BOŠNJAČKOM TRPLJENJU JE DOŠAO KRAJ
Autor: Elmedina Muftić
Objavljeno: 04. Oct 2022. 21:10:41
Stoljećima su učili Bošnjaka da trpi, da šuti, da podnosi nepravdu, ujedno učeći nas da je jedino nama, Bošnjacima nepravda sudbina, a ne zulum koji nam se čini na pravdi Boga.

Trpio je Bošnjak sve, od toga da mu uzmu identitet, jezik, da mu vjeru u četri zida zatvore, a uz to mu još podcrtaju da i zidovi imaju uši, pa ti vidi da li si i u četiri zida rahat. Trpio je Bošnjak i to da je vrijedan lopate i vica, a ako hoćeš nešto više od toga, onda se moraš odreći sebe, pa prionuti za rakijski kazan, obavezno djetetu dati međunarodno ime, a to međunarodno ime je ustvari hrvatsko ili srpsko, jer međunarodno nikad nije postojalo, obavezno je morao istaći da mu ne smeta da jede krmetinu, a od džamije okretati glavu i ni rođenom babi i materi ne klanjati dženazu.

Trpio je Bošnjak i to da je zločince mora prihvatiti za "prijatelje" i da je prvi grlio bratstvo i jedinstvo, čuvajući ga kao zjenicu oka svoga, dok mu ta sabraća iz tog bratstva i jedinstva ne izbriše oko.

Bošnjak je naučio da je šutnja zlato i da se ne progovara ni onda kad riječ treba reći za čovjeka.

Svašta smo trpili, ali trpljenju je došao kraj.

Danas Bošnjak govori, mnogima to smeta, a sebe Bošnjacima smatraju, a zašto im smeta što Bošnjak govori, zato što uvide kolike su kakavice, koliko malo slobode imaju, koliko su kupljeni, pogeti, zarobljeni, koja su služinčad tuđih interesa i prosjaci tuđe sadake, a mrzci vlastite nafake.

Šutio je Bošnjak, kad su nam četrdesetih godina prošlog stoljeća, oni za kojima se i danas suze liju, pobili intelektualnu elitu, zamislite, nepismena rulja s petokrakom na glavi, a kokardom u srcu, presudila je smrtne kazne intelektualcima, a Bošnjak je šutio, misleći da tako treba. Šutio je Bošnjak i osamdeset i treće kada su hapsili preostali dio slobodomislećih muslimana, koje su proglasili prijetnjom po državni poredak, neprijateljima sistema, sudili im za verbalni delikta u čuvenom sarajevskom procesu, i tad smo mislili da tako treba.

Danas nas nastoje vratiti u to doba, zabraniti nam da mislimo i govorimo, tjeraju nas da šutimo dok nam elitu nastoje obezvrijediti, autoritete pogaziti, narod obezglaviti, tjeraju nas da više vjerujemo njihovim lažima nego svojoj istini, da vjerujemo kako nam tuđin misli dobro, a brat zlo, kako neko odnekud iz bijelog Svijeta i njegova riječ imaju veću težinu, od dijela i riječi ovdašnjeg čovjeka koji sa nama dijeli dobro i zlo.

Možda je nekad tako moglo, ali više neće moći, koliko god da živimo u medijskom mraku i neslobodi, glas će se čuti, jer glas rečen za čovjeka probija sve zvučne barijere.

Nikad nam tuđin neće biti preči od brata, nikad nam riječ izrečena tamo negdje neće biti iskrenija od riječi rečene u Bosni. Nikad nam više ni od kuda neće stizati fermani i zlatni gajtani, niti će više ikad iko određivati o glavama našim. Mi smo sami ostali u agresiji, ti koji nam danas žele odrediti sudbinu, uveli su nam embargo na naoružanje i gledali kako u tišini nestajemo, ali nismo im dozvolili da do kraja uživaju, odbranili smo se, sami, volja za opstankom bila je jača od njihove želje za našim nestankom.

Sad bi opet da nam vežu ruke, da nam kroje ko je dobar po nas, a ko nije, da nam proglase za neprijatelja čovjeka koji je uradio sve što je mogao da ojača namjensku industriju i uspio je, zbog toga je postao lik sa crne liste, a od nas se očekuje da padnemo u delirij zbog toga.

Niko ne bi trebao da riječ izusti, jer valjda Veliki brat kad odluči svi treba da se pomirio s time, bez da riječ bi rekli.

E da nije tako, kažem slijedeće.

Meni je moj narod najpeči, sve druge poštujem u mjeri u kojoj oni poštuju moj narod i državu. Ne može mi nikakva crna lista određivati čast moga brata, niti će mi biti mjerodavna, niti će mi značiti nešto posebno.

O tome koga ću poštovati neće mi odlučivati Svijet nego ja, o tome ko mom narodu i državi čini dobro ne sudi se u Svijetu, nego ovdje, gdje se osjećaju djela, s ne prazne priče koji smo se naslišali u agresiji dok su ti isti nas lagali i lažima tješili, a mi ginuli u nadi.

Za mene Fadil Novalić je čovjek vrijedan poštovanja za sve što je učinio kroz agresiju do danas, nikakva crna lista na koju je dospio navodno zbog pisma penzionerima, a u stvari zbog jačanja namjenske industrije ne može uticati na drugačije mišljenje. U ovoj Bosni ima još slobodnih ljudi, koji se ne boje biti hrabri, ne boje se reći šta misle i ne boje se stati uz čovjeka.

Sloboda je skupa, ona se osvaja i čuva, sloboda nije živjeti u slobodi, nego živjeti slobodu u sebi. Predsjednik Alija Izetbegović je jednom rekao da se najviše osjećao slobodnim dok je boravio u zatvoru, a u stvari tada je spoznao da sloboda nije u neograničenom kretanju, nego u slobodi mišljenja i djelovanja, u neovisnosti od tuđeg mišljenja i u odsustvu straha od čovjeka.

Slobodu nam uzeti nećete, jer se sloboda živi, a ne posjeduje.