BIBLIOTEKA U NOVOM PAZARU PREDSTAVILA NOVU KNJIGU ŠEFKE BEGOVIĆ-LIČINA – „EDEPSUZ“
Autor: Mr. Hasna Ziljkić
Objavljeno: 31. Jan 2021. 23:01:54
Promocija zbirke humoreski „Edepsuz“, autorice Šefke Begović-Ličina

Učesnici promocije, s lijeva: Hasna Ziljkić, urednica izdanja; Enes Nikšić, književnik; Šefka Begović-Ličina, autorica i Azra Biševac, moderator. (Fotografija: Samir Jejna)


Onlajn (online) promocija zbirke humoreski „Edepsuz“, nove knjige Šefke Begović-Ličina, održana je 29. 1. 2021. godine, u organizaciji Narodne biblioteke „Dositej Obradović“ u Novom Pazaru. Domaćini promocije bili su zaposleni u Zavičajnom odjeljenju biblioteke Azra Biševac – u ulozi moderatora, Enes Nikšić – u ulozi interpretatora odlomaka knjige i Samir Jejna – realizator, dok je o samom djelu i Šefkinom književnom stvaralaštvu govorila Hasna Ziljkić, radnica Kulturnog Novi Pazar, koja je ujedno i urednik i lektor Šefkinog rukopisa.

Naslov knjige „Edepsuz“ zapravo je samo prvi dio humoreski ove autorice, jer drugi, koji nosi naziv „Hamalska idara“, čeka na štampu.

O Šefkinom književnom stvaralaštvu Hasna Ziljkić je kazala:
„Šefka Begović-Ličina – autorka sedam objavljenih knjiga – kroz pisanu riječ i književnost doprinosi očuvanju narodnog govora, kulture, tradicije i običaja Bošnjaka Srbije i Crne Gore, o čemu će najbolje svjedočiti buduće generacije, koje se, suočene sa savremenim modelom življenja, već nalaze u procesu prihvatanja tuđih običaja i kultura. U njenim knjigama uočićemo jedinstvenost i posebnost takvog naroda u odnosu na sve ostale, što će za rezultat imati bolje razumijevanje njihovog bića kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti.

Prepoznajuću Šefkin doprinos na tom polju, Kulturni centar u Novom Pazaru joj je, 2018. godine, dodijelio nagradu „Amir Dautović“.

Iako progovara o gorkim stranama života, Šefkin rukopis kao da prkosi savremenom načinu življenja. U svemu se krije čin koji je, za nju, „svetost“, a to je očuvanje porodice, čvrstine kućnog praga i topline doma. Uprkos teškim životnim prilikama, ljubav pronalazi svoje mjesto i klija. Neki momenti u njenom književnom stvaralaštvu će nam zazvučati i kao fatamorgana; može se u tim takvim slučajevima promatrati i razmišljati u kontekstu figurativnog značenja, ali isto tako i dalje ostati u fatamorgani, što će nas totalno zaludjeti.

To su ti momenti ili efekti kojima se autorka češto služi – isto kao u predstavi ili u filmu kada muzika dočarava određene segmente – i ti efekti čine njena djela posebnim, autentičnim i dodatno primamljivim za čitanje. Ne pretjeruje ona u tome, tek toliko da skrene pažnju na društvene vrijednosti.

To što se opisi društvenih prilika u širem kontekstu stapaju sa opisima životnog i unutrašnjeg stanja glavnih junaka, govori o vještini Šefkinog pisanja i predstavlja još jedan razlog da kod čitaoca izazovu malo je reći emocije već nešto nalik „unutrašnjem treperenju“. Vještom igrom sudbinama likova tako što će ih, pojedinačno ni za što krive, pod određenim okolnostima gurnuti u ambis, ni čitaoca neće ostaviti imunim – osjetit će bol, osjetit će gorčinu, tugu i neće moći prognozirati dalji tok radnje; a radnje ima, i likovi će dobiti zasluženu sreću, dok će neke, zbog napravljenih pogrešnih koraka vlastitim izborom, autorka nemilosrdo ostaviti da i mi svjedočimo njihovoj propasti.

Šefka u svojim rukopisima glasa za one iskonske i vječne vrijednosti, a vječni su: ljubav, vječno je obećanje, vječni su porodični odnosi. Bira i glasa za suživot naroda svih nacionalnosti i religija; sve ljude treba voljeti, treba zajedno živjeti i radovati se sitnicama.



Istina, ne možemo odoljeti iskušenjima savremenog života..., ali njena djela nam ostavljaju tragove i podsjećaju na vrijednosti. Zato njene knjige srčano preporučujem za čitanje.“

Govoreći o posljednjoj knjizi, zbirki humoreski „Edepsuz“, urednica ovog izdanja Hasna je navela da autorica crpi motive iz svakodnevnog života. Ona je dalje kazala:

„Životi ljudi na ovim našim vrletima nikad nisu bili ni blizu onom sjajnom. No, kažu, «dokle god živiš, treba tražiti rješenje da bi se opstalo». Postoji i ona «ko preživi, pričaće». Ali nesviknuti na život kojim smo krenuli «kako bismo preživjeli», gdje «snaći se» predstavlja glavni cilj – rađaju se i nove životne situacije, koje za posmatrača zaista mogu zazvučati komično. Šefka nam je neke od tih situacija sjajno predstavila u tim dvjema svojim knjigama.

Baš zato što u njima ima mnogo nas i naših života, Šefka se malo i pribojavala reakcije čitalaca, pa je sadržaj ovih knjiga više prepričavala na raznim sijelima, gdje niko nije ostajao ravnodušan i gdje ne postoji iko da se ne bi smijao. A kad bismo – mi koji radimo u kulturi – organizovali neko književno veče sa zavičajnim piscima, obavezno bi bila molba: «De, Šefka, ti na kraju jednu humoresku.» I zaista bi publika divno odreagovala na njih – rasterećeno, sa iskrenim osmijesima na licima. I vjerujem da ju je to ohrabrilo da konačno objavi takve priče. Ja mislim da su one došle u pravom trenutku. Svima nama je potrebno malo više smijeha, pa i na sopstveni račun. Kažu, «ko se smije, zlo ne misli», a i da je «pravi humor onaj na svoj račun». Način na koji Šefka prenosi na papir sve te priče već predstavlja umijeće, pa i umjetnost. To je daleko od ismijavanja. Čak i u tome, kao i u prethodnim njenim djelima, možemo nazreti one iskonske vrijednosti: očuvanje porodice, ljubav, empatiju, dobročinstvo. Ja joj na tome čestitam.

Govor koji je zastupljen u ovoj knjizi je svakodnevni govor našim nana i djedova, pa i dosta toga nalazimo i u govoru današnjeg običnog naroda, što je jedno bogatstvo, koje ova knjiga neće dozvoliti da izgubimo.

U priči «Sandžija» prepoznaće se studenti Novopazarci koji su studirali u drugim gradovima, kao i vozači autobusa. Sandžija je priča jednog vozača autobusa koji je prevozio putnike na relaciji Novi Pazar–Beograd. Osim putnika, autobusom je prevožena i hrana koju su majke spremale svojim sinovima i kćerima studentima i slale im na taj način. Osim mirisa razne hrane, jedno veče je i «birijan», «tek s ključa», mirisao u autobusu koji je putovao za Beograd.

Neki običaji u narodu – kao što je prepričavanje posljednjeg dana života rahmetlije (pokojnika), adeti kada snaha boravi u kući svekra i svekrve itd., takođe će naći mjesto u ovoj knjizi.
A «miletna Ufka», jedan od likova u ovoj knjizi, nije samo miletna, već je i, citiram autoricu, «pomondirena svekrva» – koja postaje fleksibilna prema tradiciji i običajima kada im sin jedinac dovede u kuću Francuskinju, koja se ne ponaša u skladu sa adetima.

Sličnu sudbinu će sa Ufom dijeliti i «Hafka», samo ovaj put u obrnutoj situaciji – svekar Bećko i svekrva Hafka će otići kod sina u Njemačku, a tamo ih čekaju neki drugi običaji – jedan od njih jeste i držanje psa u stanu. A po muslimanskim običajima pas se ne smije držati u kući, «zabranjeno je vjerom».

Na tim takvim mjestima i momentima Šefka vidi šansu za svoje kreacije. I u tom sukobu – onoga što je važilo prije i onoga što sada važi, tj. u sukobu pokušavanja očuvanja čvrstih domaćih i neprihvatanja tuđih običaja – s jedne strane, i iskrene ljubavi (između članova porodice, naprimjer) – s druge strane, autorica će proizvesti nemoguće: smijeh!

Svega ćemo još naći ovdje – sukob generacija, tradicionalnog i savremenog, muža i žene, sukob kultura življenja.

Priče su uglavnom u dijalozima, što daje potrebnu dinamiku tokom čitanja. Iako knjiga sadrži malo opisa, likovi su ti koji nas uvode u svoje svjetove i čitalac će po načinu njihovih pripovijedanja imati jasnu sliku o svemu. Ustvari, ovo je jedna od rijetkih onih knjiga koja, dok je čitamo, kao da gledamo film. I neće to nimalo izgledati neozbiljno.

Jedan njemački pripovjedač Wilhelm Rabe (1831–1910) je rekao: «Smatram da je smijeh jedna od najozbiljnijih stvari.»

Humor ima svoje mjesto i u književnosti.
Humoreska je prozna vrsta, čija je glavna odlika humor i vedrina. Nikada nije komplikovana ni sadržajno ni pripovjedački. Njezin stil uvijek je zabavan, a izraz jednostavan i lako čitljiv. «Humoreska, baš poput satire ili groteske, mora nasmijati i zabaviti čitatelja, ali za razliku od spomenute druge dvije vrste, ona to ne čini sarkazmom ili prikazom loše strane čovjeka i društva. Humoreska uvijek mora biti pozitivna i optimistična. Komični dio društva i čovjeka prikazuje bez kritike. Ona govori o onim dobrim stvarima oko nas kako bi udobrovoljila i zabavila, a ne kako bi kritikovala ili prenosila neke duboke poruke.»

Humor u književnosti je najviše zastupljen u onoj namijenjenoj dječijem uzrastu. Odrasle je teže nasmijati, a Šefka ovim dvjema knjigama «Edepsuz» i «Hamalska idara» zaista uspijeva.“

O autorici:
Šefka Begović-Ličina (rođena 1949, do svoje sedme godine živjela u Rasovu – Bijelo Polje, kasnije u Novom Pazaru) autorica je zbirki priča: «Duša u leptiru», «Niska od merdžana», «Đulizara», «Vrisak krvi», «Edepsuz» i «Hamalska idara», romana: «Brezđetka». Roman «Inadžija» joj je u rukopisu. Koautorica je «Sandžačkog rječnika». Živi i stvara u Novom Pazaru, majka je troje djece i nana šestoro unučadi.

Iz knjige «Edepsuz» i istoimene priče:
... Virim ja pro pendžera, a od muke studen me znoj pljuhnu, pa mi se džifa, ka' nepomenica, sli niz hrbat. Komšika Amiraginica dovela dvije neveste, pripsane i gledne, ka' dvije zlatne jabuke. Jednačito obučene u katove od burundžuka. Niz grlo him opružene niške šorvana, bešlija i bisera, pa dva oka od njih da ne odvojiš. Mudre, dvoru kraj vrati, šutu i preda se gledaju.
Ona Latova futana, čim uljegnu – fuk – uskreknu se na minder u vrh sobe među stare žene. Žene se između sebe gurkaju, popogleduju, po'smehuju se. A, valha, imaju i za šta; i ja bi' da sam na njihno mesto.

Trebala je, ibliska, da stane upored onija nevesta, da barabar s njima dvori, ona se među žene usekseni – prasica tamoona, da bi li prasica!

Ufa na tablju turila pune srče đulsije da posluži žene, pa joj pruži tablju da him ona prinese, a ona ne bi lijena no otale ščepa jednu srču i stojećki, baš ka' magarica, izduška ispi đulsiju na sred sobe. Uzdahnu, pa izgovori: «Traos jolie.» A srču firiknu na kredenac.

Nazreh ja pro pendžera da Ufa malo blednu u obraz. A jako je, valha, taman joj je to hak! Mene mi se učinje zemlja se poda mnom otvori i od srama propanuh u džombu.

A Ufka hoće da se pofali, pa rastelalila po mahali da joj je iz Pariza stigla snaha. Žene, ka' zapete puške, odma' dotrčale ka' vrane na strvinu. E, valha, sad ravno po godine imaće za šta da nas čavataju.
Pritrča jedna Amiraginice snaha te prifati Ufi onu tablju iz ruku, te jednu po jednu ženu po starini posluži, terbijetli se izmače nazad, da ne obrne ženama leđa. Ja pogljedni one neveste, pa onu Latovu kokoščicu, dođe mi da iz glasa vrisnem što nam sin bi tako deverli glave.
On nam jedihnik, bio nam strepnja i ne oženi se onako kako smo žudeli...

***

– Majko, babo, jope' snaha plače.
– Plače moja Selin jer joj je ž'o što odavle ide. Sve vas je zahajala, a papu najviše. Još mi veli da vam pratimo pare za puta i da nam na jesen dođete u Pariz. Mlogo bi joj bilo milo.
Ufka se podsmehkuje, sladi se što se sad sramim i, vidim ja, kaskaniše što mene Selima (Selin) više haje. Baljezg'o jesam svašta, al' šućur što Selima nije oporavila ova' naš govor. Da je razumela, sad bi Sait živ u zemlju propad'o. A miletki Ulfetici ovu ću kidanciju sve po redu naplatit, sem Sait ne umre.