OPERACIJA SRBIGUZ
Autor: Said Šteta, književnik i novinar
Objavljeno: 18. Sep 2022. 16:09:25
Razum je moja svijeća sa kojom hodim kroz mrak ovodunjalučke gluposti. Allahu dragi sačuvaj mi samo razum koji si mi podario! Amin!

Nisam odolio iskušenju da u vrijeme izborne kampanje ne pišem kolumne. Nisam, jer najezda govornika koji po rečenom ili ti napisanom nisu pročitali ni zidne novine a imaju šta za reći i još napisati, više mi izaziva stid nego li gnjev u eri naprednih tehnologija i umnog nazadovanja. Zaljubljenik ove grude, koja se još zove Bosna a Boga mi i Hercegovina, i tako će se zvati kada nadživi i tek rođene mrzitelje iste, ali i one šićardžije, što je bajagi vole dok im zalogaj bez tereta, onako sigurno, budžetski, u kljun pada.

I ne pita se tamo vrli pisac neki, dok brani svog predsjednika i svoju stranku, ima li u napisanom išta bosansko ili bar pravopisno. Jok! Najezda je u njegovom biću nalik žoharima što iz kanalizacije dospiju u podrum a onda osvajaju spratove do krova. Puni osvete, jer samo tako će ispuniti zadaću uloge “simpatizera” svog predsjednika i svoje stranke, i ostati makar na dvanaestoj sisi. Tako u zanosu osvete nadilazi se čak Hamurabijev zakonik (Babilon, XVIII. st. pr. n.e.), načelo odmjeravanja kazne pri čemu se počinitelju nastojalo nanijeti ista šteta kakvu je on počinio oštećenom, odakle je i nastalo ono „Oko za oko, zub za zub“. Ovu krilaticu, što me posebno žalosti, maksimalno u praksi koriste oni koji se pozivaju i na Islam, pa već dobro zaprljanim ustima znaju izreći ajet Kur’ana i hadis poslanika Muhammeda s.a.w.s. A još u ranom Islamu, Ali ibn Abi Talib je govorio:„Najbolja osveta je poboljšati samog sebe.“

U tim odmjeravanjima sljedbenika predsjednika i njegove stranke jer sve su nekako idolopoklonički ukoričene, ne vidjeh niti jednu suvislu rečenicu ( suvisao: koji ima smisao, koji je svrhovit, koji ima unutrašnji sklad, op.a. ) opipljive ideje razvoja, prije svega elementarne pismenosti koje nam fali više nego ruskog plina i američke nafte. Ne vidjeh i ne čuh uvjerljivo onaj stih dragog Šantića, “Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati... ” Ne vidjeh ideju, ni jedan valjan program, čijom realizacijom ćemo očistiti, prije svega vlastite avlije, a onda potoke i rijeke, livade, planine i tako sačuvati ono što će u budućnosti imati veću vrijednosti od ruskog plina i američke nafte, i one arapske baška. Voda! Trebatće jako puno vode da se očiste usta nakon svih onih poganih riječi.

Bogohuljenje je postalo izborna matrica o kojoj sam pisao prije dvije godine pa ne bih ponavljao. Ali prijetnje koje se šalju sa govornice od ljudi koji bi trebali čuvati Hipokratovu zakletvu kao abdest, iako se pri svakom pogledu okolo gubi, žaloste utoliko, da se branjenjem drugog makar to bio i predsjednik devalvira svoje, od karakterne crte koja se teško ispravlja a lahko krivi, do digniteta u koji se ugradila mladost, odricanje i puno znanja, pa je iza znaka jednakosti, ostalo neznalica!

Tek one neznalice koje ne znaju koliko ne znaju, teško se uguraju u televizor i javno sramote.
Niti je vjernik onaj koji to puno glasno ističe, niti je ateista onaj koji se tako urubriči. Pogotovo nije naše da se dijelimo kao pred utakmicu, na male. Vjerovali ili ne, svi ćemo jednom pred Boga stati.

No prije toga, ako nam je stalo do bošnjaštva kao narododnosnoj odrednici ili onim malo “liberalnijim” do bosanstva, kao teritorijalnoj odrednici, onda to trebamo, ne moramo, ponavljam trebamo, živjeti kao i vjeru i vjerovanje, pa i nevjerovanje ako je to lični izbor a ne kosi se sa načelima etike. Upitati komšiju Hrvoja, kako si? Ili ako mu vidim grč na licu zbog dugogodišnje borbe sa karcinomom pričati o onom o čemu on želi, ali samo da osjeti da sam mu komšija, blizu. Pozdraviti uljudno komšiju Boru, iako je noć prije gledao “svoju televiziju” i nosi vijest na ćehri, i tako ga uvjeriti da u njegovoj blizini stanuje čovjek, i da su oni s televizije, makar bila “njegova”, samo crne tice, koje će vremenom utihnuti. U svakom svom koraku pokazati da si čovjek!
Bez toga, Ustavna odrednica, osporavana ili ne, neće imati vode da preživi a Bosne će ipak biti! Zapamtite!

Ovako, kako to i drugo poluvrijeme izborne kampanje rade stranački čobani i ovce, najviše me podsjeća na jednu sirotinjsku priču koju sam na sreću doživio pa znam cijeniti život. Kada bi se u jesen obralo voće, mi djeca, obilazeći livade i proplanke brali smo šipurke omekšane prvim mrazom i jeli ih. U neka doba krenu problemi, jer šipurak unutra sadrži vlakna koja na kraju probavnog trakta izazivaju strašan svrbež, pa mi djeca bi noktima češali svoju pozadinu. Srbiguz!

Upravo tako vidim mašineriju stranaka, vođa i sljedbenika. Samo im njihova guzica na umu!