Upravo je ovo naslov moje druge objavljene knjige, sa istinitim sadržajem mnogih objavljenih i upućenih pisama na različite adrese, u proteklom vaktu naših zbivanja, na prostorima ove naše lijepe i prelijepe domovine Bosne i Hercegovine.
Evo me i ovoga puta, poštovani druže Bogiću Bogićeviću, iako sam ti pisao prije ovih posljednjih dešavanja u vezi tvoje kandidature za Gradonačelnika moga rodnoga i tvoga voljenog grada Sarajeva.
Da li si istinski spletkama toliko razočaran, druže Bogiću Bogićeviću, da si zaista morao odustati od kandidature i da nam nećeš biti Gradonačelnik Sarajeva.
Svojim neopozivim odustajanjem od kandidature, pismom si izvijestio Nermina Nikšića, predsjednika SDP-a BiH koji te je i predložio za tu dužnost.
"Zahvaljujem se SDP-u na povjerenju koje mi je ukazao kandidiranjem za gradonačelnika glavnog grada Bosne i Hercegovine. Posebno se zahvaljujem onom dijelu javnosti koji mi je iskazao veliku podršku i poštovanje. Nažalost, ne mojom krivnjom, njihova očekivanja su iznevjerena", stoji u kratkom Bogićevićevom pismu u kojemu je istaknuo kako ne kani ništa više pojašnjavati o svojoj odluci.“ /završen citat/
Kao, što si me i poslušao u sadržaju i porukama nedavno upućenim, ostao si dosljedan svome karakterističnom ljudskom karakteru, stojički si podnio sve pritiske i nasrtaje, lažnim i licemjernim slavopojkama i dostojanstveno si ostao pri svome NE!
Naš dobri druže Bogiću, znano je još iz rimskih vremena postoji izreka „Historia magistra vitae est“ – „Istorija je učiteljica života“. I zato iz istorije treba učiti. Na našu žalost, istorija se ponavlja, a ponavlja se baš zbog toga jer ljudi ne uće iz istorije, te čine iste pogreške.
Prošli puta sam ti i pisao, da sam ja nešto i stariji, te upravo ti si se rodio 1953. god., kada sam ja završavao peti razred sarajevske realne gimnazije, čime želim dati do znanja da stariji i nešto više i duže pamte, posebno mnoge događaje iz naše prošlosti.
U toj želji i nadi, uvjerenja sam da mi nećeš ništa niti zamjeriti, ni po načinu obraćanja kao i sadržaju ovoga moga pisma.
S obzirom, da smo istinski obojica spoznali i odrastali sa prihvaćenim idealima i porukama voljenog nam i dragog našeg druga Tita, bili smo članovi SKJ i njegovi uzoriti pioniri i omladinci, ni do današnjih dana, bez obzira na sve turbulencije našeg okruženja, nismo se niti za dlaku pomjerili od njegovog puta.
Istinski i izraziti borci, protiv fašizma i svake vrste nacionalizma, uz poštivanje i očuvanjem i njegove idealne poruke, kao matematičkog aksioma da: „čuvamo bratstvo i jedinstvo, kao zjenicu oka svoga“.
Nažalost, u tome smo kao kolektivna i ljudska snaga bili nemoćni i upravo nas je taj nacionalizam ubio i doveo na ove naše osušene grane naše realnosti življenja i suživota, što nam je za Titovog života bilo nepoznato.
Zajednički smo djelovali i doprinosili našem sveukupnom državnom i ljudskom prosperitetu sve do početka nekih devedesetih godina, gdje se zajednički i nalazimo na ovoj slici ispred Savezne skupštine u Beogradu, pred kraj osamdesetih godina, kao predstavnici naše Bosne i Hercegovine u Saveznoj vlasti, one nam lijepe Jugoslavije, ti kao ćlan Predsjedništva a ja kao parlamentarac u Vijeću naroda i pokrajina u Skupštini SFRJ.

arlamentarci Savezne Skupštine iz BiH, sa Bogićem Bogićevićem 1989.g.!

Šta je karakteristično, a pamćenja nas dobro služe, poštovani druže Bogiću, veliki naš vođa i ljudska gromada drug Tito, već daleke 1948 godine znao je i imao hrabrosti moćnom Staljinu tada reći ono istoirijsko NE?
Dakle, kao što znamo tih godina je uslijedila i Rezolucija informbiroa:
„Rezolucija Informbiroa, punim nazivom Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica je naziv dokumenta donijetoga 28. lipnja 1948. godine u Bukureštu, u kojem je Informbiro - međunarodna asocijacija komunističkih partija osnovana 1947. godine - osudila Komunističku partiju Jugoslavije zbog odbijanja da se podvrgne naputcima iz SSSR-a. Rezoluciji su prethodili koraci SSSR-a, koji je 18.-19. ožujka 1948. godine povukao svoje civilne i vojne stručnjake iz Jugoslavije.“ /citat Wikpedia/

Poštovani druže Bogiću, upravo potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina, kao što dobro znamo, tada se kod nas rađa tzv. „balvan revolucija“ i već izrečene poruke Slobodana Miloševića sa Gazimestana, dok sam lično učetvovao u Skupštini u raspravi svih tih nakana i početaka te „revolucije“ sa osudom i njenoga tvorca Miloševića sa saradnicima, veoma brzo već narednih devedesetih godina ti tako hrabro i ljudski u Predsjedništvu države iskazuješ jedno veliko i istorijsko NE državnom udaru JNA (u to vrijeme).
Upravo si tim činom i za sva vremena za naše narode i posebno građane, naše domovine Bosne i Hercegovine položio i najodgovorniji ljudski čin i ispit hrabrosti, razuma i svoje neposredne ljudske karakterne vrijednosti, za koju ti građani našeg Sarajeva i ukazuju veliko povjerenje i svu zahvalnost kroz izbor i prihvatanjem uloge Gradonačelnika.
Međutim, u ovim našim čudnim i ludim vremenima, ništa nije niti neobično, kao i dešavanja koja su tvoju naklonost i prihvaćenje ove časne i odgovarajuće dužnosti, ma kolika i bila građanska zahvalnost i nagrada prema tebi, doveli su te u situaciju da i svima njima, predlagačima, vijećnicima i razno-raznim društveno političkim mešetarima naše realnost i kažeš kategorično i dostojanstveno definitivno NE.
Mnogi od njih nisu niti bili svjesni, jer su toliko iskvareni postali u svim našim prethodnim dešavanjima i djelovanjima u svim sferama naše obstojnosti, da se ne mogu poigravati i cirkusati sa tvojim autoritetom i ličnošću, sa harizmom stvaranom u teškim i odlučnim vremenima za sudbinu cijele nam naše prelijepe Juge.
Poštovani druže Bogiću Bogićeviću, ne mogu da se ovom prilikom ne osvrnem i na tvoje predlagače, stranku SDP, čiji si vjerujem dugogodišnji član, kao i njihovo ponašanje kada je u pitanju program odnosa i ponašanja i prema socijal demokratiji i pitanju multietičnosti.
Svakako, nama starijim članovima bivšeg SKJ bilo je znano, šta je to sve kao tobožnji sljedbenik te partije trebao da naslijedi ovaj SDP i kakav odnos je trebao imati prema svojim programskim načelima i socijal demokratskim principima sa multietničkim, istinskim karakterom stranke.
Teško je to sve opisati, ali se moram prisjetiti nekoliko činjenica; prije svega isti su „jamili" svu raspoloživu materijalnu vrijednost imovine SKJ i posjedovali svoju moćnu logistiku, koju nisu ni znali niti umjeli adekvatno iskoristiti.
Ovom prilikom, posebno ističem nezaboravnog i velikog i hrabrog, dostojanstvenog čovjeka rah. Nijaza Durakovića, koji je znao i umio voditi SDP pravim kolosjekom za života, ali je isti tako odlučno i na Kongresu vanrednom SDP-a, znao tako glasno i jasno istaći;
„Izaberite Lagumdžiju kako ste i režirali i time će te sahraniti SDP za sva vremena“.


Tom prilikom drug Nijaz Duraković je isto tako podnio neopozivu ostavku na članstvo u stranci i Predsjedništvu iste.
Drug Nijaz Duraković, veliki političar,al nije bio shvaćen u vremenu svog djelovanja, tek sad se vidi prava istina.
Činjenice ukazuju, da ni tada istinski nije bilo sluha za odgovarajućom kadrovskom politikom, jer je tada kao kandidat, upravo trebao biti izabran, naš drug Bogić Bogićević, čime bi stranka znatno ojačala, krenula ispravnim putem i mnogi dobri kadrovi ne bi je napustili, kao što se to i dešavalo.
Poštovani druže Bogiću, nikako im nije vjerovati, te me lično i čudi da si se i ti tako dugo zadržao u njihovim redovima, mada mi nije poznato to vremenski.

Njihovi kadrovi iz vrhuške, redovno i normalno su zaposjedali razno-razne parlamentarne fotelje i javnih firmi Federacije, uz njihovu logistiku, tako da njima lično, apsolutno je nepotrebna svaka ideja lijeve opcije i ustroja odgovarajućih patriotskih probosansko-hercegovačkih snaga, koje bi se oduprijele nadolazećim nacionalističkim strankama i kadrovima, recimo iz HDZ-a ili SNSD–a.
Namjerno se zaboravlja i prešućuje i prijedlog druga Željka Komšića, ovoj tzv. probosansko-hercegovačkoj opciji stranaka, da se sva njihova rukovodstva povuku i da se na zajedničkom kongresu okupe i formiraju zajedničku, istinsku lijevu patriotsku stranku, kako se dogovore, međutim teško se bilo odreći logistike već davno „jamljene“ i raznih fotelja.

Primoran sam ti, druže Bogiću, ukazati i na postupke druga Nermina Nikšića u vremenu kada je obnašao funkciju premijera vlade Federacije, pod sloganom SDP-a: „za državu i čovjeka „ upravo je svojim postupcima i najurio sve radnike srpske nacionalnosti iz firme Aluminij, bez dionica ili bilo kakvog obeštećenja. Svakako su mu njegovi jarani i najveći kriminalci i lopovi planetarnih razmjera Mijo Brajković i Ivo Bradvica, kao kadrovi HDZ-a bili mnogo povoljniji i bliži od nas radnika srpske nacionalnosti.

Šta na kraju poručiti i mojim sarajlijama: „Kao što ste vidjeli niti pozivi, niti molbe sa sirenama, trubama i zastavama, nisu vam pomogle, već se okrenite nekom novom Valteru iz Kine sa milionskim vakcinama protiv korone virusa, a sa „domaćim virusima“ predstoji vam i dalja borba.
Tebi poštovani druže i prijatelju Bogiću Bogićeviću želim dobro zdravlje i dalji uspješan rad, kao i radostan porodični život.