ZLOČIN U GORICI JE DIO “UDRUŽENOG ZLOČINAČKOG PODUHVATA”
Autor: Said Šteta
Objavljeno: 24. Apr 2020. 16:04:31

Ja sam Said Šteta, sin Mustafe! Čovjeka koji je dva puta stajao pred ustaškom cijevi. U II svjetskom ratu, i u ovom zadnjem, gdje je kao starac u logoru Buturović Polje zatvoren i mučen, ispod oka zadobio ožiljak od noža i odnio ga u mezar. Zbog njega, ali i svih mojih dragih Goričana koji su ubijeni ili nakon logora nisu mogli dočekati pravdu, oni kojima ove godine na dan zločina nećemo moći posjetiti mezare i proučiti Fatihu. Ja ne odustajem!


Ako su zli mislioci “namislili” da ću u vrijeme pandemije virusa korona zaboraviti ono što sam obećao prije više od deset godina, a to je, pisati o zločinu u mom rodnom selu Gorica, grdno su se prevarili.
Ne samo da neću prestati podsjećati na zločin koji se desio prije dvadeset sedam godina, 25. aprila 1993.godine u ranim jutarnjim satima, već se valjano oslonuti na pravomoćnu presudu Međunarodnog suda pravde u Den Hagu, za “Udruženi zločinački poduhvat” koji je potvrdio kazne u ukupnom trajanju od 111 godina zatvora, te time naznačio da je i zločin u Gorici dio tog poduhvata. U sažetku presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i drugi između ostalog stoji: Za članove UZP-a je utvrđeno da su stavili u pogon čitav sistem deportacije muslimanskog stanovništva iz Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Ovaj sistem se sastojao od širokog spektra zločina: raseljavanja i zatočenja civila, ubistava i uništavanja imovine tokom napada, zlostavljanja i razaranja imovine tokom operacija deložacije, zlostavljanja i vrlo teških uslova zatočavanja u zatočeničkim centrima HVO-a, korištenja zatočenika za fizički rad na linijama sukoba ili kao živog štita, te raseljavanja zatočenika i njihovih porodica na druge teritorije nakon što su bili pušteni iz zatočeništva. Pretresno vijeće je konstatovalo da su na hiljade osoba bile žrtve tih djela nasilja, koja su na organizovan način činile vojne i političke snage HVO-a.
Po ko zna koji put podsjećam, u Gorici je svirepo ubijeno šest mojih komšija, dok je 137 odvedeno u logor Buturović Polje, a selo opljačkano i potom zapaljeno da ni kamen na kamenu nije ostao. Tako se iz navedenog sažetka da se uočiti da su za zlodjela osuđeni samo naredbodavci, ali ne i izvršioci, a to su oni koje sam već nekoliko puta spominjao imenom i prezimenom. Kako se tužiteljica Vesna Pranjić, šefica Odjela za ratni zločin, Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko neretvanskog kantona, za tačno godinu dana nije udostojila odgovoriti, niti šta konkretno učiniti na poslu u koji se očito ne miješa, ja ću bez naknade, u ime Uzvišenog Stvoritelja, Gospodara Svjetova, nastaviti raditi na prikupljanju činjenica i pisati o “Udruženom zločinačkom poduhvatu”. Kako ratni zločin ne zastarijeva, makar njegovi akteri fiktivno umirali, već sam im obećao da ću biti njihov Simon Vizental dok hodim ovim svijetom i zato Ponavljam!

Najodgovorniji u nizu je Šagolj Zdravko, zvani Piske, zapovjednik brigade HVO-a, “Herceg Stjepan”, čije zapovijedi i izvješća čuvam, zatim zapovjednik bojne, Mladen Rako, zvani Ribica, sin Smiljana, iz sela Obri, (direktni učesnik) te poslušnici u zlu: Zdenko Križanac, Raić Ivan zvani Ićo iz Nevizdraka, Andrija Merdžo, zvani Andro, sin Ruže, Vujičević Dragan, zvani Banda iz sela Obri, Kavelj Goran (ubio Mirsada Gabelu), i drugi. Ništa manje nije odgovoran zapovjednik logora Buturović Polje, Zvonko Dogan zvani Nono. Naravno, istraga će pokazati ko je još upleo prste u mrežu zločinačkog poduhvata. Iako posjedujem još imena i dokaza, neki se čak javili i putem društvenih mreža. Što li?



Pobijedio sam mržnju odmah nakon rata, samo neću dozvoliti da mene pobijedi zaborav. Ja nemam dilemu svaki put kada odlazim u rodno selo Gorica, zastati u Trusini i odati počast nevino ubijenim. Za to su neki dobili kazne, a neki još ne. Ali za nevino ubijene i u logoru mučene Goričane koji umiru s nogu, niko još nije ni po glavi počešan. Ja nemam dilemu da prihvatim činjenicu da nisu svi Hrvati zločinci. Ponavljam, da odajem zahvalnost i počast Katici Kaji Blažević koju su njeni sunarodnjaci mučki ubili na pazaru u Buturović Polju, jer je kradom noću, nosila kruh Goričanima u logoru. Ja ne mogu zaboraviti ni pokojnog Vinka Šekeriju, bačvara, ali ni njegovu djecu i unuka, koji su također pomagali moje Goričane i odnosili im cigarete i hranu. Ja nemam strah da spomenem da Ćamila Hanića nisu ubili Hrvati, a sud je “džeka pucača” nepravedno oslobodio. Njegovo maslo nije za ramazana, a Boga mi ni njegovi ćevapi. Budemo li istini gledali u oči, lakše ćemo nositi ožiljke prošlosti, a na temelju istine ostaviti bar malo poštenijeg i zdravijeg okruženja djeci koja će doći. Pišući istinu i samo istinu, još se nadam da će i moji školski drugovi kojima sam davno poslao poruku, već u godinama kada se sumira ono što smo radili ili smo trebali, javiti se i pomoći u dokazivanju istine. Jedan je bio svjedok svirepog ubistva bolesne starice Zejne na kućnom pragu. Umjesto što se neki pojavljuju kada pitaju ko je taj što piše, spremni da plate da više ne piše, ponovo poručujem da nema tog novca da bih izrekao laž, ali ga posebno nema niti će biti, da bih prodao ovu bolnu istinu. Mene nećete kupiti!

Ja sam Said Šteta, sin Mustafe! Čovjeka koji je dva puta stajao pred ustaškom cijevi. U II svjetskom ratu, i u ovom zadnjem, gdje je kao starac u logoru Buturović Polje zatvoren i mučen, ispod oka zadobio ožiljak od noža i odnio ga u mezar. Zbog njega, ali i svih mojih dragih Goričana koji su ubijeni ili nakon logora nisu mogli dočekati pravdu, oni kojima ove godine na dan zločina nećemo moći posjetiti mezare i proučiti Fatihu. Ja ne odustajem!

Zato ću pisati i pisati, ostat će makar slovo kada prestanem disati…