KAD PRAVO ZABRAZDI U KRIVDU
Autor: Željko Milićević
Objavljeno: 28. Jan 2021. 13:01:27
ŽELJKO MILIĆEVIĆ: Pravda se ne debatira; pravda se ne pregovara; pravda se ne šićari. Pravda se istjeruje, sudski ili silom - nema trećeg puta.
Od Dejtonskog sporazuma pa do danas su diplomirale najmanje dvije nove generacije pravnika. Nadati se je da među njima ima broj stručnjaka u međunarodnom pravu. Uz njih Bosni treba i pravnih stručnjaka u ustavnom, vojnom i ratnom pravu.
Potrebna je jedna krovna organizacija da organizira i usmjerava - važan dio postupka - grupu, tim ili spregu pravnih stručnjaka koji će provesti većinu svog života u sudskom istjerivanju pravde protiv svih zemalja ili država koje su Republici Bosni i Hercegovini zanijekale ustavne i pravne temelje postojanja na kojima su one same zasnovane.


Prije šesnaest godina sam bio šesnaest godina mlađi i imao dovoljno novca da sam mogao i živjeti i odstudirati pravo do doktorata, te potom sudski savladati svoje dušmane, ali…

Djed, Ivan Aziz, je bio prvi doktor prava u Hercegovini i mogao je tu stručnu spremu, znanje i znanstvenost iskoristiti u dobre i prave svrhe, ali…

Kad su me moji najbliži na bizaran način iznevjerili, odlučio sam se istjerivati pravdu sudskim putem. Nakon šesnaest godina, značajne svote novca, šest operacija i četiri sudski upisana odvjetnika koji su napustili tužbu, shvatio sam da pravda ne postoji u zemlji koja se diči svojim temeljima pravde i ljudskih prava. No ja ne prihvaćam krivdu.

Kad je Bošnjake muslimanske vjere - koji se nisu smjeli izražavati Bošnjacima - trebalo zaštititi od još jednog genocida, doktor prava je napustio i pravdu i Bošnjake. Dočim u to doba nije postojala pravna definicija zločina genocida, doktor prava se je bavio, u najmanju ruku, etničkim iako ne vjerskim proselitiziranjem. Ante Starčević, s kojim je djed proveo mnogo vremena radeći za Hrvatsku Stranku Prava, je ohrabrivao postojanje ‘’hrvatskih muslimana’’ jer je time NDH dokazivala svoju dušebrigu za muslimansku vjeru i na taj način izgledala prihvatljivija Europi. Zato se ih nije prevadjalo na kršćanstvo, kako je to Stepinac radio. Dobar dio tkiva ‘’hrvatskih muslimana’’ je došao iz Sandžaka uz nesebičnu pomoć doktora prava, i u tome je doktor prava zabilježio važne političke točke iako je počinio krivdu.

Ovo su samo dva primjera, iz mog vlastitog života i iskustva, gdje je razvidno da pravo i znanje prava nema izravnog odnosa s pravdom i pravosuđem.

U mojoj filozofiji ne postoji nepravda pošto je to emocionalna dimenzija. Ja na to gledam binarno. Pravda ili postoji ili ne postoji. Nepostojanje pravde je jednako krivdi, a što je opet emocionalna dimenzija.

Sudska pravda, u mom iskustvu, je nebulozan pojam. Zamisao pravde se osniva na terminima koji se mogu tumačiti na nebrojeno načina. Važan dio puta do pravde je sudski postupak u okviru kojeg se većina pravnih zahtjeva izgubi prije no što i dođe u sudnicu.

U Kanadi, toj tvrđavi pravde i zakona, postoje tri osnovne kategorije sudskog postupka. Prva je krivično pravo, gdje država tuži i u toj kategoriji je država pobjednik u apsolutnoj većini slučajeva jer Pravila Krivičnog Postupka daju prednost tužiocu. Druga je obiteljsko pravo, i u toj kategoriji je žena pobjednik u većini slučajeva jer muškarci još niti iz daleka nemaju jednakost pred zakonom i to se odražava u Pravilima Obiteljskog Postupka - to je činjenica koju se zataškava. Treća kategorija je građansko pravo, gdje pojedinac tuži, obično državu. U toj kategoriji pojedinac nema skoro nikakve mogućnosti uspjeha, jer se samim ulaganjem tužbe podvrgne monarhu, a koji monarh je zaštićen kroz Pravila Građanskog Postupka (Rules of Civil Procedure). Ulaganjem građanske tužbe, građaninu se otvara policijski dossier, da li to građanin znao i htio ili ne.

Samim tim što sam godine 2005. uložio tužbu protiv Grada Ottawe i Policije Ottawe, otvoreni su dossieri pod mojim imenom i u provincijalnoj i u federalnoj policiji, uz sudske i gradske dossiere.

Samim tim što sam godine 2010. uložio tužbu protiv Kanade ‘’za suučešće u genocidu Bosne i Hercegovine i pogotovo Bošnjaka muslimanske vjere’’ (citat iz uvoda tužbe), uz gradsku, provincijalnu i federalnu policiju su otvoreni dossieri i u federalnom ministarstvu pravosuđa, i u civilnoj sigurnosnoj službi i u vojnoj sigurnosnoj službi. Važno je znati da su svi ti dossieri dostupni i američkim i europskim policijama i sigurnosnim službama.

Moje ime je upisano, za sva vremena, u mnoštvu policijskih institucija a da nisam još niti prvi potez povukao.

To nije krivda. To je odsustvo pravde.

Što se tiče sudskog istjerivanja pravde Bosne i Hercegovine, uz postojeću tužbu je potrebno otvoriti niz drugih. Ovdje moram napomenuti da ne prihvaćam pravno mišljenje ‘’to se ne može’’ jer iz dugogodišnjeg iskustva s odvjetnicima i sudovima znam što se može.

Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država. Njen povijesni osnutak seže do Kulina Bana pa i dalje, i za to postoji opsežna povijesna dokumentacija i u Bosni i Hercegovini, i u zemljama Europe, i u Turskoj i u Rusiji, i to je itekako pravna dimenzija. Njena priznata dimenzija je utemeljena na Referendumu 1991-1992. i glasanju u Parlamentarnoj skupštini 1992. Sve što su strane sile dodale u povijesnu dokumentaciju, počevši s Daytonskim sporazumom pa na ovamo, nema osnova u pravu i to je i mora biti polazna točka sine qua non.

Pravda se ne debatira; pravda se ne pregovara; pravda se ne šićari. Pravda se istjeruje, sudski ili silom - nema trećeg puta.

Od Dejtonskog sporazuma pa do danas su diplomirale najmanje dvije nove generacije pravnika. Nadati se je da među njima ima broj stručnjaka u međunarodnom pravu. Uz njih Bosni treba i pravnih stručnjaka u ustavnom, vojnom i ratnom pravu.

Potrebna je jedna krovna organizacija da organizira i usmjerava - važan dio postupka - grupu, tim ili spregu pravnih stručnjaka koji će provesti većinu svog života u sudskom istjerivanju pravde protiv svih zemalja ili država koje su Republici Bosni i Hercegovini zanijekale ustavne i pravne temelje postojanja na kojima su one same zasnovane.

Taj pravni tim, grupa ili sprega se treba isto tako posvetiti, do kraja života, radu u pravnom osiguravanju svih elemenata postojanja, nezavisnosti, suvereniteta, društvenog, ekonomskog i zemljopisnog integriteta Bosne, bez obzira kojim se udruživanjem Bosna i Hercegovina uključi ili bude uključivala u šire društvene tokove.

Vrijeme je konačno postaviti cjelovitu Bosnu i Hercegovinu i Sandžak na prave pravne noge.

Utrošili smo mnogo vremena, truda, sredstava i osjećaja u debatiranju krivde - i to je krivo.

Ovdje nema mjesta pravnom mišljenju ‘’to se ne može’’.

Ako opet zabrazdimo u krivdu, onda smo opet u dimenziji emocija i možemo se samo rječkati. A zabrazditi je lahko, pa čak i kad čovjek nema zlih namjera.

Zato iskoristimo pravo na pravi i pravni način da dođemo do pravde za cjelovitu Bosnu (i Hercegovinu i Sandžak).

Nemojmo se zavaravati - pravda ili postoji ili ne.