PJESMA O (EVROPSKOJ) LJUBAVI...
Autor: Mehmed Meša Pargan
Objavljeno: 16. Jan 2020. 16:01:29


Stotinu godina od jutra, kada je Gavrilo obukao bijelu košulju,
a revolver, njemačke proizvodnje, sa tri metka, stavio za pojas.

Krenule su uskoro kolone okupatora kojima je trebalo pokazati put
gdje se krvi u slavu nižu arije Bečke filharmonije, kao večeras
dok zveket oružja na Balkanu, opet ledi krv u žilama ili budi vulkane.

Nepromijenjen je ovaj grad i zemlja u tom stoljeću pošasti.

Znaš li da, kada parneš vrbovim prutem u pijesku i pokažeš vodi kuda će,
tuda može krenuti cijela rijeka, njene pritoke,
čak se i more tim putem može vratiti,
tragajući za iskonom.

Gavrilo je pucao toga dana i pokrenuo rijeku.

Večeras, čekajući uz Bečku filharmoniju sehur
dok se tanki mjesečev vrh bez razloga i smisla
probija kroz oblake nad gradom, baca beskorisnu svjetlost,
čuteći Mocartove note, zgrčene u krvoločnom snoviđenju
novih Gavrila, u zemlji u kojoj i danas slave zločince,
u zemlji u kojoj smatraju svekolikim nacionalnim dostignućem
i zaslugom, ubijanje jednog, stotinu ili osam hiljada civila
Srebrenice. U zemlji u kojoj se natječu čiji je zločin i njegov počinitelj veći.

U ovoj noći, dok slutim nove ratove, već tu, iza ugla
pretvaram se da ne shvatam Bernarda Levyja
(i njega su smjestili u ovu noć, neposredno pred zvukove
Šubertove Osme simfonije).

On nas pita. Nama govori o licemjerima Evrope.

A zašto nama uvijek govore ono što već trpimo?

Evropa će zauvijek pasti i niko je neće, nikada podići sa dna!?
Ona želi Srbiju, čiji predsjednik negira genocid u Srebrenici.
A ta Evropa ne želi Bosnu u kojoj ima grad Sarajevo,
sa džamijama, crkvama, katedralama, sinagogama...

Sa Srebrenicom, sa deset hiljada ubijene djece Bosne...
Sve mi je ove večeri jasno.

Kristali prelamaju jednu jedinu istinu.
Pokorena zemlja obnavlja povijesno gradivo učestalih okupacija.

Stoljeća brzo minu, kraj nas, ljetopisaca.

Mi minemo i brže, nesposobni da trajemo i usporedimo stvari
pojave, vremena i ljude.

Zgrade se pale i ruše, snuju i grade,
ali narod jedanput srušen, teško se ponovno diže.



Zemlju su našu rušili.
Djecu iz majki vadili nožem, na kojem je antikrist, urezao
znakovlja vjere.

Kraj je svijeta, vele, kada antikrist ponese krst i krene u rat.
A memorija Bosne i to pamti.

Na Drini je, kažu noćas vijesti, vojni orkestar Srbije otvorio Andrićgrad.
Zidali ga kičastog neimari godinama,
namjereni da nadrastu Mehmed-pašu Sokolovićai njegov most u Višegradu.

Da uđu u povijest.
Ali, vrijeme je poput osjetljivog želuca,
ono izbaci sve što ne može svariti. Vrijeme određuje trajanje.

I u mom nesnu slutnja: sa Drine su se danas čuli opet zvukovi truba.
Truba uz koje su palili Višegrad, te nedavne 1992.
Truba koje još u memoriji imaju „Marš na Drinu“,
iz čijih nota su nikli zbjegovi milion civila.
Masovne grobnice.
Slavljenja zločinaca.
Srebrenica!

Nisam bespomoćan ako sve svoje okove večeras shvatam,
bez znanja, moći i snage da ih skinem sa sebe.

U vremenu koje pamti, ostat će zapisano, rukom mrtvog ljetopisca
da je na dan Gavrilovog pucnja u mir, stotinu godina poslije
Evropa izdala jednog čovjeka,
koji joj je vjerovao.

Izdala je jedan narod,
jednu ideju i srušila svoje temelje,
ostavljajući zemlju Bosnu, opet, na ivici rata.

Bečka filharmonija nam se noćas ruga sa TV ekrana.

Bez znanja i moći da bilo šta učinim
u svijetu zaključanih mogućnosti
učim molitvu da Evropa pođe putem ljubavi.

Nije ljubav mučenje Bosne čitavo jedno stoljeće. I duže.

Preme Božjem određenju, bojim se za ovozemaljsko:
Evropska inkvizicija dvadeset i prvog stoljeća, plamenom
guta zemlju Bosnu i jedan narod.

Uzimam zadnji zalogaj na sehuru i započinjem post.
Neka dragi Bog usliša moju molitvu u noći,
koja dugo neće moći poroditi jutro.