DR. MESUD A. RAMIĆ: U traženju načina kako da pomognemo vidjeli smo mogućnost da to bibliotečko blago koje je prvobitno namijenjeno slijepim licima stavimo u funkcije cijelom društvu a da društvo zauzvrat prilozima vrati instituciji i korisnicima. Međutim postoje ograničenja zbog autorskih prava kao i nemogućnosti naplaćivanja bilo kakvih usluga od strane biblioteke. Jedna pozicija koja frustrira i korisnike ali i zaposlene u toj instituciji. Zaposleni na čelu sa direktorom čak nemaju kome da se žale i sve je svedeno na životarenje od donacije do donacije i od optužbe do optužbe.

Prije nešto više od mjesec dana na jednom sarajevskom web portalu objavljen je tekst o navodnom bogaćenju direktora na račun iskorištavanja neriješenog statusa institucije od državnog značaja, gdje je u izrazito tendenciozan, nemalo neprofesionalan tekst i negativan kontekst bila stavljena i Fondacija „Rijeka dobrote“ na čijem se čelu nalazim zajedno sa doktorom historijskih nauka Jasminom Medićem i magistrom Harisom Hojkurićem. Može se tvrditi da je Fondacija imala potpuno druge planove u odnosu na ono što nam je autor tog teksta nakačio.

Fondacija je na osnovu potpisanog Ugovora od 08/2021 sa Bibliotekom za slijepa i slabovidna lica čiji je osnivač Republika Bosna i Hercegovina, dobila mogućnost da napravi online istureno odjeljenje i olakša pristup audio sadržaja korisnicima po osnovu prava iz Sporazuma iz Marakeša. Implementacija tog sporazuma treba osigurati poboljšanje dostupnosti znanja i literature u pristupačnim formatima. Po uzoru na Ugovore ostalih isturenih odjeljenja Biblioteke, i ovaj Ugovor je podrazumijevao uspostavu odjeljenja Biblioteke. Ovaj put to odjeljenje je trebalo biti na bazi naprednih tehnologija i web platforme, za potrebe korisnika. To je ujedno bila prva inicirana aktivnost novoregistrovane Fondacije na državnom nivou, koja je nastala kao porodična inicijativa za činjenje dobra, a podrazumijevalo je da Fondacija od eventualno prikupljenih sredstava slušalaca donira za potrebe Biblioteke i njenih korisnika. U dva navrata smo iz Biblioteke sa odobrenjem bibliotekarke i Pomoćnika direktora, uz pisanu potvrdu transparentno preuzeli odredjeni broj knjiga koje je trebalo digitalizirati i postaviti na novoizgrađenu web platformu. Web platforma nažalost nije uspostavljena u okviru Fondacije jer je jedan od inicijatora ovog projekta uvidio mogućnost da se projekat realizira na neki drugi način. Volio bih da je uspio i da to funkcioniše. Nakon toga je naš prvobitni entuzijazam splasnuo, i Fondacija je tog trenutka, zbog izostanka ljudskih a svakako i bez finansijskih resursa obezbjeđenih za ovaj projekat u nastanku, obustavila sve aktivnosti i nije bilo nikakvih ni finansijskih ni poslovnih transakcija po osnovu tog „Projekta“. I sada svjedočimo da je dio tadašnjeg teksta, koji se odnosio na odnos gosp. Pleha sa našom Fondacijom notorna laž osim u dijelu da je potpisan Ugovor.

Sporazum iz Marakeša je predivna i plemenita olakšica jer dovodi knjigu i znanje do svake osobe koja to treba, i dokazuje da je pravo na znanje i liteteraturu nedodirivo. Sa druge strane autorska prava i registrovana djelatnost biblioteke ograničavaju bilo kakvo prihodovanje, dok sa treće strane ne postoji na državnom, federalnom, kantonalnom nivou niko ko brine o održivosti ove institucije sa plemenitom misijom, koja ima i svoje korisnike i potreban lanac snabdijevanja. Fondacija je imala zamisao nominacije korisnika od strane donatora, kao mehanizma da dođemo do eventualnog prihodovanja koje bi na kraju dijelom usmjerili za poboljšanje poslovanja biblioteke. Ali eto ispali smo lopovi prije ičega drugog. Nije to ni bitno, problem i dalje nije riješen niti se nazire nekakvo rješenje. Ova rana koja se zove nesistematsko rješenje je i dalje otvorena i čeka sposobne da to riješe. Nama u Fondaciji je to bio prevelik poduhvat pa se nadam da će neko naći volju i rješenje.

Danas sam ponovo posjetio Biblioteku da vratim knjige koje sam preuzeo i razgovarao sam sa zaposlenicima i Direktorom te institucije. Zamolio sam ga da mi odobri da napišem jedan tekst u nadi da će nekog možda dirnuti njihova situacija. Kada kažem njihova onda podjednako mislim i na korisnike i zaposlene u toj biblioteci. Ovdje više nisu samo osobe sa posebnim potrebama u fokusu, zajedno sa njima su i zaposleni te institucije koja je po svom statusu „ni na nebu ni na zemlji“. Sa jedne strane postoje potrebe određene populacije za kvalitetnim sadržajima u audio formatu a sa druge strane stoji isprekidan i labav lanac snabdijevanja kako bi se došlo do kvalitetnih i iskoristivih sadržaja. Već prvi put kad sam se upoznao sa direktorom ove institucije i kad sam vidio čime i kako se bave, vidio sam blago koje svakom čovjeku može dodati vrijednost a ne samo slijepima. Sagledavajući situaciju vidjelo se da ne postoji sistemsko rješenje finansiranja institucije. I korisnici i svi u lancu pravljenja vrijednosti su svoju kontribuciju sveli na princip sadake ili učestvuju na principu dobrovoljnih priloga tj. nesistematskog rješenja. U traženju načina kako da pomognemo vidjeli smo mogućnost da to bibliotečko blago koje je prvobitno namijenjeno slijepim licima stavimo u funkcije cijelom društvu a da društvo zauzvrat prilozima vrati instituciji i korisnicima. Međutim postoje ograničenja zbog autorskih prava kao i nemogućnosti naplaćivanja bilo kakvih usluga od strane biblioteke. Jedna pozicija koja frustrira i korisnike ali i zaposlene u toj instituciji. Zaposleni na čelu sa direktorom čak nemaju kome da se žale i sve je svedeno na životarenje od donacije do donacije i od optužbe do optužbe.

Smatram da je ova institucija od značaja za naše društvo zato što reflektira naš odnos prema održivosti. A naš odnos prema održivosti je ustvari pokazatelj naše sposobnosti da beizlazne situacije rješavamo u našu korist. Ova institucija je korisna samo ako su njeni primarni korisnici zadovoljni i opskrbljeni na najbolji mogući način sa najbolje mogućim materijalima i sadržajima koje su pripremili saradnici plaćeni za svoj dio posla i usluge. Sada kada sagledam veličinu tog izazova ne znam zašto sam se uopšte uplitao da nešto pomognem. Kad nisu sposobni da to srede Bakir i Dino, šta ja tu imam tražiti. Milorad i Dragan Čović vjerovatno nemaju ni interes da nešto sređuju na nivou države, ali pored toga sumnjam da su i oni sposobni to završiti. Možda sam zbog ovog teksta trebao sve ovo da prođem, jer sad mogu reći ko riješi status ove institucije riješiće status svoje vladavine u Bosni i Hercegovini. Neko će reći nije sad situacija pogodna da se to rješava, kriza je, inflacija, zveckanje oružjem pa nije prikladno, a ja ću reći baš je sad situacija da se riješi status ove institucije jer na taj način onaj ko je riješi pokazaće dobru volju i značaj dobre volje u ovako usijanom stanju. Ovo je model koji će se reflektirati na mnoge segmente u našem društvu. Pa ko hoće da ovlada našom budućnosti neka sistematski riješi situaciju u instituciji Biblioteke za slijepa lica BiH i u drugim nerješenim institucijama koje je sa pravom i smislom osnovala Republika Bosna i Hercegovina.