DR. MUSTAFA CERIĆ: Zanimljiv bi bio i prizor, odnosno razgovor, Iblisovog glavnog asistenta i krojača novog ruha za Iblisa Fatmira Alispahića. Na pitanje asistenta kako napreduje tkanje odjeće za bosanskog Iblisa Fatmira Alispahića, varalice bi mu pokazale prazan zrak i pohvalili bi se kako sve lijepo napreduje. Iblisov asistent bi ostao zaprepašten – nije ništa vidio. Ali, odmah se posramio misleći da nije dovoljno pametan da vidi tu tkaninu, to novo ruho, tu nevjerovatnu priču o tome da se vidi ono što se ne vidi. Iz straha da bi mogao izgubiti asistentsku službu kod Iblisa, asistent bi se pretvarao da je zadivljen izgledom novoga ruha za bosanskog Iblisa. Odmah bi požurio da bosanskom Iblisu Fatmiru Alispahiću kaže da su tkanine, novo ruho, jednostavno čarobne.

Nije trebalo čekati dugo, Iblis u Bošnjaka je otkrio svoji đavolski identitet. Nije trebalo ni dugo tragati za njim. On se sam predstavio bosanskom narodu s imenom i prezimenom: - Ja sâm Iblis Fatmir Alispahić u Bošnjaka! Ja sam gôl! Nudim vam novu bajku u novom ruhu! Donesite mi novo ruho da ga nosim!

Da je danski autor Hans Christian Andersen živ imao bi najbolju inspiraciju za najbolju bajku za djecu. Bajka bi imala ovaj naslov: “Iblisovo (Fatmirovo) novo ruho”. To bi bila jedna od njegovih najčitanijih zabavnih priča (200.000 pregleda), koja bi govorila o Fatmirovoj - Iblisovoj taštini, o njegovoj gluposti, o njegovoj prepredenosti, o njegovoj pokvarenosti, o njegovoj oholosti (kibru) da drži moralne lekcije iako se zna da je Iblis Fatmir Alispahić najzadnji čovjek na svijetu koji može ikome čitati moralne lekcije a kamoli časnom reisu-l-ulemi u Bošnjaka.

Ali, Iblis Fatmir Alisopahić je uzeo fursat zato što ima zadatak, kojeg je dobio iz Inferna, i to iz zadnjeg kruka gdje je smješten Njegovo Veličanstvo sâm Lucifer - dobio je zadatak Fatmir da zavodi naivne Bošnjake da ga slijede dok ih ne zavede na Iblisovu stranputicu, a onda da im kaže: - Nisam vam ja kriv! Zašto ste me slijedili! Ja vas se odričem.

Tako će se Iblis odreči na Sudnjem danu svih koji su ga slijedili na dunjaluku. No, ne treba zaboraviti na vječnu Iblisovu (Fatmirovu) želju za slavom, za parama, za Iblisovim zavjerama protih svih od Albanaca na Kosovu do Bošnjaka u Bosni. Onaj koji priča o osuđenim ratnim zločincima kao dobrim komšijama u Bosni a ružno se izražava o našoj braći komšijama Albanicima na Kosovu, koji nam nisu nanijeli zlo genocida, ili je srbočetnički igrač ili je na vezi sa Iblisom iz pakla, kao što su to bile srpske kukavice od Škorpiona.

Uvjeren sam da bi Andersen u liku bosanskog Iblisa Fatmira Alispahića prepoznao pokretača događaja u svojoj bajkovitoj priči, gdje je Iblisu Fatmiru, s jedne strane, najslabija tačka, odjeća, a s druge strane strast varalice za bogaćenjem, varalice koji želi iskoristiti sklonost nekih slijepih i naivnih Bošnjaka da se naslađuju na klevetama svojih prvaka - duhovnih i svjetovnih, podjednako. Adersen bi mogao odretiti i vrjeme i mjesto za ovu svoju bajku o bosanskom Iblisu u novom ruhu - Bosna na početku dvadeset prvog stoljeća.

Isto tako, Andersen bi mogao saznati za vrhunske tkalce u Bosni i bosanskoj dijaspori, koji pomažu bosanskom Iblisu Fatmiru Alispahiću da tka svoju Iblisovu mrežu zavjere protiv svih i svega što nije na dohvatu njegove Iblisovske pameti i ruke. Ovi tkalci čine sve kako bi Iblisa Fatmira Alispahića uvjerili da su upravo oni najbolji tkalci, iako nisu znali odjeću šiti dok im Iblis nije ponudio slast gibeta. Brzo su to naučili od Iblisa Fatmira Alispahića i sad uživaju, ali im se počinje gaditi, dok ponavljaju Iblisov gibet i kletvete, jer su shvatili da se njegova pljuvačka u nebo vraća na njihova čista bosanska lice.

Ima još jedna zanimljiva paralela, koju bi Andersen sigurno zapazio, a to je ta velika želja Iblisa Fatmira Alispahića za moći manipulacije, koja ga je dovela do toga da će i on, kao car, hodati gôl u povorci svojih sljedbenika, misleći kako nosi najljepše ruho i priča najzanimljiviju priču.

Zanimljiv bi bio i prizor, odnosno razgovor, Iblisovog glavnog asistenta i krojača novog ruha za Iblisa Fatmira Alispahića. Na pitanje asistenta kako napreduje tkanje odjeće za bosanskog Iblisa Fatmira Alispahića, varalice bi mu pokazale prazan zrak i pohvalili bi se kako sve lijepo napreduje. Iblisov asistent bi ostao zaprepašten – nije ništa vidio. Ali, odmah se posramio misleći da nije dovoljno pametan da vidi tu tkaninu, to novo ruho, tu nevjerovatnu priču o tome da se vidi ono što se ne vidi. Iz straha da bi mogao izgubiti asistentsku službu kod Iblisa, asistent bi se pretvarao da je zadivljen izgledom novoga ruha za bosanskog Iblisa. Odmah bi požurio da bosanskom Iblisu Fatmiru Alispahiću kaže da su tkanine, novo ruho, jednostavno čarobne. Vidjevši s kakvim naivnim ljudima imaju posla, varalice bi se ohrabrile i zatražile još novca, svile i zlata, rekavši da im je to nužno za nastavak tkanja. Sponzori bosanskog Iblisa Fatmira Alispahića uslišašali bi molbu, a varalice bi sve to opet ukrali za sebe, nastavivši raditi na nevidljivom tkanju i na izmišnjenim pričama za gibetske i klevetničke gurmane.

Nadalje, Andersen bi nam u svojoj bajci ispričap i ovaj detalj. Naime, nepovjerljivi bosanski Iblis Fatmir Alispahić, odlučio bi ipak poslati u izvidnicu svog drugog asistenta od većeg povjerenja, koji po svojoj naravi više liči na Lucifera. Varalice bi i njemu pokazale ništa osim zraka, naglasivši da tako prekrasno tkanje izgleda. I nikako drugačije. I drugi Iblisov asistent bi ostao zapanjen. U strahu da nije dovoljno pametan da vidi tu čarobnu odjeću, i on bi nevidljivo novo ruho stao hvaliti.

Andersenova bajka o Iblisu Fatmiru Alispahiću bi se širila cijelom Bosnom i bošnjačkom dijasporom. Svi bi pričali o čarobnoj tkanini, o nevjerovatnoj bajci iz mračnog Inferna, koju mogu vidjeti samo zaljubljeni Bošnjaci u bosanskog Iblisa Fatmira Alispahića, dok bi ta Andersenova bajka o bosanskom Iblisu glupima bila poslastica za večeru od gibeta i klevete. Bosanski bi Iblis Fatmir Alispahić vjerovao da bosanski narod jedva čekao da čuje i vidi to čudo od njegovog glasa, to čudo od njegovog stasa, tu ćaroliju od njegovih grimasa i te njegove iblisovske koraka po tuđim travnjacima i tuđim kukurozovinama, gdje se kriju svinje i krtice.

Na kraju svega stiglo bi uzbuđenje iz Bosne i bošnjačke dijaspore i do bosanskog Iblisa Fatmira Alispahića, pa bi on sâm, jako nestrpljiv, odlučio sa svojim vjernim asistentima, Luciferovim studentima, krenuti prema tkalcima da vidi kako napreduje rad i kako će izgledati nevidljivo ruho na njegovom tijelu i kako će zvučati njegova otrcana priča na Iblisovom jeziku u Bosni i bošnjačkoj dijaspori. Kada bi ljudi stigli pred tkalce, tkalci bi im pokazali samo zrak. Ljudi bi se uskomešali, jer niko nije vidio ništa, ali u strahu za svoj život i da ih se ne bi proglasilo glupima, svi su se počeli diviti onome što ne vide, ono što nije čak ni u zraku. Gledali su ljudi i vikali novo ruho na bosanskom Iblisu je predivno!

Andersen bi nam, zatim, objasnio da bi i sâm bosanski Iblis Fatmir Alispahić ostao zaprepšten. Ni on ne bi ništa vidio. Ali bi, isto kao i car, mislio da su svi glupi osim njega. Bila bi sramota da prizna da ne vidi ništa. Asistenti i doušnici bosanskog Iblisa Fatmira Alispahića bi, kao i cara, nagovorili da odjene novo ruho, da priča novi gibet i klevetu na svom “Defteru” iako je sve to bilo i bit će veliko ništa.

Bosanski Iblis Fatmir Alispahić bi onda, poput (ne)glupog cara iz Andrsenove bajke, skinuo svu odjeću sa sebe a varalice bi ga potom odjenule u novu odjeću, tanku baš poput paučine. Bosanski Iblis Fatmir Alispahić bi se tada pretvarao da je odjeća toliko prekrasna da je odmah želi svima pokazati. Nadao bi se da drugi vide njenu ljepotu, kad već on ne može da ju vidi.

Bosanski Iblis Fatmir Alispahić bi nakon toga odlučio, poput Adersenovog cara, povesti povorku kroz Bosnu kako bi svima pokazao svoje novo ruho i pričao svoju novu bajku bez smisla i bez razuma. Vrijedni Luciferovi tkalci bi ga obukli u čisti zrak, a njegova pratnja morala bi se pretvarati da za njim drži veliki plašt. Za to vrijeme u Bosni bi se skupilo mnoštvo naroda, na kojeg se bosanski Iblis Fatmir Alispahić, poziva. Svi bi htjeli vidjeti to čudesno novo ruho, kojeg nema, kao i da čuju tu lažnu priču, koju bi bosanski Iblis Fiatmir Alispahić ispričao. Ljudi bi se među sobom smijali kako će napokon saznati ko je među njima glup, a ko nije.

Bosanski Iblis Fatmir Alispahić bi napokon krenuo u procesiju. Svi bosanski građani vidjeli bi da je gôl. Ostali bi zaprepašteni, ali baš niko nije htio priznati da ne vide to što ne vidi, da ne vidi to prekrasno ruho, jer bi to značilo da priznaju da su glupi. Jedan po jedan počeli bi ispuštati izdahe, glumiti oduševljenje i međusobno komentirati prekrasno novo ruho na bosanskom Iblisu Fatmiru Alispahiću.

Među tom bosanskom svjetinom našlo bi se i jedno bosansko nevino dijete. Ni ono nije vidjelo nikakvu odjeću na bosanskom Iblisu Fatmiru Alispahiću, ali ne bi moglo shvatiti zašto. Zato bi samo viknulo “Bosanski Iblis Fatmir Alispahić je gôl!”. Ostali bosanski građani i bošnjačka dijaspora čuli bi dijete i divili se njegovoj nevinosti i hrabrosti. Potaknuti njime i sâmi bi počeli vikati: “Fatmir je gôl! Obuci te ga! Sramota!”.

No, bosanski Iblis Fatmir Alispahić bi znao da mora do kraja izdržati procesiju, pa je još ponosnije koračao bosanskim ulicama i gradovima te bošnjačkom dijasporom, a njegovi asistenti i doušnici bi ga ponizno pratili držeći ga za nevidljive skute. Za to vrijeme lopovi bi pobjegli.

Dragi moji, ova priča nije bajka. Ovo je istinita priča o bosanskom Iblisu Fatmiru Alispahiću, koju vam nudim da iz nje uzmete pouku i poruku!

Allahu Svemogući, osnaži nas u borbi protiv prokletog Iblisa!
Allahu Sveznajuči, pouči nas kako da razlikujemo istinu od laž!
Allahu Milostivi, omili nam ljubav prema bratu i prijatelju, a omrazi nam gibet i klevetu brata i prijatelja jer to je kao da se jede bratovo mrtvo meso! Amin!