ALIJIN SIN
Autor: Said Šteta, književnik i novinar
Objavljeno: 17. Sep 2020. 18:09:40


Davno je prošlo četrdeset godina kako se znamo i drugujemo. Koliko god da su nas životni putevi udaljavali, duše su pronalazile frekvenciju da se čuju i da progovore. Zadnjih godina, kada vjetrovi života jednako udaraju u naša jedra, mi čvršće držimo kormilo, pa i sidro spustimo da ljudski progovorimo.

O čovjeku! O rijeci Neretvici! O zemlji pitome doline Klis!
Ja ću, evo ovdje progovoriti koju o čovjeku. Znam da će mi on haturiti, jer zlobnici jedva čekaju da mu se ime spomene pa da zalaju jer pričati ne umiju. Ali kada sam ga ugledao na povratku iz mog rodnog sela, da na ulazu u Sultiće iz pravca Obara, čisti saobraćajni znak “Spomen obilježje Trusina” kojeg su crnom bojom zamazali oni što još nisu savladali slova niti jednu lekciju dobrote, moja potreba da pišem o čovjeku nije imala dilemu. Pomislih, koliko sam godina molio vlasti da za moje selo stave znak, da se zna da tamo žive preživjeli Goričani. Nisam tražio da stave znak za spomen obilježje mojim ubijenim Goričanima, jer bi se našla nepismena budala da i to u crno oboji. Isto večer, na društvenim mrežama čitam objavu Azem ef. Čomora, imama džamije u Seonici, kako je moj drug, čovjek o kojem pokušavam pisati, taj isti dan podijelio paketiće polaznicima mekteba. Iz vlastitog džepa zagrabio, pa dao. Nije se mašio državne hazne kako to mnogi čine, pa od tih para koje nisu njihove znaju i na hadž otići. Pišem, a drhtaj koji me prožima poput zime u vehtoj odjeći na putu do škole u Seonici gdje sam pješačio šest kilometara svaki dan, šalje mi išaret da možda neću znati reći sve ono što čovjek zaslužuje. Zato ga spominjem po ocu. Ne iz razloga da bi doživio “uzdignuće” k’o neki, već da mu naglasim korijen kojeg ni mnogo jači vjetrovi neće iščupati. Njegov babo Alija, da mu se Svemogući smiluje na boljem svijetu, dolazio je petkom u džamiju u bijeloj kao snijeg košulji, koju bi hanuma Ćatiba, majka mog druga, da i njoj Svemogući podari najljepše odaje, bijelila u paralici, kako bi među ljude otišao čist a pred Boga samo takav i nikako drugačije. Poznavao sam ih oboje i kroz njih zavolio mog druga Sejada Hakalovića, jer nije česta prilika da u tuđim roditeljima osjetiš toplinu svog roditeljskog krila. A ja sam to u njima osjetio!

Tako još kao osnovac, naučih ljudsku dobrotu kao možda najbolju lekciju, što su mi ih utkali učiteljice i nastavnici moje škole u Seonici. Kada se danas okrenem, iza sebe vidim jasnu potvrdu. Drugujem samo sa insanima. Klonem se onih što su se odmetnuli u hajvane, a nisu ni za tora ni za tovara. Javno ih perom dočekujem, da što manje dunjaluk pogane. No, ovdje samo o insanu!

O radu u školi malo je na stotine stranica da napišem, jer moj Sejo nikada nije “radio” sa djecom, nego im utkao znanje i stavljao “u džep” dovoljno ljudskosti da dunjalukom usprav hode. Posao nastavnika je njegova ljubav koju nikada nije gledao kao rad, već kao započeti ćilim na kojem uvijek ima mjesta dodati koju šaru. Tako je i danas! Malobrojni učenici najbolje škole na svijetu, kako to s ponosom volim kazati, zbrajaju medalje i pohvale za znanje i umijeća, pa nastavljaju dalja školovanja redajući samo uspjehe.

Sejo je bio i mutevelija u džamiji. Spočitavali mu kako to komunista može biti, a zaboravili da je odrastao u islamu uz majku Ćatibu i babu Aliju. Zaboravili oni, što su u vakat kada je babo Alija išao u bijeloj košulji u džamiju, odlazili na vašar u Buturović Polje i navačer nakon pijanke, donosili “ordenje” na glavi i leđima. Danas su oni gospoda, i “vjernici”. Sejad se ne obazire, već čini dobro koliko trun, gdje god stigne. Na jednoj dženazi u rodnom selu Višnjevice, Seju bi stid kako je mezarje zaraslo pa pokrenuo akciju da se očisti i ogradi. Nagovorio komšije da betoniraju put do sela, pa kad je akcija krenula ljudi mu sa svih strana slali novac. Jer mu vjeruju!

Kada su zaboravili borce Klisa, pa ih nema ni na Igmanu gdje su mnogi ostavili kosti koje do danas nisu pronađene, Sejo je sa Dinom i dobrim Klišanima formirao boračko udruženje “BUK”. Kada su neljudi kidisali da se ova pitoma dolina učini pustom a njeno kulturno blago zauvijek gurne u zaborav, opet je Sejo sa Bajrom i dobrim Klišanima formirao Zavičajno udruženje za zaštitu historijskih spomenika i kulturnog naslijeđa“SIN” Neretvica. A kada u februaru 2020.godine pohlepnici kidisaše na našu Neretvicu da je gurnu u cijev i izgrade petnaest mini hidro centrala, Sejo me zovnu i upita: ”Druže, jesi li uz nas?”

“Uz tebe Sejo tako mi Boga, pa i u vatru ako treba.” I tako uz Safeta, Arnela, Ibru, Ibrahima, Vehida, Asima, Bajru, Mirelu, Muhameda, Sedina, Nikolu, Edina, Osmana, Amira i nebrojeno čestitih Klišana, nastalo je Udruženje za spas rijeke Neretvice “Pustite me da tečem”. Na čelu udruženja Sejad Hakalović!

Neka mi sad neko protivriječi da ne pišem o čovjeku. Neka mi neko nađe koliko trun da je Sejo učinio nevaljalog. Ne bojite čovjeka okolo a da niste “zavirili” unutra. Ne bi ni babu Aliju “spasila” bijela košulja perlonka, koju je kao znak ženstvenosti i pokornosti Bogu, bijelila Ćatiba hanuma, da Alija nije nosio bjelinu u duši. Bjelinu koja je značila čistu dušu, sa zlatnim šarama dobrote. Takvu dušu sve ove godine koliko ga znam nosi moj drug Sejo. Nosi on i teret na leđima, poput mrava po nekoliko puta veći od njega. Znam!

Obojica smo sitni i za naš kraj nemamo tu sliku gorštaka, ali kad svežemo ruke, prije će puknuti “Seonička ćuprija” nego veza dobrote koja nas drži. Odlazim u mrak vlastite samoće da odšutim. Da šutim o čovjeku, za kojeg riječi ne umiju sve reći. Sreća da o Seji glasno pričaju njegova djela!