EDIN ZEĆIROVIĆ: Po mojoj percepciji taj novitet se sastoji u tome da predstavnici drugih naroda iz regiona, tj. političari žedni značajnije regionalne i međunarodne moći i uticaja kreću u „trgovinu srebreničkim genocidom“. Tako je Abazović svojom izjavom, za koju se ne može izmjeriti da li je više skaradna ili podmukla, ustvari samo pokušao olakšati svojim kolegama iz redova srpskog naroda i poboljšati svoj status i reputaciju kod istih. Kada mu skaradna izjava nije neopaženo prošla, a nakon reagiranja Majki Srebrenice, pokušao se nemušto i nevješto pravdati i izvinjavati. Iz ovog i sličnih razloga i primjera, smatram da bi Majke Srebrenice i Organizacioni odbor trebali donijeti odluku da u Memorijalni centar žrtava genocida u Potočarima ne mogu ući, a kamo li se zvanično obraćati, svi oni koji na bilo koji način negiraju genocid i/ili pokušavaju nipodaštavati žrtve koje su sistematski ubijane samo zato što su Bošnjaci!

Onomad, 11. jula, u Memorijalnom centru Potočari, kao i drugdje u regiji i svijetu, obilježen je Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Emocionalno izuzetno mučan događaj. Na društvenim mrežama, sa ovih događaja, dominiraju selfiji i fotografije kako „običnog“ svijeta, podjednako i političara i ostalih javnih ličnosti, skaradno!

Ne znam ko diktira ovakav trend, da li društvene mase za kojima se povode političari i javne ličnosti, ili pak političari i javne ličnosti za kojima se povode društvene mase. Bilo kako da je, smatram da se populistička skarada mora što prije zaustaviti, kako se sve ovo ne bi pretvorilo u populistički događaj i poligon za treniranje i dokazivanje „patriotizma“, na jednoj i „libero-demokratizma“, na drugoj strani. Pojedini likovi se upinju predstaviti javnosti važnijim od mejta – šehida koji se ukopavaju. Na društvenim mrežama i „neovisnim“ medijima se naveliko nariče ko je sve došao i/ili uputio kakvu poruku, te ko je dao kakvu izjavu ili osudu. Neki se, na drugoj strani, upinju u pokušaju rehabilitacije i/ili pranja krvavih ruku, dvadeset i šest godina nakon što je „posao“ vrlo učinkovito obavljen, noseći sada na svojim rukama, namjesto krvi, šehidske tabute.
Ne velim da je nevažno ko je od zvaničnika i javnih ličnosti prisutan i šta je ko izjavio, ali to treba i mora biti potisnuto u drugi plan. U prvi plan trebaju biti žrtve genocida i njihove porodice koje su preživjele golgotu genocida . Svaka od tih žrtava je svijet u malom za sebe. Svaka od žrtava je imala različitu životnu sudbinu, životne planove i snove, prije nego je dovedena i servirana pred egzekutora – krvoloka – zločinca – monstruma, kako bi se njome nahranila genocidna neman. Svaka od žrtava je za sobom ostavila porodicu, opet jedan čitav mali svijet, čija tuga, bol i patnja, iz godine u godinu ne jenjavaju, nego se rasplamsavaju, narastajući do nepojmljivih razmjera. Iz ovih i mnogih drugih razloga, trebalo bi mnogo više dati prostora njihovim izjavama i izlivima mišljenja i stavova o svemu ovome. Zato smo dužni o svakoj, ali svakoj bez izuzetka, žrtvi ukratko, pročitati – pojasniti, šta je se i na koji način sa njom dešavalo od rođenja po do dana ukopa – povratka u napaćenu zemlju bosansku.

Još smatram da u prvi plan, ove kao i svake naredne godine, treba izbiti priča o zločincima, te njihovom trenutnom stanju i statusu, kao i kratak presjek stanja o njihovom stanju i statusu u društvima u kojima živimo, kako u BiH, tako i u regionu, Europi i svijetu. Ovo iz razloga da bismo mogli postaviti određene indikatore na osnovu kojih bismo mogli zaključivati da li se u društvima i svijetu oko nas pravi otklon od genocida i genocidnih politika ili se u nekim društvima i dalje duboko baštini opravdanje ili negacija genocida, što bi za posljedicu moglo ponovo dovesti do operatizacije takvih namjera i planova u budućnosti. Ovo će pomoći i u diferenciranju društava i njihovih zvaničnih predstavnika i politika na civilizirani ili necivilizirani svijet. A ova diferencijacija bi trebala poslužiti nama Bošnjacima da znamo kako i na koji način da se ispravno postavimo spram tih društava i zvaničnih predstavnika i politika u budućnosti. Još se nadam da bi ta diferencijacija pomogla u našoj daljoj komunikaciji i suradnji sa međunarodnom zajednicom kada je u pitanju rješavanje i poboljšanje statusa Bosne u svakom smislu i pogledu, kao i u rasvjetljavanju oblika i karaktera rata u okviru kojeg je i počinjen genocid u Srebrenici.

Sva prethodna zapažanja sam zabilježio prošle godine i namjerno ih nisam objavljivao kako bih provjerio da li pobrojano polahko postaje matrica. Na žalost, iz godine u godinu su preslikana događanja, koje u nekim momentima, pokazalo se je, ne može kontrolirati Organizacioni odbor za komemoraciju, dženazu i obavljanje ukopa žrtava genocida. Jedan u nizu takvih primjera je i posljednja posjeta tada aktualnog Premijera Vlade Srbije Aleksandra Vučića Srebrenici 11. jula 2015. godine, pri kojoj su pojedini službenici srbijanske tajne službe, prema krivičnim prijavama koje su podnijeli Trbović i Dumanović, zloupotrijebili službeni položaj i trgovale uticajem, u vezi sa isceniranim incidentom koji se desio od strane istih u Memorijalnom centru u Potočarima.

11. jula ove godine obilježena je dvadeset sedma godišnjica od genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Potpuno je jasno, a i presude najvećih internacionalnih sudova na planeti potvrđuju, da su genocid nad Bošnjacima počinili Vojska i policija RS - paradržavne tvorevine u vremenu srpsko-crnogorske agresije na međunarodno priznatu državu Bosnu i Hercegovinu, te da je Srbija i zvanično istim povodom odgovorna za nasprječavanje genocida. Jasno je da su ljudi, koje su srpske vojne i paravojne formacije, institucionalno, politički, vojno, policijski, dakle u organiziranom genocidu istrebljivali, bili muslimani – Bošnjaci, i da je to rađeno sa ciljem etničkog čišćenja teritorija a zarad realizacije plana stvaranja tzv. „Velike Srbije“, pri čemu je u više sudskih procesa dokazana jasna namjera potpunog zatiranja tragova i istrebljenja jednog naroda, tj. Bošnjaka. Čudno je, međutim ovih dana, da je bez ikakvog povoda i razloga „ozbiljan novitet“ u pristupu ovoj temi napravio aktualni premijer Crne Gore Abazović i samo on, zašto!?

Po mojoj percepciji taj novitet se sastoji u tome da predstavnici drugih naroda iz regiona, tj. političari žedni značajnije regionalne i međunarodne moći i uticaja kreću u „trgovinu srebreničkim genocidom“. Tako je Abazović svojom izjavom, za koju se ne može izmjeriti da li je više skaradna ili podmukla, ustvari samo pokušao olakšati svojim kolegama iz redova srpskog naroda i poboljšati svoj status i reputaciju kod istih. Kada mu skaradna izjava nije neopaženo prošla, a nakon reagiranja Majki Srebrenice, pokušao se nemušto i nevješto pravdati i izvinjavati. Iz ovog i sličnih razloga i primjera, smatram da bi Majke Srebrenice i Organizacioni odbor trebali donijeti odluku da u Memorijalni centar žrtava genocida u Potočarima ne mogu ući, a kamo li se zvanično obraćati, svi oni koji na bilo koji način negiraju genocid i/ili pokušavaju nipodaštavati žrtve koje su sistematski ubijane samo zato što su Bošnjaci!

Takođe smatram izuzetno važnim da, kao što niko nema pravo da u ime porodica žrtava oprašta genocid i ratne zločine, isto tako niko među Bošnjacima nema pravo da brani bilo koga ko nema jasan stav o genocidu nad Bošnjacima. I suviše je ovo „skupa“ tema da bi se na njoj jeftino – populistički profitiralo, ma od koga dolazili takvi pokušaji.

Ovim osvrtom, nisam imao namjeru bilo koga uniziti, prozvati niti za nešto nabijediti, ali sam imao namjeru sve civilizirane i dobronamjerne ljude zajedno opomenuti i usmjeriti na jedno dublje razmišljanje kako ćemo i na koji način dalje percipirati događaje i donositi zaključke i odluke o njima u ovom izuzetno kompleksnom svijetu društvenih odnosa i percepcija stvari i događaja oko nas, kako onih koje mi u ovim trenutcima kreiramo, tako i onih koje pokušavamo rasvijetliti i pojasniti.