Uz arhive Bošnjaci.Net u povodu preseljenja na Ahiret
NEDŽIBOV UMJETNIČKI PUT DO TRONA
Autor: Hajro Ikić
Objavljeno: 17. Feb 2020. 20:02:03

U samo predvečerje u petak, 14. februara t.g., nakon duže teške bolesti preselio je na ahiret Nedžib Vučelj. Komemoracija je održana u nedjelju, 16. februara u Velikoj sali JU "Centar za kulturu, sport i informisanje" u Bužimu, dok dženaza i ukop su obavljeni u 14:30 sati na mezarju "Bajrići" u Bužimu, na kojoj je prisustvovali više hiljada ljudi.




Hajro IKIĆ: Zavičajna ljubav snažno katapultira Nedžiba Vučelja ka vrhovima književne i fotografske umjetnosti pa Nedžibova djela postaju zapažena ne samo u Sandžaku nego i u razmjerama balkanskog regiona, a nekad i šire. Nedžibove umjetničke fotografije preletjele su Atlantik i ukrasile zidove američkih likovnih galerija pa su i američke oči vidjele čarobne kamenite meandre rijeke Uvca i cvjetne mozaike pešterskih livada, a stihove Nedžibovih nostalgičnih pjesama slušale su i evropske uši.
Književnik i umjetnički fotograf Nedžib Vučelj, naše sandžačke gore list, još u mladosti je vješto hodao po klizavoj književnoj stazi i približio se pjesničkim vrhovima Sandžaka. Kada je otišao iz zavičaja noseći sa sobom svoje stihove, strahovali smo da će Nedžib teško plivati i isplivati. Ali energični Sandžaklija Nedžib Vučelj snažno je zaplovio i ukrotio bure i vjetrove koji po pravilu šibaju došljake. Umjesto da mu talasi „mora“ potope ,,lađu“ Nedžib postiže uspjeh ravan apsurdu. Daleko od zavičaja, Nedžib Vučelj, ne samo što nije anoniman, već je čak i kolovođa tamošnje književno-umjetničke elite.

Izrastao je i zablistao poput balkanskog svetionika i po mnogim svojim uspjesima u književnosti i umjetničkoj fotografiji osvojio je visoke vrhove.

Ne mogavši da se pomiri sa činjenicom da je otišao iz zavičaja, Nedžib Vučelj je svim svojim duhovnim snagama tražio lijek i način da sačuva duhovnu, emotivnu vezu sa zavičajem. S druge strane, nova sredina gdje se nastanio - Bosanska Krajina, imala je po svojim kulturološkim i etničkim karakteristikama mnogo podudarnosti i sličnosti sa njegovim zavičajem Sandžakom. Nedžib je postavio sebi dva životno važna emotivna cilja – da zavičajnoj ljubavi zabrani izlazak iz njegovog srca, a da u srcu otvori novu fijoku u kojoj će ugnijezditi svoje novo životno boravište - Bosansku Krajinu. Balansirajući između te dvije ljubavi, dajući šanse i jednoj i drugoj da se ostvare, Nedžib iscrtava svoju životnu i umjetničku stazu i sudbinu.



Taj magični lijek koji mu omogućava da bude duhovno i emotivno prisutan u zavičaju iako je fizički daleko od njega, našao je Nedžib u književnom stvaralaštvu i umjetničkoj fotografiji. Tipične slike i teme iz svog zavičaja Nedžib zasađuje i zasijava u pjesmu, u priču, u fotografiju i tako stvara umjetnički izuzetno vrijedna književna djela i umjetničke fotografije i svoju najveću zavičajnu ljubav - svoj Sandžak, ustoličuje na vječiti prijesto u svom srcu.

Kada čovjeka nosi snažna ljubav ka nekom cilju, on će savladati i najveće prepreke i stići će čak i do zvijezda.

Zavičajna ljubav snažno katapultira Nedžiba Vučelja ka vrhovima književne i fotografske umjetnosti pa Nedžibova djela postaju zapažena ne samo u Sandžaku nego i u razmjerama balkanskog regiona, a nekad i šire. Nedžibove umjetničke fotografije preletjele su Atlantik i ukrasile zidove američkih likovnih galerija pa su i američke oči vidjele čarobne kamenite meandre rijeke Uvca i cvjetne mozaike pešterskih livada, a stihove Nedžibovih nostalgičnih pjesama slušale su i evropske uši. Kad je umjetnik talentovan onda sjaj njegovih umjetničkih djela probija zavičajne i državne granice, pa je umjetnik poznat i priznat u nezamislivo dalekom svijetu izvan granica svoga zavičaja.



Uspjehe svjestranog umjetnika Nedžiba Vučelja prate odgovarajuće nagrade i priznanja.

Nedžib Vučelj je na Međunarodnom takmičenju fotografa u Hrvatskoj „Pihaći 2013” dobio „Grand prix” za najbolju fotografiju. Na Nedžibovoj prestižnoj „Grand prix“ nagradi doslovno piše: „VELIKAN FOTOGRAFIJE“.

Nedžib Vučelj je osvojio i prvo mjesto za fotografiju na temu „Čovjek i fotoaparat“ na Međunarodnom takmičenju u Zagrebu gdje se takmičilo 160 fotografa iz 12 zemalja svijeta, mada žiri nije znao imena autora, jer su fotografije bile šifrirane.



Nedžib Vučelj je dobio „ZLATNU PLAKETU“ od Udruženja Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka u BiH za njegove zvjezdane uspjehe na polju novinarstva, književnosti i umjetničke fotografije i posebno za uspjeh na međunarodnim takmičenjima i afirmaciji BiH i Sandžaka.
Nagradu za poeziju dobio je 1995.godine u Bihaću.

Dobio je plaketu grada Bužima za novinarstvo, kulturu i umjetnost.
Dugačak je spisak gradova - balkanskih, evropskih i američkih u kojima je imao samostalne izložbe umjetničkih fotografija.



NEDŽIBOV KNJIŽEVNI RAD

Nedžib Vučelj je objavio dvije zbirke poezije „Njedra puna zavičaja“ i „Kovačnica“ i dvije zbirke pripovjedaka „Zulfov kamen“ i „Obraz“.

Zastupljen je u „Antologiji sandžačke poezije”, „Antologiji krajiške poezije”, u Zagrebačkoj antologiji poezije koja nosi naslov „Pod beharom moje janje spava”.

Mnoge Nedžibove pjesme su pjesnički dragulji. Pomenućemo sljedeće pjesme: „Njedra puna zavičaja”, „Pešterac”, „Analiza života”, „Pešterac priča izvoru”, „Svojima”, „Pjesma majci“.



Nedžibove pjesme su kao vječno proljeće, kao vječna mladost jer su one namijenjene zavičaju kao poklon, kao ljubav, kao cvijet. Profesor Džeko Bubuljica o Nedžibovoj poeziji kaže: “Veliki je zaljubljenik ljepote, umjetnosti, pa su zato i stihovi kreativni i govore nam o afirmiranom pjesniku. Kada je u pitanju umjetnost, nikada nije zatečen, uvijek je u njenom svjetlu i zagrljaju.“

Recenzent Emin Huskić kaže: “Ljepotu tih pjesama i njihovu snagu najbolje osjećaju oni koji su udaljeni od zavičaja, a oni u zavičaju primaju ih kao dragocjen dar i svjedočanstvo upornosti jedne borbe .“

ANALIZA PJESME “NEJDRA PUNA ZAVIČAJA“

Nedžibova antologijska pjesma „Njedra puna zavičaja“ je najljepša oda zavičaju. Ovom pjesmom je Nedžib Vučelj kao prorok predvidio i naslutio svoju buduću životnu i književno umjetničku sudbinu. Osjeća pjesnik da su njegovu dušu okupirale zavičajne slike i da je njegova duša rezervisana samo za njih. U trenutku kada odlazi iz zavičaja pjesnik želi da u svojim njedrima odnese i zavičajna brda i sve običaje i tradiciju svoga naroda (čak „i košije koštampoljske”). Sve to on ne može ostaviti kad odlazi u svijet, to je svo njegovo duhovno bogatstvo. Sve je to izvajalo njegovu dušu od djetinjstva i sve je to sraslo sa njegovim bićem i neodvojivo je od njega. Rastanak pjesnika od zavičaja naslikan u pjesmi „Njedra puna zavičaja“ je jedan izuzetno dirljiv i tužan trenutak.



PJESNIK U ZAVIČAJNOM GNIJEZDU - ZAVIČAJ U PJESNIKOVOM SRCU

Zasadivši zavičajni duh i emocije u svojoj književnoj i fotografskoj bašči, Nedžib se i sam nastanio u tom zavičajnom umjetničkom vrtu i kontinuirano boravi u zavičajnoj duhovnoj i emotivnoj klimi. Iako je pjesnik daleko izvan zavičajnog vidokruga, njegova rasplamsana i krupna umjetnička zvijezda često zablista i na cijelom regionalnom (a naravno i na zavičajnom) medijskom nebu i Nedžib gostuje u svakom sandžačkom domu i sa TV ekrana maše Sandžaklijama svojim nagradama i zlatnim plaketama.

Nedžib Vučelj često gostuje u zavičaju u svojstvu umjetnika na kulturnim manifestacijama, na književnim večerima i na izložbama svojih umjetničkih fotografija, koje mu zavičaj organizuje, kao što to evo sada čini Sjenica.

I tako se decenijama ostvaruje pjesnikovo proročanstvo i životna želja da mu budu njedra puna zavičaja.
Posmatrajući Nedžibov život i njegova umjetnička djela koja zajedno sa njim šetaju po svijetu, neodoljivo se nameće utisak da je i Sandžak dobio svog Zuka Džumhur u liku Nedžiba Vučelja.

Sagledavajući Nedžibove umjetničke uspjehe i rezultate međunarodnog formata, sa pravom i sa ponosom možemo reći da je Nedžib „svjetski a naš“!

I na kraju, Nedžibu Vučelju poklanjam pjesmu „SIJAČ VJEČNOG CVIJEĆA“ koju sam napisao prije deset godina i posvetio je njemu diveći se njegovim uspjesima.

SIJAČ VJEČNOG CVIJEĆA
(književniku Nedžibu Vučelju)

Poletio iz kanjona,
Vječnoj tami da umakne,
Skicirao put do trona,
Sjajne zvijezde da dotakne.

Feniks mu je dao krila,
Letio je i kroz vatru!
Vodila ga dobra vila
Nisu mogli da ga satru!

Kao slavuj Vučelj pjeva,
Stihovima lovi zvijezde,
Umukla je čak i ševa
U vječnost mu pjesme jezde.

Vučelj sije vječno cvijeće,
Ne gasi se njegov plamen!
Vječnu slavu ponijeće
Na cvijetu „Zulfov kamen“!