Ne volimo se, ali moramo da radimo udruženo u Bosni i Hercegovini (čitaj, na njenom „demontiranju“), riječ je o hrvatsko-srpskoj politici. Iako to ovim riječima nije rekao, ali je suštinski na to mislio predsjednik Hrvatske Milanović kada je reagirao na tužbu Srbije protiv četverice pripadnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koji su naredili raketiranje kolone srpskih izbjeglica na Petrovačkoj cesti kod Bosanskog Petrovca i u mjestu Svodna kod Bosanskog Novog. Milanović je kazao da optužnicama protiv hrvatskih pilota predsjednik Vučić ugrožava savezništvo Hrvata i Srba u BiH (protiv Bošnjaka) koji bi se mogli pogoršati zbog odluke Apelacionog vijeća u Beogradu da potvrdi optužunicu protiv pripadnika HRZ. Tako je otvoren višegodišnji problem koji se sada razbuktao između Beograda i Zagreba sa tendencijom da se požar proširi, kako Milanović strahuje, na Srbe i Hrvate u BiH. Ovaj primjer je zgodan za posmatranje kompliciranosti odnosa ova dva naroda a još više govori o njihovoj neiskrenosti. Najprije, i jedni i drugi žele se pokazati superiornijim od protivnika. Vučiću, npr., smeta što Srbija ima tri puta veću stopu rasta od Hrvatske, „a u Hrvatskoj niko nije objavio podatke Eurostata po kojima je Srbija prva u regiji po stopi rasta BDP-a“, kaže predsjednik „JaPaJa“. U ovom trenutku Milanovića ne brinu nikad lošiji odnosi sa Beogradom nego je ozibljno zabrinut zbog budućih savezničkih veza Zagreba sa bosanskim Srbinom M. Dodikom, koji je pak Vučićev eksponent u BiH. Za hrvatsku politiku, kako kaže Milanović, Dodik ne predstavlja problem, jer se s njim kako precizira "sve dogovori za deset minuta". Ne služi ovaj „hvalospjev“ Dodiku na čast što se s njim predsjednik strane države dogovara za tili čas oko Bosne i Hercegovine, a protiv nje. Ovo što je Dodik član kolektivnog šefa države BiH pa bi kao takav morao da štiti interese vlastite zemlje bez obzira što je ne voli, a nikako da ih podriva, a to stalo čini.

PROF. DR. ADAMIR JERKOVIĆ: Svi pokušaji podjele BiH, od uspostavljanja Banovine Hrvatske, dogovora Miloševića i Tuđmana i njihovih trabanata, završeni su porazom retrogradnih snaga. I dok u Bosni i Hercegovini još uvijek vlada sinergija između s-h nacionalističkih vođa, dotle između Zagreba i Beograd traje kanonada verbalne vatre. Od završetka rata, sa kratkim periodom zatišja dok su Srbiju i Hrvatsku vodili Tadić i Josipović, traju međusobne optužbe. Hrvati prigovaraju Srbima četništvo u genima, dok Beograd kune Zagreb za ustaštvo i zločine u Jasenovcu.

Naravno, ne treba objašnjavati o čemu se hrvatski državni vrh dogovara „za 10 minuta sa Dodikom“. O tome je sve napisano. Činjenica je da su globalni odnosni između Srba i Hrvata nategnuti i pored „bratskih“ odnosa Čovića i Dodika, koji su razvijeni, treba reći, i zbog ličnih interesa. Zbog njih će oni već pronaći način da zanemare stradanje srpskih izbjegličkih kolona u BiH, bez obzira na frenetičnu vrisku iz Beograda i Zagreba. Ova dvojica političara imaju gotovo unisone stavove oko BiH, koju svijetu predstavljaju invalidom i nemogućim državnim projektom i da se Bosna i Hercegovina drži samo zahvaljući stranoj podršci. Čović je na posljednjoj sjednici Doma naroda u koordinaciji sa Dodikom već zatražio „glavu“ ministrice Bisere Turković jer smeta njena snažna i principijela odbrana države. Odavno već BiH, po njima, nema šansi da preživi. Stalnim opstrukcijama oni najavljuju njenu skoru katastrofu. Ove tlapnje ne mogu da se riješe ni tri decenije od završetka rata. U vođstvu s-h nacionalnih stranaka ostale su da žive stare mantre o rasturanju zajedničke države, koje su ustanovili dvojica ratnih vinovnika Milošević i Tuđman, a pravnici u Hagu na suđenju za ratne zločine okarakterizirali su ovo kao „udruženi zločinački poduhvat“. Koliko je politika uplela svoje prste u odnose između narodâ BiH dovoljno govori podatak da su Srbi u Federaciji pod uticajem SNSD-a na prethodnim izborima saveznički glasali za HDZ kandidata. Niko u Čovićevom štabu se nije bunio što i Srbi sudjeluju u biranju HDZ-ovog člana, ali zato četiri godine uporno pričaju o navodnom bošnjačkom „izboru“ hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ovdje govorim o neprincipijelnostima aktera bh. priče. U jednoj građanskoj državi kojoj teži BiH ne bi trebalo biti nikakav problem kako će glasati Srbin, Bošnjak ili Hrvat. Mišljenje svjetskih pravnika je da potencijalni glasač ima pravo da se opredjeljuje za kandidata za kojeg hoće. U suprotnom radi se o lažnoj, fiziranoj demokratiji, koja nam se kao izuzetak pokušava uvesti u Bosnu i Hercegovinu. Kreatori bh. budućnosti zanemaruju da su žitelji BiH opredijeljeni za građanski koncept i da takvu državu priželjkuje najmanje 60 % stanovnika. Ali, sada pogledajmo šta se konkretno dešava na terenu BiH. Ako se krenete putem M-17, posebno u dijelovima gdje većinu predstavljaju Hrvati, oko Mostara naprimjer, vidjećete svu bh. tragiku. Ćirilični natpisi na tablama (znakovima) su prekriženi i umrljani. Išarane table ne pokazuju da vlada srdačnost između naroda. Niti to pokazuju zamrljani latinični natpisi u sredinama sa većinskim srpskim življem. Svi vidimo iskonstruiranu mržnje, koja je bh. narode uvela u koloplet velikonaconalnih težnji iz susjednih država, ali sve se i dalje odvija po zadatom scenariju. Karakteristična je Milanovića rečenica „Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini su, (vidite sada objašnjenja) nažalost, ali tako je, upućeni jedni na druge“. Zalažući se za saradnju Hrvatske sa entitetom RS, Milanović eskplicitno govori o podjeli Bosne i Hercegovine. Svi pokušaji podjele BiH, od uspostavljanja Banovine Hrvatske, dogovora Miloševića i Tuđmana i njihovih trabanata, završeni su porazom retrogradnih snaga. I dok u Bosni i Hercegovini još uvijek vlada sinergija između s-h nacionalističkih vođa, dotle između Zagreba i Beograd traje kanonada verbalne vatre. Od završetka rata, sa kratkim periodom zatišja dok su Srbiju i Hrvatsku vodili Tadić i Josipović, traju međusobne optužbe. Hrvati prigovaraju Srbima četništvo u genima, dok Beograd kune Zagreb za ustaštvo i zločine u Jasenovcu. Srbijanski jastreb Vulin ističe da „ako postoji narod koji je nepogrešivo birao pogrešnu stranu povijesti, onda je to hrvatski... Ali ni Zagreb nije ostajao dužan Beogradu, dok u BiH Čović i Dodik pokušavaju umanjiti intenzitet tenzija koje se i njih tiču kao pripadnika istih naroda. Uostalom, ovo je poznato svakome, ne samo u BiH već i Srbiji i Hrvatskoj. Svi istrajavaju. Južnoslovenski delirijum traje tri decenije a kada će se završiti i kako, to više niko ne zna.

Saobraćajni natpisi: Ovdje ćirilica neće preživjeti ni minutu

(Autor je bio savjetnik predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića)