DR. DENIS BEĆIREVIĆ: Antibosanskim centrima moći moramo jasno poručiti da prestanu negirati državu Bosnu i Hercegovinu i njen legalni praznik - Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Bosanski Srbi, prema međunarodnom pravu, nisu imali 1992. godine, kao ni danas, pravo na samoopredjeljenje i time na stvaranje sopstvene države na tlu države Bosne i Hercegovine. Građani Bosne i Hercegovine su na legalnom i međunarodno priznatom referendumu 29. februara i 1. marta 1992. godine u ogromnoj većini odlučili da Bosna i Hercegovina bude nezavisna, suverena i jedinstvena država.

SRETAN DAN NEZAVISNOSTI DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE!
KADA JE UGROŽENA BOSNA I HERCEGOVINA SUŠTINSKI MOGU POSTOJATI SAMO DVA POLITIČKA BLOKA: DRŽAVNI I ANTIDRŽAVNI

Državljanke i državljani Bosne i Hercegovine,
Sretan vam legalni državni praznik – Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine!
U turbulentnim vremenima neskrivenog, drskog i opasnog ugrožavanja mirovnog procesa i državnosti Bosne i Hercegovine suštinski mogu postojati samo dva politička bloka:
1. Blok za odbranu nezavisne i nedjeljive države Bosne i Hercegovine i
2. Blok antidržavnih, antiustavnih i separatističkih elemenata.

U normalnim političkim okolnostima poželjno je da se političke stranke takmiče u nuđenju ideja, programa i projekata za kvalitetnije uređenje unutrašnjih sadržaja u državi Bosni i Hercegovini. Međutim, u vrijeme direktnih i brutalnih nasrtaja na mir i opstanak države Bosnu i Hercegovini nužno je okupljati, povezivati i koordinirati aktivnosti probosanskih stranaka u zajedničkom frontu za očuvanje domovine Bosne i Hercegovine. Da ne bi bilo dileme i zabune, pod pojmom probosanske stranke podrazumijevam sve političke stranke koje su spremne da se bore za nezavisnu, suverenu, nedjeljivu, evroatlantsku, evropsku, sekularnu, multietničku, socijalno pravednu i demokratsku državu Bosnu i Hercegovinu ravnopravnih građana i naroda.

Zato sam, prije nekoliko dana, javno predložio formiranje širokog političkog pokreta za zaštitu nezavisne, suverene, nedjeljive i demokratske države Bosne i Hercegovine u kojem će biti zastupljene sve pozicione i opozicione stranke koje su spremne da brane principe ustavnosti i zakonitosti u državi Bosni i Hercegovini. U novonastalim okolnostima ugrožavanja mira i ustavnog poretka neophodno je da sve stranačke, grupne i individualne interese potpuno podredimo državnim interesima Bosne i Hercegovine. Ne mogu i ne smiju lični, grupni, stranački ili bilo koji partikularni animoziteti i nesuglasice biti ispred državnih interesa.

Među probosanskim strankama ne smije biti podjele na poziciju i opoziciju kada se odlučuje o kapitalnim pitanjima kao što su:

1. očuvanje i afirmiranje nezavisnosti i suvereniteta države Bosne i Hercegovine,
2. zaštita teritorijalnog integriteta države Bosne i Hercegovine,
3. poštivanje i afirmacija principa ustavnosti i zakonitosti,
3. bezrezervna podrška ubrzanju evroatlantskih integracija Bosne i Hercegovini,
5. promocija i osiguranje ljudskih i građanski sloboda...

Političkim ekstremistima, kao i njihovim mentorima izvan granica Bosne i Hercegovine, moramo odlučno i jedinstveno staviti do znanja najmanje dvije stvari:

1. Na svaku aktivnost koja bude prijetnja nezavisnosti i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine odgovorit ćemo jedinstveno, organizirano i odlučno.
2. Ne prihvatamo ničije antidejtonske, antidržavne i separatističke prijetnje, ucjene i pokušaje razbijanja države Bosne i Hercegovine.

Nažalost, dominantno je mišljenje, gotovo konsenzualno prihvaćeno u srbijanskim političkim, vjerskim i pseudonaučnim krugovima, da nije bilo agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, nego da je na djelu bio građanski, etnički i, uz to, vjerski rat. Nije slučajno Milorad Ekmečič, jedan od glavnih ideologa srpskog velikodržavlja, formulirao i promovirao malignu tezu o „građanskim ratovima na prostorima ex-Jugoslavije“.

Snage koje brane državu Bosnu i Hercegovinu ne smiju prihvatati ove ciljane podvale velikodržavne propagande o „sukobu tri strane“ u Bosni i Hercegovini. Nikada ne smijemo prihvatiti agresorske i antidržavne kvalifikacije kao što su: „tri konfrontirane strane“, „tri zaraćene strane“, „tri sukobljene strane“... Ovakvom nemoralnom terminologijom zamagljuje se stvarna priroda problema u Bosni i Hercegovini i to može biti od koristi samo destruktivnim antibosanskim snagama. To je mimikrijsko prekrivanje istine i to moramo znati prepoznati. Zato treba upozoriti da je ideologijski diskurs koji od 1992. do danas politički izjednačava „sve strane u sukobu“ izraz nemoralne i neutemeljene politike izjednačavanja agresora i žrtve, napadača i branitelja.

Pokušaji uspostavljanja političke nivelacije između snaga koje ruše međunarodno i domaće pravo i probosanskih političkih opcija imaju dvije temeljne svrhe – amnestiranje destruktivnih separatističkih snaga i podupiranje političkog i moralnog sljepila kod međunarodne zajednice. Ne dozvolimo da se pseudoteorije o „etničko-vjerskim konfrotacijama“ i „zaraćenim stranama“ odomaće u Bosni i Hercegovini jer one služe projektu razgradnje Bosne i Hercegovine.

Antibosanskim centrima moći moramo jasno poručiti da prestanu negirati državu Bosnu i Hercegovinu i njen legalni praznik - Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Bosanski Srbi, prema međunarodnom pravu, nisu imali 1992. godine, kao ni danas, pravo na samoopredjeljenje i time na stvaranje sopstvene države na tlu države Bosne i Hercegovine. Građani Bosne i Hercegovine su na legalnom i međunarodno priznatom referendumu 29. februara i 1. marta 1992. godine u ogromnoj većini odlučili da Bosna i Hercegovina bude nezavisna, suverena i jedinstvena država. Krajnji cilj agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu bio je stvaranje velike Srbije. Taj cilj se trebao realizirati uništenjem bosanskohercegovačke države i društva, kao i destrukcijom tradicionalnih, običajnih i drugih fundamentalnih vrijednosti. Jedan od subciljeva osvajačke politike režima Slobodana Miloševića bio je da genocidom i masovnim zločinima proizvede neizlječivu averziju prema zajedničkom životu u Bosni Hercegovini.

Zbog neodgovornih pojedinaca koji nenaučno i neargumentirano tumače princip samoopredjeljenja naroda, moramo jasno odgovoriti na pitanje: Šta je „pravo na samoopredjeljenje naroda“ i kako se ostvaruje? Odgovor na njega nije znao ni Slobodan Milošević kada ga je svojevremeno (1991. godine) postavio Arbitražnoj komisiji Mirovne konferencije o Jugoslaviji (tzv. Badinterova komisija). Njegovo pitanje tada glasilo je: „Ima li srpsko stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao jedan od konstitutivnih naroda Jugoslavije, pravo na samoopredjeljenje?“ Prema nalazu Badinterove komisije, verificiranom od Evropske zajednice, SFRJ je prestala da postoji disolucijom (raspadom), a ne secesijom (otcjepljenjem) pojedinih država. Miloševićevim sljedbenicima teško je palo saznanje da se svi međunarodni instrumenti koji se odnose na princip ravnopravnosti i samoodređenja naroda trebaju shvatiti, prije svega, u teritorijalnom, a ne u strogo etničkom smislu. Antidržavne i separatističke snage nisu shvatile i prihvatile činjenicu da je ovaj princip u trajnoj suprotnosti s principom političke nezavisnosti postojećih država u svijetu.
Nažalost, i danas ima neodgovornih pojedinaca u bh. entitetu RS koji i dalje pokušavaju manipulirati sadržinom načela na samopredjeljenje. Zbog takvih neistina i neutemeljenih tumačenja, želim ukazati na činjenicu da i Generalna skupština Ujedinjenih nacija precizno ističe da se pravo na samoopredjeljenje ne smije nikada shvatiti kao odobravanje ili podsticanje nikakve djelatnosti koja bi dovela do raspada ili ugrozila, u cjelini ili djelimično, teritorijalnu cjelovitost ili političko jedinstvo država. Zato je, pored ostalih razloga, nemoguća jednostrana secesija bh. entiteta RS, jer stanovništvo jednog dijela nedjeljive države Bosne i Hercegovine nikada neće moći odlučivati o sudbini cjelokupnog stanovništva naše države.
Nikada!

Neka vječno živi država Bosna i Hercegovina!