DR. MUSTAFA CERIĆ: Dovoljno je letimično pogledati sadašnje beogradske tabloide pa shvatiti da nije ista kao što je bila devedesetih, već je deset puta gora mržnja prema svemu što nije srpsko. I priča o „miru“ Aleksandra Vučića je mnogo perfidnija nego što je bila priča Miloševića. Stoga, nije naše da se miješamo ni u njihove svađe ni u njihove sloge. Naše je da vidimo šta nam je raditi jer kad južni Sandžak (Crnu Goru) zaboli zub, Bosnu zaboli glava.

Nisu Srbi jedini narod na svijetu, koji ne stoji na zemlji već se upinje da se popne na nebo. Njima je, stoga, sličan ili oni su slični svakom nebeskom narodu, koji ne umije hodati po zemlji zato što ne gleda ispred sebe već iznad sebe. A onaj koji ne gleda ispred sebe, gazi one koji su s njim i oko njega. Srpska politika uporno pokazuje i dokazuje da ne odustaje od svog historijskog hoda unatrag. Ne više prema gore, već sada prema dolje, gdje je postavljen zid pred kojim hod unatrag mora da stane. Nije to „berlinski zid“, već je to „zid plača“, koji vraća slijepima vid a maloumnim prosvjetljava um.

Dakako, južni Sandžak (Crna Gora) je bio i ostao lakmus papir kako za slijepe tako i za maloumne. Milo Đukanović nije nikad bio malouman, ali jeste bio slijep pa je slijedio srpski historijski hod unatrag dok nije došao do „zida plača“, gdje mu se vratio vid, ali ne toliko da je mogao hodati sam i vidjeti svojim vlastitim očima šta mu sprema srpska politika, koja još uvijek ide unatrag od demokracije do teokracije, od razuma do bezumlja, od tolerancije do nasilja, od ljubavi do mržnje svega što nije srpsko.

Oči čovjeku služe da gleda unaprijed. Čovjek ne može gledati unatrag osim da se okrene unatrag, ali onda ne vidi svoj pravac unaprijed. Od svog mraka iz prošlosti, srpska politika nije u stanju da vidi ni svoje ni tuđe svjetlo budućnosti unaprijed. U njihovim glavama sve je crno u njima i oko njih poput mantija srpskih sveštenika osim njihove opsesije da budu „nebeski narod“, koji ne umije da hoda po zemlji u ljubavi i poštivanju drugog i drugačijeg. Zato srpska historija nije progresivni već regresivni hod u vremenu i prostoru. Dosada je Srbima unekoliko uspijevalo da povedu i druge sa sobom u svoj inferno. Ovoga puta su ostali sami u svom historijskom hodu unatrag osim ako neki u međuvremenu nisu iznova oslijepili ili su, kao i dosada, oboljeli od amnezije.

Ne treba imati iluziju. Dva oka u jednoj glavi su trenutno u zavadi, ali ona će se lahko i brzo ponovo zagledati i zaljubiti protiv Turaka na planu „istrage poturica“, kao što su to uvijek dosada radili kao „udruženi zločinački poduhvat“ protiv Bošnjaka/Bosanaca. Kao što to i dan danas rade od vrha indoktrinirane pameti do dna primitivnog folklora: prepričavaju tursko-osmansko doba kao da se to danas događa. Više i strastvenije nego i sami današnji Turci. To se zove okretanje pameti naopako i upravljanje vremenom unatrag. To zna i može samo srpska historija, koja nije nikad izašla iz svog prljavog historijskog gliba o kosovskom i drugim mitovima, koji ubijaju zdravi razum i šire mržnju. Dovoljno je letimično pogledati sadašnje beogradske tabloide pa shvatiti da nije ista kao što je bila devedesetih, već je deset puta gora mržnja prema svemu što nije srpsko. I priča o „miru“ Aleksandra Vučića je mnogo perfidnija nego što je bila priča Miloševića. Stoga, nije naše da se miješamo ni u njihove svađe ni u njihove sloge. Naše je da vidimo šta nam je raditi jer kad južni Sandžak (Crnu Goru) zaboli zub, Bosnu zaboli glava.

Nemam pravog savjeta za Bošnjake u južnom Sandžaku osim da izrazim moje žaljenje što nam nije pošlo za rukom ni nakon posljednjeg srpsko-crnogorske agresije i srpskog genocida nad Bošnjacima da ustanovimo panbošnjačke/panbosanske institucije sa sjedištem u Bosni, bosanskoj matičnoj državi. No, ono što mi se čini važnim reći iz bosanske perspektive i perspektive Bošnjaka u južnom Sandžaku a nakon ovih izbora u Crnoj Gori jeste to da je Milo Đukanović izbor manjeg zla iako njegova vladavina predugo traje i teško je opravdati njegovu korupciju, ali je mnogo teže i opasnije zamisliti da se projekat Crne Gore, koji uključuje euroatlantske integracije, zaustavi ili potpuno odbaci u korist ruske dominacije. To bi, doista, bio vrhunac historijskog hoda unatrag ne samo za Crnu Goru, već za cijelu regiju zapadnog Balkan, posebno za Bosnu. Zato oprez: na djelu je srpski historijski hod unatrag bez upaljenih žmigavaca, bez retrovizora i bez osjećaja da se može nekoga pregaziti!

Dragi Bošnjaci u južnom Sandžaku, primite srdačne selame iz Sarajeva. Ako ništa drugo, želio sam da vam kažem da mislimo na vas, da se brinemo za nas, da se nadamo najboljem te da učimo dovu da nas Allah Svemogući spasi od iskušenja, kojeg nismo u stanju izdržati. Amin!