SAID ŠTETA: Mujo pripada posebnoj stranci. To je stranka ljudi koja se ne kandiduje na izborima u ovom vaktu gdje poštenje ne prelazi izborni prag. A izbori se ponavljaju. Obećavaju sunce, hodaju gore po oblacima, a dolje sve gušća magla. Ne samo ona koja se stvori iznad Jablaničkog jezera pa sakrije Mujinu kuću, već magla života u koju zavlače čestite insane koji nisu u skupini budala i generala. Onih, koji i guzicu maslom mažu dok neka djeca čekaju da im se kriška hljepa šećerom pospe.

Danima evo razmišljam o čovjeku, neki bi rekli običnom, tek da naprave dublji jaz i tamo nekog nazovu neobičnim. Razmišljam o čovjeku kojem ni mnoge nedaće nisu ukrale osmijeh sa lica a uzele su mnogo. I previše!

Mustafa Zalihić ili jednostavno Mujo, jer pola stoljeća zovemo ga tako, u minulom ratu izgubio je majku na svirep način. Ubile su je komšije koji se drugačije zovu. Neljudi! Odmah nakon rata ostao je i bez supruge koja umire u bolesti a Muju ostavlja sa dvoje male djece, još mali da bi sami koračali. Mujo ne posustaje, podiže ih, kupa, oblači, hrani i preko jezera u čamcu vozi. Po suncu, kiši, nekad i snijegu, samo da nauče čitati i pisati, pa dalje ako. Kada ih je podigao dovoljno da sami koračaju, Mujo se oženi, ali ne napuštajući djecu i kuću na brijegu. Sa tom ženom dobio je još troje djece, i kuća nekako oživi. Mujo je trčao za sjenkom i borio se da ih prehrani, jer bez stalnog zaposlenja i penzije, demobilisani borac, tek odnedavno prima minimalnu nadoknadu, “borački dodatak” koji je sramno i spomenuti. Zasije bašče, bere raznovrsno voće koje na njegovom imanju uspijeva, drži kravu, pa od svega pomalo izvuče koju paru. I sve bi Mujo nekako da mu se nije razboljela i ova žena. Treba i do bolnice, pa za lijekove, a kome ostaviti troje djece u kući. Stigne to Mujo!

Ono dvoje starijih postali su ljudi, dao im zanat u ruke. Sin radi u Hrvatskoj na građevini a kćerka se udala u Mostar. Eto sad mu nema ko kravu pomusti, požali se, ali neće je smaknut. U autu mu kćer dovezla dvije ovčice pa im pravi tor da ih uz kravu drži.

Nasmija se, dok vadi iz zemlje mlade sadnice smokve što je obećao mom prijatelju Rasimu da ponesem. Potom krenu do podruma da mi vaga jabuke jonotanke da ponesem u grad. I najradije bi on to meni dao onako. Navaljuje da uzimam sa police one krupnije, a ja se inatim da mi on to svojom rukom i da na kraju platim. Izlazimo iznad kuće, gledamo fasadu što je sin krenuo da postavlja kada dođe na odmor sa posla. Sa dvije strane kuća se okitila bjelinom pa u magli se otima, da sve nije tako sivo. Gledam stabla trešanja, jabuka, smokve, i na željeznoj konstrukciji loze kivija. Pokazuje nam ubrane plodove i govorim mu kako da dobije još krupnije, pokušavajući se miješati u voćarstvo. A skoro pred vratima nekoliko mladih stabala nara sa plodovima što su popucali od prvog mraza. Slikam ih, jer mi se učiniše najsličnijim Mujinoj duši. Onako raspukla od bola kao nar, ali iz nje izvire dobrota sa nebrojeno krvavih sjemenki. Dobrota koja ga drži da tako usprav hodi maglom života, sa teretom koji ga zemlji vuče. Mujo se uspravlja jer mora dalje.

Mujo ne pruža ruku da bi uzeo, već da bi dao. I kada ga upitah navrati li ko da pomogne, uz smiješak koji tjera maglu života kroz koju cijeli život hodi, Mujo odgovara.

- Dođu televizije i odu. A ima ljudi! Ima ljudi i pomognu. Završi obarajući pogled, ne prihvatajući da tako treba biti. Nije bolan Mujo za sadake!

Dok sjedam u auto, gledam Muju i kuću u magli, i pomislim. Treba li Mujo pružiti ruku za bolesnu suprugu i njenu njegu, ako po zakonu zbog prirode bolesti ima pravo na novčanu pomoć. Zar nije država kadra zarad troje djece koje sad Mujo školuje i odvodi preko jezera do škole, dati mu penziju ili valjan dječiji dodatak. Svako od njih troje promjeni po tri para obuće da dođe do škole. Jednu obuću do jezera, čizme po blatu do čamca i iz čamca, pa treću obuću za po asfaltu, na putu do škole.

I tako svaki dan, mjesec, godinu.

Zar nije Mujo, častan otac i suprug, kao demobilisani borac Armije Republike Bosne i Hercegovine, zaslužio bar minimalnu penziju kakvu prima onaj nesretnik u Švedskoj što mu brat drži boks na “Heco” pijaci u Sarajevu, i također prima istu penziju a psuje na državu, ko biva nevalja mu.
E nije!

Mujo pripada posebnoj stranci. To je stranka ljudi koja se ne kandiduje na izborima u ovom vaktu gdje poštenje ne prelazi izborni prag. A izbori se ponavljaju. Obećavaju sunce, hodaju gore po oblacima, a dolje sve gušća magla. Ne samo ona koja se stvori iznad Jablaničkog jezera pa sakrije Mujinu kuću, već magla života u koju zavlače čestite insane koji nisu u skupini budala i generala. Onih, koji i guzicu maslom mažu dok neka djeca čekaju da im se kriška hljepa šećerom pospe.

Umoran od onog što mi oči vide a pero bilježi, Muji ne rekoh ovo što vama zborim, jer mi njegov osmijeh bješe poput sunca što maglu otjera. Samo požurih da sve napišem vama, kojima obraz čini lice svjetlijim od najskuplje kreme. Vi koji ste ovdje i tamo razasuti po svijetu. Vi koji osjetite bol i na daljinu, jer nosite srce čovjeka, a ne krivo stečenu penziju. Pišem vam, dok hodim ovom zemljicom Bosnom i Hercegovinom, meni najljepšom, kako često sretnem ljude slične Muji, i svjedočim kako nestaju.

Znam da ćete me razumjeti!