Za vrijeme mog proputovanja kroz Kinu, upriličio sam posjetu i najstarijoj kineskoj džamiji. Iako sam unaprijed pretpostavljao da jedan dan možda i neće biti dovoljan za razgledanje iste, obzirom da sam bio smješten na suprotnom dijelu grada -, prevario sam se. Naime pekinški metro je toliko dobro organiziran tako da u jednom ogromnomgradusa preko 22 miliona ljudi, imate mogućnost stici i u najudaljeniji dio grada za nepunih pola sata vožnje u udobnoj i super brzoj podzemnoj željeznici.

Naravno prije tog puta poželjno je pripremiti se i razgledati mapu metroa koja pored voznih stanica na obaveznom kineskom jeziku ima i prijevod istih na engleski. Priprema je potrebna i iz razloga što u Kini nemate Google pretreživač i sve ono što ide uz njega. Također loša vijest je i za korisnike Facebook-a, kojeg nema u Kini. Dakle, u slučaju da zalutate, što nije nemoguće, uglavnom ste prepušteni sami sebi i svojoj snalažljivosti, obzirom da većina Kineza ne govori engleski jezik. Naravno i tu postoji izuzetak. Za kratko vrijeme sam naučio da se u slučaju da mi zatreba pomoć obratim mlađim ljudima na ulici koji uglavnom govore “neku vrstu” engleskog.

Autor repoprtaže Samir Hadžalić pred ulazom u džamiju

Kod pekinškog metroa se odmah uočava sličnost sa metroom u Tokiju. Kojega sam posjetio nepunu godinu dana ranije, prije putovanja u Kinu. Besprijekorna čistoća i disciplinovanost ljudi koji koriste metro. Priprema za obilazak znamenitosti Pekinga je potrebna i iz razloga što ćete pored metroa morati sasvim sigurno koristiti i ostale načine prevoza, uključujući tradicionalne kineske rikse. Koje su umjesto tradicionalnog pogona ljudskom snagom zamjenjene motornim pogonom. Također, računajte i na visekilometarsko pjesaćenje, jer pojedine atrakcije (gotovo sve) je nemoguće razgledati na neki drugi nacin osim pjesačenjem. Ono što želim posebno naglasiti, osobito ako posjećujete Kinu po prvi put, to je da nećete opaziti da dnevno prepješačite desetke kilometara u razglednju znamenitosti, jer u jednom gradu bogatom tisućljetnom historijom, vrijeme kao da je stalo ali zato kilometri brzo prolaze.
No, da se vratimo posjeti džamiji.

U Pekingu postoji pet džamija iz najranijeg perioda. Odlučio sam posjetiti onu najstariju. Nuije ili kako je Kinezi u žargonu još nazivaju “Džamija u kravljoj ulici”, smještena je u dijelu Pekinga u kojem vecinom dominiraju muslimani. Smatra se da u tom pekinskom distriktu (Xuanvu) danas živi oko 300.000 muslimana. Tu je ujedno glavni kulturni, trgovinski kao i gastonomski centar kineskih muslimana. U neposrednoj blizini džamije nalazi se i znameniti islamski teološki univerzitet. U noćnim satima cijeli Xuanvu oživi i ispuni se mirisima lokalnih specijaliteta obližnjih lokala i ulićnih prodavaca, majstora tradicionalne muslimanske kineske hrane.



Islam se u Kini prakticira od 651 godine. Džamija koju sam posjetio je najstarija i prvi put je sagrađena davne 996. godine za vrijeme vladavine dinastije Liao, na prostoru koji danas obuhvata 6000 kvadratnih metara. Njen arhitekt je bio čuveni Nazarudin koji je živio u Kini za vrijeme vladavine dinastije Liao. Današnji izgled džamije veže se za sredinu 17. stoljeća i vladavinu dinastije Kanxi. Međutim, u periodu mongolskih osvajanja Kine, ova džamija je bila gotovo sravnjena sa zemljom. Zahvaljujući vladavini dinastije Ming u 15. stoljeću ponovo je podignuta. Nakon ovih rađene još tri renovacije džamije, a posljednja je bila 1996. godine. Pored ove, najstarije u Kini danas postoji preko 39 000 džamija, od toga 25 000 se nalazi u sjeverozapadnoj autonomnoj oblasti Xinjiang.

Ono što ovu džamiju čini posebnom osim njene historijsko-kulturne vrijednosti za muslimane svijeta, jeste svakako izuzetan spoj arapske i kineske arhitekture. Za neupućene, na prvi pogled bi se reklo da se radi o još jednom budističkom hramu ili sličnoj orijentalnoj građevini. Međutim, priđemo li bliže i uđemo li u harem džamije, uvjerićemo se da se nalazimo u jednoj od najljepših i po arhitekturi najinteresantnijih džamija.



Na kapiji nas dočekuje ljubazni domaćin, sa širokim osmjehom koji nam, nakon što je zaključio da ne govorimo kineski, naziva Sellam i gestikulacijom pokazuje da smo dobro došli i da možemo razgledati slobodno. Iako sam se informisao da posjetitelji plaćaju ulaz i razgledanje nisam nigdje primjetio da neko naplaćuje ulaznice, kao što je to običaj kod većine budističkih hramova. To je turistima ostavljeno na volju, izuzev prostora gdje se obavlja namaz.

Jedinstvena arhitektura ove džamije je zaista zanimljiva. Svugdje se mogu vidjeti natpisi na arapskom međutim ono što je zanimljivo na krovovima dominiraju figure zmajeva i groteskni ukrasi. Harem džamije je urađen tako da se kroz nisko rastinje i drveće naziru staze prema različitm manjim zgradama različith namjena. Međutim ono što dominira pored velikog mesdžida za namaz jeste i takozvani “Toranj za gledanje mjeseca” a koji ujedno predstavlja i minaret džamije. Iako na prvi pogled vidimo ustvari objekat kineske dvospratne pagode. Ograda džamije je urađena u orijentalnom stilu sa kombinacijom crvene i zelene boje na stubovima. U samom prostoru džamije kao i oko džamije, odnosno na ulici nisam primjetio nikakve mjere obezbjeđenja, osim uobičajene saobraćajne policije koja je prisutna u neposrednoj blizini.
I ovaj dio Pekinga uostalom kao i svi ostali dijelovi grada su veoma sigurni kako za domcilno stanovništvo tako i za turiste. Inače Peking danas slovi za jedan od najsigurnijih gradova u svijetu.



U susretu sa grupom francuskih turista saznao sam kako su i oni pozitivno iznenađeni tvrdeći da je Peking mnogo sigurniji grad od Pariza.

Pravo je čudo naći se u jednoj svjetskoj metropoli a ne vidjeti na ulicama beskućnike ili prosjake. Tako nešto u Pekingu ili u Tokiju sigurno nećete vidjeti. Da li je u pitanju izuzetno dobra socijalna politika, briga za čovjeka ili nešto drugo, treće? Nisam dokučio!?

Sa prvim sumrakom u oživjeli dio grada u blizini džamije slijevaju se rijeke turista, a mi polahko zbrajamo utiske i na putu za stanicu metroa planirajući sljedeću kinesku destinaciju i avanturu.