NESALOMIVA UKRAJINA, ČELIČNA SNAGA ODBRANE
Autor: Božidar Proročić
Objavljeno: 26. Mar 2022. 14:03:38
Danas je 31. dana odbrane Ukrajine od fašističke politike Ruske Federacije i njenog oligarha Putina diktatora i ratnog zločinca. Iako je broj Ukrajinaca više od milion prešao van granica svoje države ne posustaje herojska odbrana Ukrajine. Putinova politika krvi, zemlje, ognja i mača kao i nekih njegovih prethodnika doživjeće svoj potpuni vojni i ekonomski slom i fijasko na najstarijoj državi slovenskih naroda. Putin želi da zauzme Ukrajinu, da je pripoji Rusiji i obnovi rusku imperiju iz doba Katarine Velike i Staljina? To je san njega kao oligarha. Poznato je da svi oligarsi i diktatori završe na kraju u različitim ,,vučjim jamama i jazbinama” očekujući svoj sudnji čas. Njegov će biti strašan jer će iza sebe imati žrtve kako sa ruske tako i sa ukrajinske strane. Nema političara, oligarha i dikltatora koji se nije našo pod nogom svojih sunarodnika prije ili kasnije ne samo na političkoj već i na životnoj sceni. Uprkos tome što se, poput većine ratnih sukoba koji su se odvijali poslednjih decenija, ni ovaj u Ukrajini ne uklapa u klasičnu definiciju rata, ipak ga možemo smatrati nastavkom različitih (unutrašnjih i međunarodnih) politika koje mu leže u osnovi i čine njegovu pozadinu. Iako su ovi oružani sukobi ograničeni na region jedne međunarodno priznate i suverene države, (ali se i lako može proširiti) uloga spoljno-političkih aktera – ne samo kao mirovnih posrednika, već i kao direktno uključenih i zainteresovanih strana – veoma je vidljiva.

KULTURNA PRIZMA UKRAJINE: Ne samo u pogledu istorijskih razlika između Ukrajinaca i Rusa imamo i značakne kulturološke razlike po kojima se ova dva naroda razlikuju. Ukrajinci imaju svoje maternji jezik- Ukrajinski. Niko nije poricao postojanje očiglednih razlika između ukrajinskog i ruskog u XIX vijeku. U isto vrijeme, neki ruski lingvisti nazvali su ukrajinski govor nezavisnim jezikom, dok su ga drugi, plašeći se ugnjetavanja carskog despotizma, uslužno nazvali dijalektom „ruskog jezika.“ Do druge četvrtine XX vijeka svi Ukrajinci su govorili ukrajinski. Međutim, kao rezultat prisilne nastave na ruskom, koju je sovjetski režim praktikovao u ukrajinskim školama i univerzitetima, vremenom su mnogi Ukrajinci počeli da govore ruski. Sada u Ukrajini postoji jezička raznolikost - stanovnici zemlje govore ukrajinski, ruski, oba jezika ili suržik-miješani jezik. Tokom vjekova razvoja na ukrajinski jezik su uticali drugi jezici, ali uticaj poljskog nije bio jak. Uostalom, Dnjeparski dijalekt, koji je sredinom XIX vijeka postao osnova književnog Ukrajinca, raširen je s obje strane Dnjepra, iako su zemlje zapadno od ove rijeke bile dio Poljske 224 godine, a do istok - samo 85 godina. Ukrajinci imaju bogatu i posebujnu etničku kulturu. Njihova antroponimija, usmena narodna umjetnost, muzika, ples, vrste stanova, art, kuhinja, narodnu nošnju, rituali i običaji znatno se razlikuju od Rusa. Na primjer, ukrajinska naselja karakteriše pejzaž sa zelenim površinama i kolibama sa slamnatim krovom, podom od ćerpiča-nepečena opeka izbijeljen iznutra i spolja, u kojem je peć često bila obojena cvijećem. Pjesme Ukrajinaca odlikuju se spontanošću i vedrinom - odražavaju herojstvo, optimizam i humor ljudi. Za Ruse su loše održavana dvorišta i crne brvnare s drvenim podom tipične, ostavljajući mračan dojam. A narodne pesme ističu se svojim skandiranjem, prožeti lirizmom i često izazivaju malodušnost. Iako u sadašnjoj postindustrijskoj eri, ima elemenata etnička kultura slabo se ogleda u životima ljudi i gotovo su potpuno zamijenjeni elementima regionalne kulture (u ovaj slučaj Europljani), njihovo prisustvo ima za cilj potvrditi različito etničko porijeklo Ukrajinaca i Rusa.

Autorske knjige i prevedena djela ukrajinistike na crnogorski jezik prevodilac Božidar Proročić


ANTROPOLOŠKI ELEMNTI UKRAJINACA I RUSA: Postoje značajne antropološke razlike između Ukrajinaca i Rusa. O tome su govorili antropolozi u Ingušetiji, zatim u SSSR -u, a stranci su primijetili primjetnu razliku u fizičkom izgledu dva naroda. Na primjer, sovjetska antropologinja T. Alekseeva Ukrajince je pripisala jednoj skupini stanovništva - Dnjepar -Karpatima. U ovu grupu spadaju i Česi i Slovaci. T. Alekseeva je pripisala Ruse dvijema potpuno različitim grupama stanovništva-bijelo-baltičkom i istočnoevropskom. U ove grupe spadaju i Vepsi, Tatari-Mišari i Udmurti. Iz sveobuhvatnog upoređivanja antropoloških karakteristika Ukrajinaca i Rusa postaje poznato da su potonji niže visine, glava uža, kosa i oči svjetliji, nabor gornji kapak razvijeniji, nos je kraći i češće nagrižen, rast dlaka na licu i tijelu je slabiji, horizontalno profilisanje lica je slabije zbog povećanja izbočenja jagodica. To je zbog činjenice da Ukrajinci imaju više južnih antropoloških elemenata, dok Rusi imaju više sjevernih, uralskih i mongoloidnih elemenata. Ukrajinci su pravi patrioti, cijene svoju domovinu i ne nastoje oduzeti tuđu. Ukrajinci opremaju svoju zemlju, čineći je ljepšom i pogodnijom za život; od uspostavljanja svoje nezavisnosti 24. avgusta 1991. godine nikoga nisu napali. U posljednjih 30 godina, Rusi su se stalno miješali u poslove drugih zemalja, postavljali zahtjeve, izazivali neprijateljstva, napadali Gruziju dva puta (prikriveno 1992. i otvoreno 2008.) i jednom protiv Ukrajine (prikriveno 2014) u istoj godini su okupirali Krim. Ukrajinci imaju umjerene političke stavove i usmjereni su ka budućnost. Žele vidjeti Ukrajinu kao bogatu i slobodnu Evropska zemlja- ostali racionalni narodi teže sličnom idealu. A Rusi stalno hrle između krajnosti - bačeni su u komunizam, zatim u monarhizam, nacionalizam ili fašizam. Oni zaista vole Ivana IV, Petra Velikog, Lenjina i Džugašvilija, Rusi vide ideal zemlje u prošlosti - po ugledu na Republiku Ingušetiju ili SSSR. Stoga vjeruju u razne istorijski mitovi o uspješnom životu pod carevima i generalnim sekretarima. No, kada Rusi veličaju prošlost na račun sadašnjosti, stiču obilježja starije etničke grupe koja ima male šanse za postizanje normalnog života u budućnosti.

UKRAJINSKA INTELIGENCIJA KROZ ISTORIJU BORBE ZA UKRAJINU:
Na samom kraju prikazaću misli i citate samo nekih od najznačajnih ličnosti Ukrajine u borbi za njen nacionalni, duhovni, državni, lingvistički i teritorijalni integritet i identitet.

1. Mikola Mihnovski (ukr: Мико́ла Іва́нович Міхно́вський,1873-1924) — ideolog ukrajinske nezavisnosti, pravnik, publicista. Mihnovski je bio borac za Ukrajinsku Republiku, organizator njene vojske i oružanih snaga. Mikola Mihnovski 1900 piše: ,,Ukrajinska nacija mora svrgnuti dominaciju stranaca, jer preziru samu dušu nacije. Moramo dobiti svoju slobodu makar se tresla cijela Rusija. Moramo se osloboditi nacionalnog i političkog ropstva, makar i rijekama krvi! I ta rijeka krvi će pasti kao prokletstvo ljudi na vašu glavu, ministre, i na glave svih ugnjetavača naše nacije.“

2. Olena Teliga (ukrajinski Оле́на Іва́нівна Телі́га). Pravo ime je Olena Ivanovna Šovgeneva. Olena Ivanovna Šovgeneva je rođena 21. jula 1907. godine, u porodici hidrotehničkog inženjera, profesora I. Šovgeneva (Teliga je prezime nakon udaje) strijeljanja od strane njemačkih fašista zajedno sa suprugom Mihailom, Babin Jar-Kijiv 1942. Istaknuta pjesnikinja, književnica, borkinja za Ukrajinu.

Olena Teliga (ukrajinski Оле́на Іва́нівна Телі́га) piše neposredno pred hapšenje: ,,Neću ponovo ići u emigraciju iz mog Kijiva! Ne mogu ... .” Znala je šta se dešava i da je čeka sigurna smrt, ali nije htjela pobjeći. Njeni prijatelji su je 9. februara upozorili da Gestapo priprema zasjedu u Uniji pisaca, i savjetovali su joj da ne ide tamo. Međutim, ona je ovako odgovorila: ,,Ljudi me čekaju. Ne mogu pobjeći, ne plašim se hapšenja. Kada poginem, onda znate da je vaša patriotska dužnost ispunjena do kraja“.

3. Vasilj Lipkivski (ukr: Митрополит Київський і всієї України Васи́ль, в миру: Васи́ль Костянти́нович Липкі́вський, 1864—1937), ukrajinska vjerska ličnost, reformator crkve, propovjednik, učitelj, publicista, pisac i prevodilac, borac za autokefalnost ukrajinskog pravoslavlja i crkve, tvorac i prvi mitropolit Kijivski i Svekolike Ukrajine. 1921. godine preporodio i oživio Ukrajinsku autokefalnu pravoslavnu crkvu, a od 1919–1927 poslednji rektor i nastojnik Saborne crkve Svete Sofije u Kijivu. Prema definiciji akademika Agatangela Krimskog, on je ,,apostol ukrajinskog vjersko-nacionalnog preporoda.” Strijeljan pd strane Staljinovog režima.

Vasilj Lipkivski: 22. maja 1919. godine, u pratnji hora, pod vođstvom Nikole Leontoviča, otac Vasilj (Lipkivski) je lično služio prvu liturgiju na ukrajinskom jeziku, u zgradi hetmana Ivana Mazepe u Kijivu, u crkvi svetog Nikole. Podsjećajući na ovaj događaj, sveštenik je napisao:
„U sveobuhvatnoj i božanskoj službi takva je bila snaga naroda, da nije samo u Saboru već i oko njega gužva; cio narod je plakao, slušajući apostolska jevanđelja, psalme na svom maternjem (ukrajinskom) jeziku; svi su osjećali da su prvi put posle vjekova zatočeništva onih koji su se „molili za slobodno porobljenu đecu“, kako je Ševčenko najavio.“


4. Vasilj Stus ( ukr. Васи́ль Семе́нович Стус) rodjen je 6. januara 1938-1985. Neumorni pjesnik, lingvista, književnik koji je budio Ukrajinu i Ukrajince svojom poezijim i jedan od najznačajnih pjesnika. Žrtva SSSR-a u Permskom logoru-gulagu posthumno nominovan za Nobelovu nagradu.

Kada je odveden u sibirske logore smrti zapisao je: ,,Ja sam kažnjen, mučen i proganjan, ali se ne kajem. Da budem sovjetski građanin za mene znači biti rob. “

5. Marija Savčin (ukr: Марія Савчин, u drugom braku Пискір, pseudonim Marička,1925-2013), aktivistkinja OUN-a, supruga pukovnika UPA, Vasilja Galasa. Rođena sestra pisca Ivana Savčina. Odlikovana viteškim bronzanim krstom za zasluge. Borac za nezavisnost Ukrajine.

U jednom od svojih svjedočanstva je zapisala:

,,Bilo je jedno zamišljeno djelo koje me je održavalo u životu. Nosila sam ovu ideju u srcu čitavim putem, vodila me na Zapad, kao zvijezda vodilja. Osjetila sam da me je sudbina, poslednjeg živog svjedoka, (naše borbe) vratila u slobodni svijet. Nametnula mi je veliku dužnost da čuvam sjećanje na našu oslobodilačku borbu, posebno na njen posljednji period.“

6. Nil Hasevič (ukr: Ніл Хасе́вич 1905—1952), ukrajinski umjetnik, grafičar, aktivna javna i politička ličnost, član OUN (Organizacija ukrajinskih nacionalista) i UGOV ( Ukrajinska glavna oslobodilačka vlada u egzilu), nosilac medalje ,,Vitez srebrnog krsta“ i nosilac medalje ,,Za borbu u posebno teškim uslovima.“

Istaćemo citat velikog umjetnika u borbi za slobodu Ukrajine:

,, Sve dok mi ostane najmanje jedna kap krvi, boriću se s neprijateljima svog naroda. Ako se ne mogu boriti oružjem, boriću se sjekačem i glijetom. Ja sam bogalj, borim se u vremenu kada mnogi jaki i zdravi ljudi na svijetu ne vjeruju da je takva borba čak i moguća . Želim da svijet sazna da se oslobodilačka borba odvija, da se Ukrajinci bore“, napisao je umjetnik Nil Hasevič, godinu dana prije smrti.“


7. Volodimir Ivasjuk (ukr: Володи́мир Миха́йлович Івасю́к, 1949—1979), ukrajinski kompozitor, izvođač, pjesnik. Heroj Ukrajine (2009. dobio posthumno, najveće priznanje koje može neko da dobije u Ukrajini). Jedan je od osnivača ukrajinske estradne muzike (pop muzike).

Na vrhunscu slave Volodimir je napisao: ,,Francuzi, Italijani, Rusi i svi drugi narodi pjevaju na svojim jezicima i niko ih ne naziva nacionalistima. A mi, Ukrajinci, postajemo nacionalisti od same kolijevke, ako nam majke pjevaju ukrajinske uspavanke. Zbog toga se odgajamo u koncentracionim logorima. Ukrajinac prestaje da bude nacionalista tek kada prezire svoj jezik, pjesmu, svoju nacionalnu tradiciju, voli sve osim svoga roda.“

8. Petro Grigorenko (1907 - 1987), USSR general-major, Ukrajinac, borac za ljudska prava. Govorio je u odbranu prava Krimskih Tatara i drugih deportovanih naroda, javno istupao i nastupao, branio svojim izjavama brojne intelektualce. 1964. godine, zbog legalnih aktivnosti u vezi s ljudskim pravima, apelovao je na javnost u SSSR-u; takođe i na Svjetsku zajednicu zbog čega je lišen svih činova, zvanja, državnih i vojnih počasti i penzije.

U svojim ličnim razmišljanima (memoarima) jednom je zapisao: ,,Bilo mi je teško da tiho podnosim licemjerje vladara, ali sam istovremeno razumio da će me taj govor koštati ustaljenog načina života, koji mi je savršeno odgovarao ... I tu me je misao, koja me je dugo proganjala, snažno tjerala na reakciju: ,,Moraš govoriti. Ne možeš ćutati.“ . Bio je organizator žalosnog skupa na sahrani ruskog disidenta Kosterina, koja je postala jedna od prvih opozicionih demonstracija u Moskvi. Održao je vatreni govor: ,,Slobode će biti! Demokratije će biti! Vaš pepeo će biti na Krimu!“