šta rekao“, tj. forma, a ne „šta je ko rekao“, tj. sadržaj, neminovno kvantitet potiskuje kvalitet i vremenom dolazi do osipanja intelektualnih, kreativnih i moralnih kapaciteta, te lahko je uvidjeti indikatore koji nagovještavaju neminovni krah sistema zasnovanog na elitizmu, protekciji i nepotizmu gdje su podobnost i klimoglavstvo temeljni kriteriji kadrovske politike. U ambijentu reduciranih sloboda članstva neminovno dolazi do međuljudskih tenzija, a što nužno vodi ka blokadama koje prouzrokuju unutarstranačko nezadovoljstvo i raskole.

Harmonizacija unutarstranačke funkcionalnosti jedino je moguća na bazi jednakih prava svih članova političke organizacije i insistiranju na poštovanje dokumenata i provođenju odluka nadležnih organa, uz sankcionisanje neodgovornosti a vrijednovanje sposobnosti.

e) Liderstvo bez preuzimanja liderske odgovornosti.
Jedan od fokusnih problema funkcionisanja političkih subjekata u BiH je neuviđajno liderstvo koje veoma teško odgovara na izazove kompetentnosti, egocentričnosti, racionalizma, moralnosti i integriteta ličnosti. Zasigurno da socio-psihološko-politička istraživanja trebaju posvetiti posebnu pažnju ovom pitanju obzirom na ulogu i značaj stranačkih lidera u kreiranju općeg društveno-političkog ambijenta u Bosni i Hercegovini, a što se dramatično i suštinski odražava na funkcionisanje vlasti u našoj domovini. Zadnjih desetljeća naše društvo je determinirano liderskom dominacijom u kome je karakter i psihološki profil pojedinog lidera bio, a i biva, osnov za definisanje profila bilo koje političke stranke – bila ona u poziciji ili opoziciji, s tim da se ne mogu zanemariti i pojedine značajne razlike, ali koje su u dužem vremenskom okviru jenjavale, blijedile i topile se u općem sivilu, nedosljednosti i bezidejnosti bh. političke scene.

Jedan od razloga za dominaciju „liderskog modela“ nad „uređenim kolektivnim sistemom“ može se opravdano tražiti u relativno kratkom kolektivnom iskustvu u višestranačkom demokratskom sistemu, tj. teško se oteti utisku da postoji još uvijek snažan osjećaj kolektivne nostalgije iz jednopartijskog sistema a gdje su važili drugačiji i često suprotni kriteriji vrijednosti u odnosu na savremene društvene tokove i tehnološki napredak, a gdje su se od članova društvene zajednice tražili drugačiji oblici angažmana i participacije.

Stoga, sva ova trodecenijska demokratska praksa – uz neprilagođen i veoma neproduktivan tranzicijski proces društva kao cijeline – može se podvesti pod simboličan naziv faze kao „liderstvo bez liderske odgovornosti“ jer očito da je nedostatak vizije najodgovornijih stranačkih rukovodilaca rezultirao redovno neučinkovitim reformama i neprevazilazivim unutarstranačim sukobima, a čije su posljedice ogromne infrastrukturne i organizacione štete u društvu i državi – što je dovelo do frustracije građana i nezadovoljstva članstva – koji jedinu konstruktivnu alternativu vide u formiranju novih političkih subjekata. Lideri u BiH nikada se nisu jasno i decidno odredili u odnosu na odgovornost prema članovima stranke na čijem su čelu i građanima države čije bi interese trebali da zastupaju i afirmišu.

Usljed nepostojanja nepristrasne, objektivne i kompetentne kritike prema angažmanu lidera političkih stranaka jer se u suženoj kolektivnoj svijesti u BiH – a i na širim balkanskim prostorima – to automatski poistovjećuje i interpretira kao napad na politike čiji se ciljevi eskluzivno odnose na najčešće apstraktne etničke interesa, a koji nerijetko nisu kompatibilni principima multietničkog društva.

f) Nepostojanje jasnih, transparentnih kriterija na osnovu kojih se vrši kadrovska selekcija.
Unapređenje transparentnosti u funkcionisanju političkih organizacija je od esencijalne važnosti za bh. društvo jer je nepovjerenje prema strankama izraženo kod građana usljed negativnog iskustva koje mnogi imaju kroz priključenje nekoj političkoj opciji. Radu na lokalnom nivou ne pridaje se adekvatna pažnja i obično se aktivnosti odvijaju u sklopu izbornih kampanja, dok je edukativni rad sa članstvom praksa koju ne upražnjavaju niti stranke na vlasti niti one u opoziciji. Usljed loše, ili nikakve, komunikacije rukovodstva sa bazom, faktički, stvorena je velika barijera između stranačkih funkcionera i običnog članstva, a što bi trebalo da bude spona prema građanima, biračima. Međutim, stranački funkcioneri uglavnom su fokusirani na eliminaciju unutarstranačke konkurencije, pa se stoga na formalan način bave društvenom problematikom – što uglavnom ima svrhu obezbjeđivanja pokrića za zadržavanje stečene pozicije i kolektivna pažnja se usmjerava ka dnevnopolitičkim aktuelnim temama za kratkoročnu upotrebu.
U ambijentu kada je sve podređeno „spektakularnim medijskim temama“ svaki oblik ozbiljnih i dugoročnih političkih projekcija i angažmana gubi smisao, a čime se degradira znanje, sposobnost i kreativnost u pogledu temeljnih pitanja za funkcionisanje i prosperitet društva, te kadrovi koji ne preferiraju „senzacionalističe trendove“ ostaju na marginama, gubeći volju za ozbiljne projekte koji imaju općedruštveni značaj.

Fokusiranje na politiku koja insistira na programskim ciljevima i ispunjavanju zacrtane dinamike jedino može obezbjediti kvalitetne kadrovske potencijale koji imaju predispozicije da se uspješno nose sa nagomilanom društvenom problematikom – koju fabrikovane medijske afere spretno marginaliziraju ali ne doprinose njihovom riješavanju.

g) Kreiranje atmosfere „kontrolisanog haosa“ u strukturama stranke.
Kreiranje atmosfere „kontrolisanog haosa“ u strukturama stranke a u čemu se praktično vidi brzo i efikasno rješenje uz upotrebu legalnih instrumenata od strane lidera i užeg rukovodstva da bi se održao „mir u kući“; a u čemu se ogleda netransparentnost i nekonzistentnost, što nužno podrazumijeva neetičke konzekvence: neiskrenost i nepravdu, te se zahvata nepotizam i spletkarenje i neminovno zalazi u prostor nezakonitog i kriminalnog djelovanja. Nekorektan odnos prema članstvu je logičan slijed koji se odražava na stranačku bazu i neminovno dolazi do nepremostive barijere koja dijeli obmanjeno članstvo, čije nezadovoljstvo narasta iz dana u dan i privilegovanu elitu, koja uživa benefite nečasno manipulišući sa zagarantovanim pravima članstva.

Vođeni inercijom unutarstranačke nekorektnosti, uglavnom, vječni i nezamjenljivi stranački kadrovi, kada dođu u strukture vlasti i na rukovodeća mjesta u društvu, nastavljaju suštinski identičnu manipulaciju samo što se umjesto interesima stranačkih kolega fokusira na reduciranje zagarantovanih prava građana.

Dakle, političke organizacije – bile one u poziciji ili opoziciji - uspjele su kroz svoj iracionalan i neodgovoran odnos prema povjerenim dužnostima da demotivišu i rastjeraju svoje članstvo, a zatim, kada dođu na vlast, istom metodom da građanima omrznu politiku i pošalju krajnje nemoralnu poruku – da im je jedina ispravna odluka da napuste državu – jer su oni odlučni u namjeri da u cilju ostvarenja lične koristi i promidžbe idu do krajnjih granica nemorala, korupcije i kriminala. Obzirom na radikaliziran odnos stranačkih kolega jedini adekvatan odgovor je osnivanje novih političkih stranaka da bi se praktično suprotstavilo općedruštvenoj pošasti i “Demokratskoj anarhiji” koja prijeti da kompletno društvo odvuče u katastrofu; dok se mladi građani masovno odlučuju da svoju perspektivu potraže van domovine u kojoj su marginalizirani, obezvrijeđeni i poniženi u odnosu na obrazovanje, stručnost i sposobnost.