U srijedu, 2. decembra 2020. godine u Carlisle, Islamski institut - The Pease Centre (Centar mira), u predgrađu Harrisburga, glavnog grada savezne države Pennsylvania, obavljena je dženaza i ukop rahmetli Hasana Šahovića, koji je preselio u 97. godini života. Prema našim saznanjima, odlaskom Hasana sa ovog dunjaluka, otišla je i posljednja žrtva koji je preživio genocid u Šahovićima 1924.

Uz sve zdravstvene mjere predostrožnosti dženaza je obavljena u krugu porodice, prijatelja ali i brojnih članova više etničkih zajednica koji su došli iz New Yorka, Philadelphia-e, kao i drugih gradova Amerike na posljednji ispraćaj Dede Hasana. Brojno prisustvo na dženazi najbolje govori o ugledu i poštovanju koje je ova zajednica gajila prema Dedi Hasanu i njegovoj porodici.



Dženazu je predvodio Džemal-ef. Crnkić, imam BH. Islamiski centar Pennsylvania – Harrisburg.
Hasan je rođen 7. oktobra 1924. godine u Šahovićima kod Bijelog Polja (Sandžak). Od samog rođenja imao je veoma težak životni početak. Tada bebica samo sa mjesec dana kada je nad Bošnjacima Šahovića počinjen nezapamćen genocid u miru, voljom Gospodara svjetova preživio je sa svojim roditeljima krvoločne napade Srba i Crnogoraca na ovaj kraj.



Ukratko da podsjetimo na historijske činjenice i ubistvo kada je ubistvo crnogorskog oficira Boška Boškovića, 07. novembra 1924. godine, na putu od Mojkovca prema Šahovićima u mjestu obod kod Cera, iz osvete su ubili crnogorske komite Radoš i Drago Bulatović iz Rovaca. ‘Njih je angažovao Boškovićev glavni politički rival i lični protivnik Dimitrije Bulatović, učitelj iz Rovaca. Glavna namjera ovog učitelja je bila da mu se osveti radi pogibije svojih rođaka Bulatovića iz Rovaca za koju je Bošković bio odgovoran’.

Međutim, ubistvo Boška Boškovića bez ikakvih dokaza okrivljen je Jusuf Mehonić i Bošnjaci Šahovića i Pavinog Polja.



U dva dana, od ubistva do sahrane Boškovića 9. novembra na kojoj je prisustvovalo više od 2000 Srba i Crnogorca, razoružano je kompletno stanovništvo Šahovića i Pavinog polja, odnosi se na lovačko naoružanje. Uz vatrene govore i ratne pokliče na sahrani svi su pozvani da svim sredstvima napadnu Bošnjake ovog kraja i da se osvete. Dobili su odriješene ruke od regionalnih i vlasti Crne Gore. Što se dogodilo nakon sahrane u noći 9. na 10. novembar, kada je počeo krvavi genocidni pokolj. Na pravdi Boga, ubijeno je više do hiljadu djece, žena, staraca i muškaraca svih starosnih dobi.

Oni Bošnjaci koji su u tome teškom zimskom periodu uspjeli ispod četničke kame spasiti živu glavu, ostavljajući svo bogatsvo, u zbjegu su se uputili ka drugim djelovima Sandžaka i Bosne.
U tome zbjegu bila je i porodica tada jednomjesečne bebe Hasana Šahovića. Njega i dvogodišnjeg brata u naručju je nosila majka, kojeg je u tome zbjegu po velikom kijametu, nemajući hrane za djecu, vjerovatno doživjela slom, kada je u snijegu ostavila Hasna, i nastavila kretanje u nepreglednoj i premrzloj koloni. Kolona se kretala ka Bosni, da bi na uplakanu bebu Hasana naišla njegova tetka i uzela u naručje. Tek su se nakon izvjesnog vremena spojile porodice i Hasan opet bio u naručju svoje majke i porodice, koja se nastanila nadomak Brčkog.



Hasan je preživio Drugi svjetski rat (1941 / 45.), kao i srpsko-crnogorsku genocidnu agresiju na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake (1992 - 95.), kada je u poznim godinama opet morao u zbjeg, ovaj put sa svojom porodicom, koje je put privremeno vodio preko Hrvatske i Londona, nakon toga se trajno nastanili u SAD, gdje je njegov sin i unuk, Aziz i Vedad, razvili veliki biznis.

Tako je Hasana sudbina nosila od krvavog pokolja u rodnim Šahovićima, u kojem je izvršen genocid u miru, zatim u miru sve popljačkano, džamije porušene, na kraju istrebljenja i naziv mjesta promijenjen u Tomaševo, i tako zatrt svaki trag postojanja Bošnjaka u čuvenoj Šahovića Kapetaniji. Zar to sve jasno ne govori o svetostavskom srpsko-crnogorskom udruženom zločinačkom genocidnom poduhvatu.



Dakako to sve dobro govori o vlastima u kontinuitetu, od 1924. do današnjeg dana, šutnjom i političkim potezima su sve to odobrili, a Bošnjacima i dandanas prosipaju svetosavsku demagogiju.
Tako Dedo Hasan u 97. godini, okočna svoj životni put, od krvave „besudne zemlje“ u crnogorskom Tomaševu do „Kuće mira“ i vječnog počinka u predgrađu Harrisburga dalekoj Americi, čiji je vakif džamije i mezarja, Amerikanac koji se vratio islamu.

Tu je u blizini i mezar njegove hanume Muratke (1927 – 2015).

Allah da im se smilije nastani u Džennetu. Porodici sabur! Amin!

Iza Hasana su ostale kćerke Samija, Šemsa, Mujesira, Sahbija i Ramiza; sinovi Aziz i Nusret, te brojna unučad, praunučad, prapraunuče, snahe, zetovi...