Najnovija Dodikova izjava, ko zna koja po redu glasi:
„NEĆE PRIHVATITI DA SARAJEVO BUDE GLAVNI GRAD BOSNE I HERCEGOVINE IZNOSEĆI NEISTINITE TVRDNJE DA JE “140.000 SRBA ISTJERANO IZ OVOG GRADA”.
Ne prihvatam Sarajevo kao glavni grad, Srbi neće da žive u Alijinoj zemlji“!

Dakle, ništa čudno niti novo, kao što je ovaj patološki ili psihijatrijski slučaj, kada mu je onemogućena terapija, jer je njegov doktor psihijatar koji je zadužen za njega, smješten je u kazamatu Engleske.
Kako to lijepo i piše jedan korisnik mreže FB, citiram:
„Na Dodika nije potrebno trošiti riječi. To je osoba koju je najbolje ignorisati. Upozna sam ga kada je imao potpuno drugu priču. Čovjek koji tako mijenja životni kredo ne vrijedi. Pitanje ješta će opet pričati u budućnosti kada dodje voda do grla“ / citat Neven Kavazović /
Njaradije za čitaoce mojih kolumni, koje sadrže istinu i samo istinu, kao bosanski Srbin i patriota jedine mi domovine moje ponosne i prkosne Bosne i Hercegovine, kada je riječ o Srbima „mentalnog sklopa“ guslara iz Laktaša Milorada Dodika, često citiram književnika Dobricu Ćosića, člana SANU i tvorca onog zlobnog memoranduma, bivšeg predsjednika države i „oca srpske nacije“:

Evo ovih dana je RTS prikazivao i egzodus Srba iz Sarajeva, sa kolonom izbjeglica, obavijeno lažima i samo lažima! Primoran sam neposredno, kao bosanski Srbin, rođeni Sarajlija i još uvijek živi svjedok, po ko zna koji puta ispisati i svoja lična saznanja i doživljaje iz tih neposrednih godina napuštanja ovoga grada od strane sarajevskih Srba uz prijetnje, insistiranje i lažne optužbe njihovih čelnika. Ne samo da su živi napuštali bespotrebno ovaj grad, već su i mrtve iskopavali i odvozili, što je mogao zamisliti samo mračni um, rođen životinjskog porijekla i sa mržnjom i otrovom sopstvenog bezumlja.

„Mi lažemo da bi obmanuli sebe, da utješimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskoga patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno“.
„Laž je srpski državni interes“
„Laž je u samom biću Srbina“
„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina“
„Srbe je toliko puta spašavala laž...“!

Srbi i Sarajevo danas, između harmonike i liturgije: Hladne vode sa Baščaršije.

“Dva skorašnja događaja u fokus pažnje javnosti vratili su odnos Srba prema Sarajevu. Prvi je performans Milorada Dodika, njegovih saradnika i stanovitnog harmonikaša u Predsedništvu Bosne i Hercegovine, a drugi je poseta patrijarha Porfirija Sarajevu.

Sve do 1992., sve do raspada Jugoslavije i početka rata u Bosni i Hercegovini, gradu Sarajevu su administrativno pripadale i opština Pale i opština Stari grad. I ne samo da su istom gradu administrativno pripadale, nego su se unutar tog grada koji se sastojao od deset opština jedna na drugu naslanjale.

Kad je rat počeo, između ove dve opštine se ukazala linija fronta. Pale su postale ratna prestonica Republike Srpske, a Stari grad sa Baščaršijom, Begovom džamijom, Vijećnicom, Pivarom, Principovim mostom, Starom crkvom, Franjevačkim samostanom te Sefardskom sinagogom, simbol, metafora i najprepoznatljiviji dio opkoljenog Sarajeva.

Sa završetkom rata, Pale su postale središte novozamišljenog grada najpre prozvanog srpskim, a zatim Istočnim Sarajevom, grada nastalog od djelova predratnog Sarajeva koji su pripali Republici Srpskoj i okolnim romanijskim opštinama. Stari grad je pak ostao simbol i metafora celog Sarajeva i njegov iz turističke perspektive ubedljivo najatraktivniji deo” /citat Muharem Bazdulj/

Srbi i Sarajevo danas, između harmonike i liturgije; Hladne vode sa Baščaršije!

Dakle, kao rođeni Sarajlija koji živi u Mostaru, tih dana pred stavljanjem ovih dijelova grada pod upravu Federacije i njene uprave, otišao sam u Sarajevo sa jednom snahom, na Grbavicu gdje je upravo živio i cijelo vrijeme agresije proveo te turobne dane agresije grada, moj rođeni stariji brat, inače znani sarajevski arhitekta, rođeni Sarajlija i bivši direktor ugledne i poznate firme u Sarajevu . Otišli smo u njegov stan, gdje je živio sa suprugom rodom iz Banja Luke, u namjeri da prenesem bratu poruke sigurnosti njihovog opstanka u rodnome gradu, da mu neće faliti niti dlaka sa glave, ulaskom federalnih dužnosnika na ovo područje. Moja uvjeravanja su se bazirala na saznaju njegovog odnosa i ponašanja u agresivnom period, njegovog ličnog autoriteta i doprinosa u prethodnom razvoju i statusu grada, kao prepoznatljivom stručnjaku, projektantu i arhitekti veoma istaknutom. Međutim, tom prilikom sam doživio i nezavidnu scenu od njegove supruge, ispoljene kao velike i pritajene srpske nacionalističke naravi Banjalučkih korijena, koja me je uhvatila za vrat, upravo izgovarajuće i slične riječi koje danas ponavlja i Milorad Dodik: “Da ona neće da živi u Alijinoj državi“!

Evo ovih dana je RTS prikazivao i egzodus Srba iz Sarajeva, sa kolonom izbjeglica, obavijeno lažima i samo lažima!

Primoran sam neposredno, kao bosanski Srbin, rođeni Sarajlija i još uvijek živi svjedok, po ko zna koji puta ispisati i svoja lična saznanja i doživljaje iz tih neposrednih godina napuštanja ovoga grada od strane sarajevskih Srba uz prijetnje, insistiranje i lažne optužbe njihovih čelnika. Ne samo da su živi napuštali bespotrebno ovaj grad, već su i mrtve iskopavali i odvozili, što je mogao zamisliti samo mračni um, rođen životinjskog porijekla i sa mržnjom i otrovom sopstvenog bezumlja.

Dakle, kao rođeni Sarajlija koji živi u Mostaru, tih dana pred stavljanjem ovih dijelova grada pod upravu Federacije i njene uprave, otišao sam u Sarajevo sa jednom snahom, na Grbavicu gdje je upravo živio i cijelo vrijeme agresije proveo te turobne dane agresije grada, moj rođeni stariji brat, inače znani sarajevski arhitekta, rođeni Sarajlija i bivši direktor ugledne i poznate firme u Sarajevu.

Otišli smo u njegov stan, gdje je živio sa suprugom rodom iz Banja Luke, u namjeri da prenesem bratu poruke sigurnosti njihovog opstanka u rodnome gradu, da mu neće faliti niti dlaka sa glave, ulaskom federalnih dužnosnika na ovo područje. Moja uvjeravanja su se bazirala na saznaju njegovog odnosa i ponašanja u agresivnom period, njegovog ličnog autoriteta i doprinosa u prethodnom razvoju i statusu grada, kao prepoznatljivom stručnjaku, projektantu i arhitekti veoma istaknutom.

Međutim, tom prilikom sam doživio i nezavidnu scenu od njegove supruge, ispoljene kao velike i pritajene srpske nacionalističke naravi Banjalučkih korijena, koja me je uhvatila za vrat, upravo izgovarajuće i slične riječi koje danas ponavlja i Milorad Dodik: “Da ona neće da živi u Alijinoj državi“!

Scena bila i prošla, u zimskom decembarskom period moj rođeni i divni brat, od kojega sam mnogo toga lijepoga naučio u životu, jer dok je bio prva generacija sarajevskog arhitektonskog fakulteta, ja sam bio gimnazijalac i pored njega postao sam veoma istaknuti matematičar, napušta Sarajevo i odlazi u Banja Luku. Ishod je bio veoma porazan, veoma brzo se razboli i tamo umre, moj rođeni brat, a ta ista snaha se poslije izvjesnog vremena povrati u isti stan na Grbavici, da živi u Alijinoj državi. Istina je, da je veoma brzo prodala stan i otišla je u starački dom, negdje u istočnom Sarajevu.
Dakle, na ovakav ili slične načine žalosni sarajevski Srbi, poput stada ovaca sa svojim ovnovima, bez mozga i pameti postupali su bezumno, slušajući idiote i svoje povampirene i ludačke vođe, da krenu u propast njihovim ubojitim i sramnim stazama.

Dok su mnogi od tih ubojica i bezumnika u brojnim kazamatima, ti vrli srpski nacionalisti imaju danas svoju genocidnu tvorevinu i suludog vođu guslara iz Laktaša, Milorada Dodika, koji će ih odvesti u pakao i bolji život na onome svijetu!