PJESME ANE GRDOVIĆ
Autor: Ana Grdović
Objavljeno: 04. Sep 2021. 23:09:31
Ana Grdović rođena 16. studenoga 1979.g. u Brčkom, u Bosni i Hercegovini. Od malih nogu pokazazivala je ljubav prema pisanoj riječi. Par njenih radova objavljena su u zbornicima "Lice pjesnika" i "Split na dlanu", no još uvijek teži jednoga dana imati vlastitu zbirku pjesama.
Prema vokaciji je romantičar pa je većina pjesama inspirirana životom, ljubavi i međuljudskim odnosima.
Njena druga ljubav je glazba, tako je članica tri pjevačka zbora.


MOŽDA

Svoj kišni oblak odjenem
kad posebna sjećanja zadrhte
pa oči zaklopim, osjećaj zatomim
i utkam želje u sivilo svoje.

A noću, kada se kiša smiri
i očisti ulice mojih riječi,
jer sve do sada ispisano
teklo je nizom nježnih stihova,
spajani svakoga dana
u jedan potok.
I tako vješto, nevješto,
željeno, neželjeno,
na izvoru je mojih strepnji.

Ide jesen,
valja mi požutjelo lišće
hrpiti ulicama
i onako ljetu mahnuti
sa prozora vlastitih čekanja.

Padne li ponovno kiša iz sivog oblaka
noseći konačne tišine,
možda s nekog idućeg proljeća
kada sve izbuja, poberem sve
davno posijane plodove.

Možda...

______________________

ODJUTRIVANJE

Pod starom brezom
sanjarim već godinama.
Bijela kora pulsira mi život
u najvišim granama
sa dva lista sapletena,
spominje mi ime jedno.

Sanjam da njegovim,
od vode mokrim obrazima
šaljem brezin povjetarac,
a on me odsanjuje dahom,
sa usana pjesmom
što se natopile da me poje.
Na uzdah mi liježe
u mirisu kose,
svih mojih sanjarenja.

Slažem na bijela njedra,
ispod bijele breze,
i njegove uzdahe.
Udišem ih brzo,
a on me budi
i najljepšim riječima ispisuje
čežnju,
da me zorom odjutri.

___________________

AKO NAPIŠEM PJESMU...

Htjela bi napisati pjesmu
u kojoj će šutnja nadglasati razum.
Zauvijek bi mogli tako pričati
i došaptavati se srcima.
Legla bih na leđa i gledala
u zviježđe, recimo, Oriona,
a ti bi osmislio neko novo
i pokazao mi prstom
gdje trebamo gledati.

Tamo bi spokoj bio
lišen svake sijenke prošlosti.
Stvarnost bi odjednom zamirisala
slatkom ljutnjom,
jer se nismo ranije sreli.
Pronašli bi svjetlost,
koju bi opjevali na izvoru
gdje si me samoj sebi vratio.

Htjela bi napisati pjesmu
u kojoj srce polažeš na usne moje,
a njoj bi skinula lance realnosti.
Da, ispisala bih cijelo to sazviježđe
u samo jedan treptaj oka
i sažela svemir u prostor
između usana naših.

Ako napišem takvu pjesmu
potpiši se ispod nje,
jer ona će biti dokaz
da su moje misli nosile
boju tvojih osjećaja.

________________

ČESTO

Često iza zavjese,
gdje lice pokrivam
končanim rubom,
zagledam se u poniznost.

Spoznajem sebe
u odrazu stakla.
Prozirna kao svijetlo,
samoj sebi
slijevam se niz dušu.

Postoji taj trenutak čiste misli
kada gnijezdim skrušenost
u svoje postojanje
i sidrim budnost pred jesen života.