OMER ŠARKIĆ: Manjine ne treba da služe kao moneta za potkusurivanje većine. Prošla vlast ih je gurala u sukobe sa Srbima, ova ih gura u sukobe sa nacionalnim Crnogorcima, koji su se suprotstavili izmjeni Zakona.

Prošle godine u ovo vrijeme su počele masovne protestne litije zbog usvajanja spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica. Jutros mi se u Fejsbuk uspomenama pojavio post koji sam tada napisao. Prenosim ga integralno, iz razloga što sam u njemu hirurški precizno predvidio kako se one mogu završiti, i koji problemi mogu nastati ako crkveni protesti uspiju.

Omer Šarkić, 9. januar 2020. godine Upornost: Iako mi prijetećim tonom rekoše sa skupštinske govornice da nije moje da se miješam u vaše pravoslavne stvari, ipak, ponekad, moram. Jer se sve ovo, makar indirektno, tiče i mene. Da bi protest urodio plodom i osiona vlast napravila ustupke ili povukla zakon, protesti moraju biti stalni i mirni, a vjernici uporni. Samo upornošću se postiže cilj. Nema molodušnosti i razmišljanja tipa “ah, i da ne dođem na sljedeći protest, nema veze, biće dovoljno naroda i bez mene”. Četvrtkom i nedjeljom odložite sve obaveze. Neodložna i zacrtana obaveza neka vam bude jedino odlazak na protestne litije. Ubrzo će nestrpljivci i politički mešetari početi da šire defetizam, ubjeđujući vas da mirnim protestima ne možete uraditi ništa. Tražiće radikalizaciju, podmetati klipove – kao što već neki rade. Ono saopštenje Uprave policije u kojem se zahvaljuje Mitropoliji što sve protiče mirno, upravo je iz razloga da počnete da sumnjate. Kampanja da su Srbija i Rusija podstrekači protesta će biti stalna, u iščekivanju eventualne radikalizacije. Pri prvim eventualnim incidentima ta kampanja će se pojačati i krenuće se u “odbranu Crne Gore” svim sredstvima. Ako mjesecima na ulicama budu desetine hiljada vjernika, još u izbornoj godini, moraće da popuste. A i nezaobilazni međunarodni faktor će uvidjeti da im Đukanović nije više siguran igrač, jer mu se narod cijele godine “valja” po ulicama: najprije na građanskim protestima, onda vjerskim. I, da odmah razjasnim neke, moguće nedoumice. Nijesam “fan” SPC u Crnoj Gori. Bilo je previše loših poruka prema nama muslimanima, od strane vrha SPC, da bi to bio. Crkva je ionako, za moj ukus, prejaka u CG, a ako odnese pobjedu u ovom sporu, plašim se da će toliko ojačati da će imati možda presudnu ulogu u mnogim političkim odlukama, posebno opozicije. Ali zbog usvajanja kontroverznog zakona na način kako je usvojen i, zbog najzad otvorene konfrontacije sa ovom štetočinskom i lopovskom vlašću, neostrašćeno navijam da protesti urode plodom.

Podsjetiću na to da je Andrija Mandić na zasijedanju Skupštine na kojem je prvobitno usvojen sporni Zakon uputio prijetnju muslimanima da se ne miješaju u stvari oko donošenja spornog Zakona “jer je to isključivo stvar pravoslavaca”. Niko od “građanskih partija” koje sada čine vlast – URA i Demokrate, nijesu reagovale na takvu fašističku prijetnju i traženje eliminacije dijela svojih građana iz odlučivanja.

Kada su u istom terminu godinu dana kasnije usvajane izmjene pomenutog Zakona o slobodi vjeroispovijesti i uvjerenja (bez javne rasprave!), presudan glas za njegovo usvajanje su dala upravo dva pripadnika manjina, upravo onih kojima je Mandić zabranio da se miješaju u stvari pravoslavca: Albin Ćeman iz Demokrata i Suada Zoronjić iz URA-e. U noći glasanja promjene Zakona, takođe preko Fejsbuka, pozvao sam navedene, jedine poslanike manjina u novoj većini, da budu uzdržani, upravo se pozivajući na prijetnju i stav Andrije Mandića.

Zašto sam to uradio?

• Fašisti(ima) se u ovom slučaju trebalo suprotstaviti, pozivajući se upravo na njihove pozive i prijetnje.

• Manjine ne treba da služe kao moneta za potkusurivanje većine. Prošla vlast ih je gurala u sukobe sa Srbima, ova ih gura u sukobe sa nacionalnim Crnogorcima, koji su se suprotstavili izmjeni Zakona. Uz to, URA je to uradila na najgori mogući način, gurnuvši Suadu Zoronjić da glasa Zakon koji nije smio ili htio da glasa poslanik URA-e Filip Adžić.

• U novoj Vladi manjina praktično nema, potpuno su marginolizovane i minorizovane, što je još jedan razlog da bar ta dva poslanika u skupštinskoj većini pokažu čvrstinu, principijelnost, ponos i nepristajanje da budu puki dekor i alibi jednonacionalne, jednovjerske, polucrkvene Vlade. (pcnen.com)