Sama riječ „slaviti“ nije svojstvena mom riječniku. Prihvatljivija mi je „obilježavati“.
Žali mi se jedan ahbab: unuk mu ide u osnovnu školu – prvi ili drugi razred- i k'o biva sva djeca treba da za taj osmomartovski dan donesu poklon učiteljici. Jedan drugi veli čiji je unuk u starijem razredu – da će svi dati po desetak ili više maraka pa će učiteljica nešto za te pare sebi kupiti da se eto „sjeća“ (ili možda lijepo osjeća) na te svoje učenike.
Dovitljivi, bezobzirni i bezobrazni „pedagozi“ počinju s tom praksom još u dječijem vrtiću. Tamo te „odgajateljice“ ne propuštaju ni jednu priliku i zgodu gdje bi se nešto moglo proslavit i smišljaju i kombinuju sve moguće varijante i kombinacije da se djeca nauče da „slave“. Od dječijih preko svojih rođendana i nekavih godišnjica do kraja pohođenja dječijeg vrtića, a onda se to nastavlja u školama i nikada se više ne briše iz prakse. A roditelji naivni i pošteni u nadi da će njihovo dijete biti što bolje tretirano u obdaništu ili školi prihvataju i indirektno učestvuju u svim slavama, ne obazirući se uopće na svoj status i mogućnosti. Kada je dijete u pitanju – može sve, i crno iza nokta. Za nekog je tih nekoliko maraka sitnica dok je za neke krupna i velika stvar , još ako ima dvoje troje djece pa još ako su primanja na kašičicu – eto ti belaja. Ali neki roditelji koji žive lahko i imaju svega u izobilju je taj Osmi mart ili rođendan odgajateljice samo dobar razlog i povod da se pokažu i da demonstriraju svoju širokogrudnost i socijalni status – pa ima slučajeva da se za te prilike kupuju i poklanjaju prstenovi, lančići i ostali nakit.
A onda se – naravno – druga djeca ako saznaju za takve stvari osjećaju podređeno i posramljeno.
Nekada te slave i bespotrebni a ogromni troškovi počinju još i prije obdaništa. Često puta se prvi dječiji rođendan – dakle kada dijete navrši tek jednu godinu starosti – prave derneci i teferiči u golemim restoranima “A“ klase ili u baščama pod ogromnim šatorima uz svirku i pjesmu – kada dijete nije svjesno još ni samog sebe a kamoli tog veselja i dana rođenja.
Da stvar bude gora to se sve dešava u zemlji gdje se teško živi, gdje je zaposlenost polovična a sudbina i perspektiva neizvjesna.
Riječ „slava“ mi nešto puno vuče na srpski jezik i njihovu kulturu a mi ne želimo da budemo dio te (ne)kulture i slave.
Da li slaviti ili obilježavati Osmi mart. Ako se slavi onda se podrazumijeva da je to slavlje uokvireno u nekakav širok ceremonijal sa muzikom, pjesmom, bogatim trpezama i danonoćnim terevenkama. Ako treba Osmi mart samo obilježiti onda to može biti i buket cvijeća, ili porodična zajednička večera u granicama mogućnosti, ili bilo koji znak pažnje sa naglaskom da je to za to i u znaku toga. Ne znam da li je to sad praksa ali u jugoslovenskom vremenu su hoteli organizirali „slave“ za taj Ženski dan i tu i tada se krkalo do besvijesti. Tu se opušu sve zalihe i skromne ušteđevine, iskupuju se haljine, iznapravljaju i ofarbaju frizure i onda > od sutra hajmo iz početka < do Nove godine ili do nekog i nečijeg dana kad je ugledao ovaj pomahnitali svijet.
Mnogi najčešće i ne znaju osim rođendana , šta je u korijenu tih praznika i značajnih ili manje značajnih datuma kao Osmi mart, Nova godina, Prvi maj itd. Važno i najvažnije je da se krka pjeva, igra, jede ili da se nekom udodvorimo tako što ćemo mu kupiti dobar poklon.

*****
Samim time da se radi samo o jednom danu kao Danu žena govori da nešto nije dobro izregulisano ili nije bilo dobro. Ne moramo tagbiriti duboko povijest da utvrdimo da je taj „praznik“ novijeg datuma. To znači da ga je neko ustanovio i odredio da bude zabilježen u knjigama kao značajan dan. Svako kao i svaki laik odmah pomišlja da su se tog 08 marta žene izborile za neka svoja prava koja do tada nisu imale. Prije više od stotinu godina, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog soljeća, u vrijeme radničkih ženskih pokreta kada su u industrijskim zemljama žene još malo prije počele dijeliti veliko učešće u fabrikama i privredi općenito, su se javile ideje za politički dan žena. Znale su da su bile u podređenom položaju, da su za isti posao manje nagrađivane, … . I onda su udruženim protestima u više evropskih zemalja tražile svoja prava jednakosti sa muškarcima, bolje radne uslove, pravo glasa na izborima i zalagale su se protiv diskriminacije žena općenito.
Njemački socijalista i politička aktivistkinja Clara Zetkin na Drugoj međunarodnoj socijalističkoj ženskoj konferenciji u Kopenhagenu u Danskoj 1910. g predložila je uvođenje međunarodnog dana žena bez određenog datuma. Ali već iduće 1911. 19. marta je u četiri evropske države (Danska, Njemačka, Austrija i Švicarska) i u SAD obilježen „“Međunarodni dan žena“ Više od jedan miliona žena je izašlo na ulice tražeći pravo glasa. Iduće 1912. su se te demonstracije proširile na Holandiju, Francusku, Švedsku, a iduće godine i carsku Rusiju.
Međutim, pošto su 08 marta 1917. u Rusiji (a po starom julijanskom ruskom kalendaru 23. febr.) započeli protesti i štrajkovi u siromašnim kvartovima Petrograda – koji je u međuvremenu nosio ime Lenjingrad – i ti protesti su bili katalizator za Oktobarska zbivanja koja su uslijedila iste godine. U čast ovih štrajkačih ženskih kolona a na prijedlog bugarskih aktivista – na međunarodnoj Drugoj komunističkoj konferenciji žena je određeno da to bude 08 Mart. Osim toga postoje i tvrdnje da je Osmi mart uzet od američkih radnica u pamučnoj industriji koje su tražile svoja prava -te koje su zbog toga zatvorene da ne bi okupile i privukle mase – a onda nesretnim slučajem u tom zatvoru u požaru izgorile - njih 129.
U svakom slučaju istorija Osmog marta nije ni u kojem slučaju vedra i vesela a još manje razložna da je djeca odnosno njihovi roditelji kupuju i plaćaju.
I još uvijek prava žene – ona prava za koja su se borile Clara Zetkin i njene pristalice – nisu u potpunosti ostvarena. Žena je na zapadu još uvijek za isti posao manje plaćena nego njezin kolega na istom radnom mjestu.