TITONOSTALGIČARI – ŠTA JE TO?
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 12. Nov 2020. 17:11:33
Sa Titom na Goli Otok


DR. MUSTAFA CERIĆ: Danas je i u Bosni dostupna ta knjiga, koja je prevedena i na bosanski jezik. Pa tu upravo leži zec. Titonostalgičari čitaju tu bajkovitu knjigu o prošlim vremenima u koja bi se oni vratili jer im se bosanska stvarnost ne sviđa, kao što se ni Hasagi nije sviđala nikakva stvarnost osim ona u njegovoj mašti o slavnim Turcima, a titonostalgičarima ona o slavnom Titovom vremenu, o kojem oni sanjaju, za kojim oni boluju, za kojeg bi oni sve dali i svoju slobodu i svoju čast samo da ne gledaju ovu današnju vlast što ih danas ne primjećuju.
To su oni koji me podsjećaju na starog Husagu od Gacka, koji je imao neizlječivu nostalgiju za turskim vremenima. Ništa mu od Švabe nije valjalo. Ni puteve koje su pravili, ni željeznice koje su polagali, ni moderne škole koje su gradili, ni modernu poštu koju su podizali. Hasaga je pričao samo o slavnom turskom dubu, kad su Turci dizali kamene mostove po Bosni, kad su gradili medrese, hanikahe, džamije i kutubhane; kad su se ezani orili od Drine do Une i od Neretve do Save. Bilo je mnogo uleme, kadija i derviša. Bila su to slavna vremena. Išlo se u rat u daleke zemlje, ali su se neki i vraćali s pobjedama.

Sve su te slike Hasagi ostale u sjećanju, kao iz heljdu i jedne noći. Zato je primao u svoju odaju na malom brežuljku kraj Gacka samo one koji su bili voljni da slušaju njegovu priču u hiljadi i jednoj noći, svaku noć po jedna priča, koja je slušatelja ostavljala bez daha.

Švabo je bio i otišao iz Bosne. Zamijenila ih stara Jugoslavija, pa onda Endehazija, pa onda Titina Jugoslavija. Ni o jednoj od ovih vlasti u Bosni Hasaga nije želio da priča osim o pravednoj turskoj vladavini. Hasaga je naprosto bolovao od nostalgije za Turskom. Od te bolesti je i umro. Na samrti je govorio: “Drumovi će poželjeti Turaka, al' Turaka nigdje biti neće”.

Kako nekada tako i sada u Bosni je uvijek bilo više nostalgičara za pustim nepovratnim vremenima i ličnostima, nego realnih mislilaca o sadašnjosti i budućnosti. Oh, kako je Orvel bio u pravu kad je rekao: „Onaj koji kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. A onaj koji kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost." Titonostalgičari nisu ništa od toga. Oni niti kontroliraju prošlost da bi kontrolirali budućnost, niti kontroliraju sadašnjost da bi kontrolirali prošlost. Oni su, jednostavno, izgubljeni u vremenu i prostoru, kao što je bio izgubljen i Hasaga od Gacka. S tom razlikom što je turkonostalgičar Hasaga bio svjestan da je njegova priča bila zabava za slušatelje, poput Šehrizadine zabave dok je pričala hiljadu i jednu priču bijesnom Sultanu kako bi ga umirila i odgodila svoju smrt, dok titonostalgičari vjeruju da njihova priča o Titu nije fikcija, već realna priča o njegovom vaskrsenju poput vaskrsenja Isusovog. Njima danas Tito toliko nedostaje da bi se oni iz ovih stopa vratili u njegovo vrijeme zato što je u to vrijeme sve bilo fantastično, romantično i idilično. Nisu se čuli nikakvi disonantni tonovi u javnosti. Nije bilo javnih kampanja ni izbora, a svi su opet imali pravu da biraju i da budu birani ako su bili podobni.

U Titovo vrijeme niko nije bio ni gladan ni žedan osim onih što su morali odlaziti u Njemačku kao gastarbajteri trbuhom za kruhom. Ali, to je bio njihov „slobodni“ izbor. Naprotiv, oni su bili zahvalni što im je Titova vlast dozvoljavala da mogu odlaziti iz Jugoslavije trbuhom za kruhom u Njemačku, jer tada u Titovoj Jugoslaviji nije bilo dovoljno kruha za sve.

Zar treba reći da si u Titovo vrijeme imao pravo i dužnost da šutiš. Niko te nije mogao prislati da misliš o onome o čemu se nije smjelo misliti, niti da govoriš o onome o čemu se nije smjelo govoriti. Bila je apsolutna sloboda, koju su apsolutno koristili ono koji su bili uz Tita, a oni koji nisu oni su bili blizu njega, bili su zaštićeni zakonom o verbalnom deliktu, kao najsavršenijem sredstvu da se u javnost ne iznose klevete i bedastoće o časnoj i poštenoj Titovoj vlasti. Titonostalgičari su danas nesretni zato što smiju da govore što god hoće protiv ove sadašnje ne-Titove vlasti, koja ništa ne haje o tome što titonostalgičari govore, a govore da ova vlast ništa ne valja jer ih ne primjećuje to što joj umni ljudi govore, to što im pametni ljudi poručuju da im je bilo mnogo bolje u Titovom vrjemenu nego u ovom danas. Ne znaju ni oni tačno zašto im je bilo bolje, ali znaju da im je sada mnogo gore zato što smiju da govore, a ponekad i da laju na vlast, koja ih ni nakon lajanja opet uopće ne primjećuje. A Tito je svakog i sve primjećivao i sve je popisivao i one koji su bila za njega i one koji su bili protiv njega. Posebno je pazio intelektualce, kojima nije bilo dopušteno da pričaju bajkovite priče o prošlim vremenima makar što su imali na raspolaganju prijevod knjige „Hiljadu i jedne noći“.


Bez Tita na Igmanu (Foto: Anadolija)


Danas je i u Bosni dostupna ta knjiga, koja je prevedena i na bosanski jezik. Pa tu upravo leži zec. Titonostalgičari čitaju tu bajkovitu knjigu o prošlim vremenima u koja bi se oni vratili jer im se bosanska stvarnost ne sviđa, kao što se ni Hasagi nije sviđala nikakva stvarnost osim ona u njegovoj mašti o slavnim Turcima, a titonostalgičarima ona o slavnom Titovom vremenu, o kojem oni sanjaju, za kojim oni boluju, za kojeg bi oni sve dali i svoju slobodu i svoju čast samo da ne gledaju ovu današnju vlast što ih danas ne primjećuju. Oni liče na onoga koji ako ga stisneš dahče, a ako ga pustiš opet dahče. Šta god da mu učiniš, on je nesretan.

Titonostalgičari su, u stvari, nesretni što imaju slobodu više nego što im treba. Više bi voljeli da nisu slobodni, kao u Titovo vrijeme nego da su slobodni u ovo neizvjesno vrijeme, gdje svako mora da se dokazuje ili otkazuje za ili protiv ovoga ili onoga. Možda titonostalgičari imaju pravo. Možda im Tito vaskrsne. Oni ga spomenu čim čuju da je neko spomenuo Aliju. Ako neko ima Aliju, onda i titonostalgičari treba da imaju Tita na svom bilborda za izbore.

Upamti, dragi moj, u Bosni te uvijek više poštuju kad te nema, nego kad ima među živima.

Zato nije ružnu umrijeti dok si živi, niti je loše živjeti kad umreš!

Kako god, ne gine ti da slušaš priču titonostalgičara i to priču, koja (ne)opamećuje pametne, a glupe (ne)raspamećuje. Neka nam je Svevišnji Allah na pomoć! Amin!