U današnjem listu „Dnevni avaz“ iz pera novinarke M.S. piše o nekadašnjoj „perjanici“ industrijske proizvodnje, mostarskom Aluminiju, koji dijeli konačne otkaze radnicima.

Krajnje žalosno, smiješno i tragikomično, da današnji novinar, posebno iz Mostara, može i da spomene neku „perjanicu“, znajući da je ista i bila lažna godinama i da je firma Aluminij, poznata planetarna krađa državne imovine, leglo kriminala i lopovluka njenoga menadžmenta i saradnika i da je od lažnog „hercegovačkog diva“ posrnuli patuljak, sa gubicima od preko pola milijarde maraka.
Isto tako, ovaj i drugi novinari u Bosni i Hercegovini, moraju znati da je firma Aluminij leglo nacionalističke i ustaške diskriminacije radnika nehrvata, da je prema svome scenariju diskriminacije i zabranila povratak radnika Srba, Bošnjaka i nepodobnih Hrvata, na svoja radna mjesta prije hrvatske agresije, od strane HV i HVO, pod vodstvom HDZ-a i njihovih zagrebačkih mentora.
Od aprila 1997. godine, kada je njihov „otac nacije“ Franjo Tuđman i zvanično označio početak obnovljenje proizvodnje u ovoj firmi, sa izričitim naglaskom da je Aluminij strateški interes Republike Hrvatske, uz zapošljavanjem isključivo njihovih „zaslužnih“ bojovnika, nije to više niti bosansko-hercegovačka firma, niti narodna firma, već isključivo ustaška jazbina i nacionalističko leglo njihovih osvajača i uzurpatora.
Ako ovo i nije bilo jasno domaćoj vlasti, posebno kod Bošnjaka, trebalo je i moralo biti jasno svim domaćim novinarima, patriotima i slobodnoumnim misliocima i piscima istinitih pisanih sadržaja u vezi Aluminija i svih događanja u njemu i oko njega.
Svi hrvatski mediji su mogli pisati što su htjeli i kako su im zacrtali tvorci njihovog agresorskog scenarija na ovu firmu, na grad Mostar i na ostale dijelove, jedine nam domovine Bosne i Hercegovine.
Nama, obespravljenim radnicima; Srbima i Bošnjacima, kojima je zabranjen bio ulazak ili povratak u firmu, nisu čak i podjeljenje dionice, koje ih sleduju po principu radničkih prava iz ostvarenog radnog odnosa. Pitanje uvezivanja radnoga staža ili drugi vidovi obeštećenja, za njih je misaona imenica, bez vidika i spoznaja. Svakako je ovo djelo lopovsko, kriminalne i diskriminatorske ujdurme, menadžmenta firme sa Mijom Brajkovićem, Ivom Bradvicom, Mladenom Galićem i inim saradnicima, rukovodstva nacionalističke stranke HDZ-a sa Draganom Čovićem i ostalim čimbenicima, kao i njihovih „kumovima“ u Bošnjaka iz vlasti, učesnika kriminalnog „aluminijskog kola“.
Na djelu je samo njihova briga za radnike hrvate, koji su godinama uživali sva radnička prava u ovoj firmi, ne mareći o sudbinama naših obespravljenih radnika i njihovih porodica, kako bi se njima uvezao radni staž i izmirile nezarađene plate.

Po našem književniku Meši Selimoviću i romanu „Tvrđava“ sve su to ulizice, kako ih je i lično opisao, koje se i dan danas iskazuju u djelima i likovima; Fadila Novalića, Nermina Džindića, Jelke Miličević i inih njihovih članova aktuelne vlade Federacije, koji odnekuda sa grbača naših građana Federacije, obezbjeđuju novac za isplate plaća i uvezivanjem staža, „zaslužnim“ radnicima hrvatima, koji su nijemo i slijepo sve ove godine posmatrale našu golgotu i očitu pljačku njihovog rukovodstva.
Kako sva njihova prljavština, te otpad nedoličan ljudskoga porijekla, svih učesnika u ovoj planetarnoj pljački firme i države i nas obespravljenih radnika, sa njihovim akterima ne bi izašao na površinu istinske spoznaje, isti u vladi Federacije se brinu da ne donose već zastarjelu odluku u nužnosti stečajnog procesa u firmi? Zašto i kako, dobro to oni znaju?
Bilo kakvi pregovori sa potencijalnim kupcima firme Aluminij, na veoma trulim temeljima i nepouzdanim saznajima činjenog kriminala i lopovluka, svakako povlači i mnoge dubioze i nedoumice odnosa i ponašanja i države ove nam jedine, koja je već znatno opeljušena, te treba i dalje da se osiromašuje, na osnovama ovih diletantskih i nedobronamjernih procesa i partnerskih dogovaranja HDZ –SDA? Dokle, da li to neko zna?