DR. MUSTAFA CERIĆ: Osnovni zadatak bosanskog instituta „Stanka mudraca“ bio bi rješavanje sporova unutar bosanskog društva i države na principu nepristranosti u interesu cjelovitog bosanskog više-etničkog, više-vjerskom i više-kulturnom društva i države.

Bosna treba da ima „Stanak mudrih“, kao što Britanija ima „Dom lordova“, institut koji je nastao u 13. i 14. stoljeću kao uvod za današnji parlament. Britanski „Dom lordova“ ima najmanje 670 lordova, a trenutno ih ima 792. Oni se dijele na „gospodare duha“ („lords spiritual“), u koji ulaze nadbiskup kanterberijski, nadbiskup jorkski, biskupi durhamski, londonski i vinčesterski te 21 biskup Engleske crkve. Drugu tradicionalnu grupu predstavljaju „nasljedni lordovi“ ili „lordovi vršnjaci“ („hereditary peers“). Njihov broj od 1999. god. sveden na 92 člana. Treću grupu čine „lordovi prava“ („law lords“), koji se regrutiraju od sudaca najviših britanskih sudova („Apelacioni sud“ i „Vrhovni sud“). Četvrtu najveću skupinu čine izabrani lordovi („life peers“), kojima se titula lorda dodjeljuje zbog posebnih zasluga za britansko društvo.

Zašto „Stanak mudrih“ a ne „Dom begova“, što bi više odgovorilo sintagmi britanskog „Doma lordova“? Prvo, zato što nakon sječe bosanskih begova, „begocid“, sječe koju je izvršio Mihailo Latas, zvani Omer-paša Latas (umro 1871), begovska loza, čast i ugled u Bosni se nije nikad više oporavila. Ostala je samo tužna uspomena na bosanskog časnog i ponosnog bega.

Drugo, zato što je pojam „stanak“ staro-bosanski izraz, koji je prvi put spomenut u povelji bana Tvrtka I. Kotromanića 1354. god. Izraz „stanak“ nas podsjeća na zbor bosanske mudre vlastele, koja je u Bosni zajedno sa bosanskim vladarom/vlastima odlučivala o državnim poslovima. U stvari, „stanak“ podrazumijeva jednu vrstu bosanske arbitraže ad hoc, koju se saziva da bi se riješio spor među strankama u Bosni, koje pripadaju različitim pravnim područjima ili različitim političkim pogledima. Također, „stanak“ pretpostavlja mješoviti sastav i djeluje prema pravnim i moralnim načelima, koja su zajednička za sve strane u Bosni, za sve mudre bosanske glave.

Ako bi se ideja o „Stanku mudrih“ prihvatila, onda treba razmotriti o tome ko su ti koji bi mogli biti članovi tog bosanskog arbitražnog tijela. Odmah da isključimo drugu kategoriju „nasljednih begova“ ili „begova vršnjaka“. Ne samo zato što ih je Mihailo Latas posjekao, već i zato što se bosanski begovi nisu mogli suglasiti u vrijeme Austro-ugarske o spisku onih koji su imali „carski turali ferman na zijamet (veliki zemljišni posjed)" po osnovi „njihovih starih ili su bili plemići u vrijeme bosanske kraljevine ili su za junačka djela stekli zijamet; ako li pak koje porodice nemaju fermana, jer im je metnimo u slučaju vatre ili kakove nesreće zadnjih pedeset godina turali ferman propao, a stari ljudi iz njegove okolice znaju, da je koljenović́ i begovski sin, može se begom nazivati. Ako ne ima fermana na ziamet, a stari ljudi ne znaju, da je sojević i beg najmanje bar od sto godina, nema nikakva prava na naziv beg, pa ne treba ni da se prodaje za plemića… mora se, dok je vrijeme, oplijeviti šenicu, jer kad zaraste u travu onda će biti vrlo teško ili nemoguće… nadri-begovi će ako im se ne stane na put, poplaviti Bosnu pa će begova doteći svukud" (H. Kamberović). Tako su bosanski begovi i oni koji to nisu govorili o sebi i zato se, ni nakon desetak godina jalove rasprave, nisu mogli suglasiti o tome ko je u Bošnjaka „beg“ i „aga“, izgubivši tako u nepovrat begovski ili plemićki status.

No, ostaju nam tri druge kategorije, koje je moguće zamisliti u Bosni da čine „Stanak mudrih“:

(1) „Mudraci duha“ ili „duhovni mudraci“ i to po dva prelata, viša crkvena dostojanstvenika od kršćanske i hrišćanske bosanske crkve; tri viša predstavnika od Islamske bosanske zajednice; jedan predstavnik od Jevrejske bosanske zajednice; i četiri predstavnika od akademske ili filozofske bosanske zajednice.

(2) „Mudraci prava“ ili „pravni mudraci“, koji se regrutiraju od sudaca najviših bosanskih državnih sudova („Apelacioni sud“ i „Vrhovni sud“), najviše do petnaest članova.

(3) „Izabrani mudraci“, kojima se titula mudraca dodjeljuje zbog posebnih zasluga za bosansko društvo i državu koji bi imali doživotni status u „Stanku mudraca“, neodređen broj, ali ukupan broj „Stanka mudraca“ ne bi treba prelaziti viši od stotinu dvadeset.

Osnovni zadatak bosanskog instituta „Stanka mudraca“ bio bi rješavanje sporova unutar bosanskog društva i države na principu nepristranosti u interesu cjelovitog bosanskog više-etničkog, više-vjerskom i više-kulturnom društva i države.

„Stanak mudraca“ bi pratio dinamiku i sadržaj zakona, koje donosi bosanski parlament u duhu istine, pravde, mira i pomirenja među bosanskim strankama. „Stanak mudraca“ bi imao „bič“ („whip“), kojim bi osiguravao da članovi bosanskog parlamenta glasaju prema bosanskoj ustavnoj i patriotskoj platformi, a ne prema vlastitoj individualnoj ideologiji ili volji svojih donatora ili potkupljenih birača.

Također, „Stanak mudraca“ bi osiguravao da parlamentarci iz svih političkih stranaka budu redovno prisutni sjednicama i glasaju u isključivom interesu svih bosanskih građana a ne u interesu bilo koje susjedne ili daleke strane države.

Članovi bosanskog parlamenta, koji glasuju protiv interesa bosanskih građana „Stanak mudraca“ može svojim „bičem“ izbaciti iz parlamenta i oduzeti im pravo da se u Bosni bave politikom.

Članovi „Stanka mudraca“ ne bi bili plaćeni, već bi kao neovisni, savjesni i odgovorni pojedinci imali status časnih ličnosti, čija bi djelatnost bila podržana državnom logistikom za održavanje sastanaka i drugih komunikacijskih potreba.

Po dva delegata iz tri kategorije, koje čine „Stanak mudraca“, imali bi status „crossbencher“ u bosanskom parlamentu, gdje bi sjedili na klupama između vladajućih i opozicionih bosanskih parlamentaraca te u slučaju potrebe vršili bi arbitražu među strankama radi postizanja dogovora u interesu bosanskog društva i države.

Bosanski „Stanak mudraca“ tako ustrojem imao bi moralni i politički autoritet u bosanskom društvu i državi, autoritet koji bi obavezivao sve bosanske građane, a posebno zastupnike u bosanskom parlamentu i dužnosnike u bosanskoj državi.

Ovo može izgledati kao fantazija, koja je bez smisla i bez mogućnosti da postane stvarnost u Bosni. Slažem se, ali se ne slažem da neke, naizgled, fantazije ne mogu u konačnici postati stvarnost. Mislim da ova „fantazija“ može postati stvarnost ako bi Bošnjaci/Bosanci bili na visini povijesnog zadatka pred Bogom i bosanskom poviješću, koja očekuje od njih da svojoj djeci ne ostavljaju dugove, koje će morati plaćati krvlju.

Politika se obično definira kao „umijeće mogućeg“, što je, po mom mišljenju, pogrešno zato što „umijeće mogućeg“ i nije neki politički izazov. Mnogo veći izazov za pravu politiku je „umijeće nemogućeg“. Uspostava instituta „Stanka mudraca“ u Bosni spada u ovu kategoriju političkog i moralnog izazova: „umijeće nemogućeg“.

Možda jednog dana se u Bosni rode takvi mudri umovi, koji će biti u stanju da ovu našu bosansku fantaziju pretvore u svoju bosansku stvarnost.

Ja vjerujem da to što danas izgleda kao „nemoguće“ može jednoga dana biti „moguće“ uz Božju milost.

Samo oni koji ništa ne sanjaju, ne mogu ništa ni očekivati. A oni koji sanjaju, uvijek se nadaju da će njihov san postati stvarnost.

Zato, dragi moji, sanjajte… Vi ste to što sanjate … Sanjajte lijepe stvari i bit će vam lijepo… Ako Bog da… Amin!