OKREĆE SE FILM ŽIVOTA
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 27. Dec 2020. 02:12:30


Nije džabe čovjeku dato namjesništvo na Zemlji, nije mu povjereno, a on prihvatio, ono što su svi drugi odbili, čega su se planine, stijene, vjetrovi i vode uplašile, a čovjek to krhko biće neposusta, nego se odvaži da na Zemlji red uspostavi, da bude iskušan, da griješi ali i da se kaje i zahvaljuje Allahu dž.š. na iskušenjima, kao i na blagodatima.

Tog dana sve je bilo lakše biti, nego čovjek, imam, gazija, komandant, koji stoji ispred džemata kojeg predvodi u dženaze namazu, svojoj kćerki, čijim preseljenjem u dvadeset šestoj godini života bi iskušan, on i njegova porodica. Da, baš u haremu Repovačke džamije u Konjicu, babo je imamio dženazu “svome sinu Nudžejmi”, kako je iz ljubavi zvao, gord kao Bosna, pazeći da mu ni brada od tuge pred Allahovim određenjem ne zadršće, Nezim Halilović Muderris je posvjedočio istinsko namjesništvo čovjeka na Zemlji. Snagom imana, tewekulom, saburom, pokazao je da čovjek može izdržati teret pod kojim bi se i planine rasule, ali čovjek ostaje uspravan. Svjestan da bejat dat u Ezelu, pretočen u riječi obećanja i zakletve “pokoravamo se” je emanet s kojim se pred Allaha dolazi, kad Israfil u Sur drugi puta puhne.

Dugo će se Bosnom, ali i butum Dunjalukom prenositi priča o čovjeku koji je pobijedio iskušenje i zadovoljan Allahovom odredbom ispisao stranicu imana ne riječima, nego djelom. Dok je govorio o svom evladu kojeg ispraća na Ahiret, pričao je najljepšu priču protkanu ljubavi roditelja prema djeci, priču koja će biti Allahovom dozvolom zapisana u Levhi Mahfuzu, kao svjedočanstvo istinske pokornosti Stvoritelju, zahvalnosti na blagodatima i zadovoljstvom na iskušenjima. Priča kojom će se u Džennetu uspavljivati džennetske ptičice, kao obećanje da svi oni koji se na Dunjaluku rastaše u Džennetu će susret dočekati, a svako ko se plačem oglasi kad iz utrobe majke izađe rastat se od Dunjaluka mora, samo je bitni na tom putu prolaznosti služiti Gospodaru, a ljudima dobro činiti.

Govorio je glasno da nadjača jecaje onih, koje njegova smirenost, gordost, snaga imana rasplaka. Nizao je slike riječima izašlim iz srca stegnutog tugom i duše iscijeđene iskušenjem, ali mu glas nije nije odavao bol, brada nije zadrhtala, oči nisu orosile suzama. Govorio je ljudima svoju bol koja ne plače, ne uzdiše, ne pita zašto, nego nas je svojom boli poučio da je iskušenje dio života, Allahova dž.š. odredba iznad svega, a insansko je taman toliko da se uspravi u iskušenju i pomalo ponizi u blagodetima. Slušajući njegove riječi, čuli smo historiju roditeljske tuge kojom su ispisane stranice Bosne, govoreći o svom evladu, oživljavao nam je slike na stotine hiljada uplakanih roditeljskih srca dok su s Dunjaluka za svoga života ispraćali djecu, da ih, ako Bog da, u Džennetu kao zalog sabura i tewekula dočekaju.

*****

Prvi udarac zemlje o naslone, osjetio je kao zagrtanje duše koja još u njemu bitiše, gledao je kako dio njega zauvijek odlazi sa Dunjaluka, a on živ svjedoči tome. Nije to bol koju možeš odhukivanjem olakšati, to je bol koju svaki pokušaj ublažavanja još više pojačava, to je trenutak kad čovjek gleda kako se planina u komadiće rasipa, a on ostaje u jednom komadu, sa elhamdulillah na usnama, kao svjedočanstvo pokornosti. Nema tog pisca, niti znalca sa riječima, kojem bi pošlo za rukom da približno opiše stanje trenutka u kojem se živ čovjek suočava sa cijepanjem duše, to će zauvijek ostati nedorečenost poznata samo onima koje Allah odabra, da ponesu breme iskušenja rastanka samih sa sobom.

Sve je izgledalo kao vječnost sabijena u trenutak kad zemlja uzima sebi ono što je od nje stvoreno, a duša polahko na krilima smirenosti kuca na vrata Rahmeta, zadovoljna i On njome zadovoljan, da u društvu odabranih pričeka Dan proživljena i sastanka sa onima koji ostaše da je se dovom i ponekom progutanom suzom i uzdahom sjete. Bio je to trenutak kad se život razmotava kao rolna papira, cijeli film u tako malo vremena, čitava historija njegova postojanja proleti mu pred očima.

Djetinjstvo u Žepi i sav teret života kojeg je nosilo vrijeme kad se mnogo više radilo nego imalo, ali se daleko više bilo zadovoljno. Pred očima mu mama Ajka čiji život bi ispunjen vjerom, radom i pažnjom za druge. U trenutku osjeti bol u leđima, kao da je prizvao trenutak kad je mami, a da ona to skoro do pred smrt nije znala pukla kičma, još od trenutka kad mu je doktor saopćio tu vijest, njega boli mamina bol, koju je samo ona osjećala, a da se nikad i nikome nije požalila. Pred očima mu i babo i njegova ljubav vješto maskirana strogoćom. I dani medrese, odvajanje od kuće i sve što život čini životom. Okreće se film života, smjenjuju tuge i radosti, dozivaju ga sebi svi oni trenuci za koje je mislio da su zaboravljeni, a oni su samo čekali pravi čas da ožive u njemu, da prorove po duši i podsjete ga da ono što je prošlo živi i ono je mnogo sigurnije od onoga što će doći. U jednom nizu sjećanja u počasnom stroju ugleda sve one kojima je komandovao, a oni ga s osmjehom i poštovanjem pozdravljaju, svjesni da su odabrani da jednom vremenu daju ime po sebi, da djelima ostave trag u prašini prolaznosti koji niti jedan vjetar zaborava ne može zamesti. A onda mu dođoše i oni, šehidi, nurli lica, sa zadovoljstvom koje mogu imati samo oni kojima Allah dž.š. ukaže počasti i uzdigne ih na stepen samo šehidima obećan. Osjeća miris šehidske krvi, po kojem im duše mirišu Džennetom, vidi ih kako se pomiču i prave mjesto da još jedna pristigla duša stane uz njih. Obećavaju mu da će je čuvati, kao što su čuvali i Bosnu. Kako bi volio da je ovog trenutka uvrtanja duše, pored kabura Zvijezde njegovog dunjalučkog neba, sam, pa da isplače sve tegobe nakupljene tokom života, ali umjesto suza i jecaja sa njegovih usana poteče dova, sa svakom izgovorenom riječi zahvalnosti osjećao je olakšanje i opojni miris duša šehidskih, kojima se pridruži i njegov evlad. Toliko puta je dovio i priželjkivao da se priključi stroju šehida, sad je dio njega u tom stroju, drugi dio će, ako Bog da, stati, onog trenutka kad melek smrti pokuca na vrata prolaznosti, kako bi dušu ponio do vrata milosti.

Život je prolaznost, ali djela učinjena tokom života su trajnost. Alim, komandant, gazija, čovjek koji je pokazao da život nisu riječi nego djela, na dženazi jedne mladosti koja bi rođena za vječnost, ispriča najljepšu priču života, koja će mu, ako Bog da, biti zagovornikom na Danu suda, a nama nauk kako se dostojanstveno korača po zemlji i ostavlja trag po kojem ćemo biti prepoznati u vječnosti.