Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Eksponenti strane politike u BiH premni su i zbog svojih korupcionaških benefita praviti konflike u vlastitoj zemlji a za tuđe interese. Svoje ekspoziture na eksplozivnom Balkanu imaju posebno u Srbiji, manje u Crnoj Gori i Makedoniji i djelomično u Hrvatskoj. Jaka tačka Vladimira Putina je u Mađarskoj, koja se nalazi u neposrednoj blizini Bosne i Hercegovine.

Postoji sličnost u provedbi ruskih planova sa praksom Srba koju su provodili u agresiji na tlu bivše Jugoslavije. Evo, kako.

Vladimir Putin je napao 2008. godine suverenu Gruziju, a prije toga 1992. godine odvojio je „zvanično“ Južnu Osetiju i Abhaziju od matice zemlje. U krhkoj Moldaviji to učinio 1990. godine sa Pridnjestrovskom oblašću. Njegovi prsti se vide i u Gagauziji, Nagorno-Karabahu. Direktnu vojnu invaziju izvršio je na ukrajinski Krim. Pripojio ga je bez milosti Ruskoj Federaciji 2014. godine, a osam godine kasnije počeo je otvorenu agresiju na Ukrajinu pošto prethodno stvorio „Lugansku narodnu republiku i Donjecku narodnu republiku “, kao tobože nezavisne države. Ovo je sve već viđeno u Jugoslaviji u ratnoj agresiji Srba na nesrpske narode 1992–1995. godine. Slike neumoljivo podsjećaju na ratna poprišra u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, na čijem su prostoru pobunjeni Srbi gradili svoje tzv. „samostalne autonomne oblasti (SAO). Izvođenje „radova“ sliči na ubitačni „vez“ koji je srpski najmnogobrojniji narod provodio na teritoriji Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Kosova, ostavljajući iza sebe pustoš, hiljade mrtvih i velika materijalna razaranja. Genocidi i ratni zločini po Srebrenici, u Tomašici (kod Prijedora) i na drugim mjestima u Bosni i Hercegovini, Vukovaru u Hrvatskoj, Buči, granatiranje pozorišta u Mariupolju, u Borođanki, napad na železničku stanicu u Kramatorsk u Ukrajini... sve su to srpska i ruska djela koja su ostala na tijelu žrtve. Rat u Jugoslaviji koji su izazvali Srbi i potpuno je srušili, danas je Putinova matrica.
Ali pogledamo „geografiju“ Putinovih osvajanja.

Očigledno je da se ruska osvajanja odvijaju na matrici oživljavanja Sovjetskog Saveza. U ovoj fazi Rusi pokušavaju zaokružiti svoj crnomorski pojas. Sve tzv. republike inkliniraju tome. U Gruziji se Abhazija direktno naslanja na Crno more dok je Južna Osetija u njenom zaleđu i moldavske oblasti Pridnjestrovlje, Gagauzija... Cilj je Donbas i zaokruživanje zapadne Rusije odnosno spuštanje do obala Crnog mora, ako se već ne može osvojiti cijela Ukrajina, a događaji su pokazali da ne može. Nakon zauzimanje Mariupolja ruski cilj je osvajanje Odese i obuhvatanje pojasa povijesne Rusije, odnosno vraćanje onog što je prema Vladimiru Putinu „oduvijek bilo rusko“ i koji se pozvao na historijsko naslijeđe 18. vijeka kada je car Petar Veliki učinio isto u ratu sa Švedskom. U predvečerje napada na Ukrajinu Putin je jasno rekao šta misli o ukrajinskoj državnosti i nacionalnom identitetu. On zatire tu državu i narod. Vraća se u povijest i kazuje da su se tu ljudi oduvijek nazivali Rusima i pravoslavcima. Primijetio je da „Ukrajina nikada nije imala tradiciju stvarne državnosti“ odnosno da je modernu Ukrajinu stvorila komunistička Rusija, kroz „cijepanje povijesne ruske zemlje“. Svi podređeni u ruskoj nomenklaturi nastavili su dalje njegovu priču. Najzanimljiviju pripovijest daje Putinov glavni diplomata Sergej Lavrov koji je naveo da je Ukrajina pokušala izgraditi svoj suverenitet „pošto je otkazala svoju povijest“, a bez ruskog naroda ona nema nikakvu povijest. U ruskoj višegodišnjoj pripremi invazije Evropa je spavala dubokim snom. Zahvaljujući tome Rusija je dobila priliku da zgrabi dijelove suvereniteta nezavisnih država koje su nastale raspadom Sovjetskog Saveza. Konformistička Evropa je mislila da će odobrovoljiti Putina kao što je tridesetih godina prošlog vijeka „stara dama“ činila ustupke Hitleru ne bi li zadovoljila fürera. Hladno su predati Sudeti, zažmirila je na trganje Čehoslovačke 1938-1939, pristala je na anšlus Austrije 1938. godine, itd. Ova politika je bila porazna za svjetski mir, a Hitleru je i pored toga sve bilo malo. Svaka novooteta država predstavljala je podsticaj za nova priključenja Reichu. Takav slučaj je i sa Rusijom danas. Kada bi eventualno osvajio Ukrajinu, to neće zadovoljiti Putinove imperijalne apetite. Zna se da su hazjajinovi pipci usmjereni i prema Moldaviji i Gruziji, ali i prema BiH, prema zemljama koje otvoreno zagovaraju ulazak u NATO. Alijansa je opasnost za ruske interese i ruska politika nastoji zastaviti ga. Rusi računaju na rusofilske narode unutar tranzicijskih zemalja. Svoje ekspoziture na eksplozivnom Balkanu imaju posebno u Srbiji, manje u Crnoj Gori i Makedoniji i djelomično u Hrvatskoj. Jaka tačka Vladimira Putina je u Mađarskoj, dakle zemlji u neposrednoj blizini Bosne i Hercegovine. Iako je u sastavu EU i NATO-a, Mađarska danas igra po notama iz Moskve i šteti naporima zemalja zapadnog svijeta u nametanju sankcija. Posebna rusofilska ekspozitura je u RS-u, rovitom dijelu Bosne i Hercegovine. Eksponenti strane politike u Bosni i Hercegovini spremni su i zbog svojih korupcionaških interesa praviti konflikte u svojoj rođenoj zemlji a za tuđe interese. Ova opasnost je zasada otklonjena zbog slabih rezultata Rusije u Ukrajini i velike mobilizacije bh. patriotskih snaga kao i koncentriranom pažnjom EU koja je 12. oktobra 2022. dala „vizu“ BiH za kandidatski status. Podrška NATO-a BiH je također uočljiva. Istog dana kada je Evropska komisija preporučila kandidatski status za BiH oglasio se i generalni sekretar NATO-a iz Bruxellesa Jens Stoltenberg koji je rekao „da nikome nije u interesu da se mandat EUFOR-a ne obnovi, jer prisustvo EU-a tamo, uz podršku NATO-a, pomaže u rješavanju izazova s kojima se Bosna i Hercegovina suočava”.

Priču o ruskom pokušaju ostvarivanja Putinove imperijalističke fiks o povratku ruskih zemalja pod kišobran Rusije ( u koju kani uvrstiti BiH, Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju) obradit ću u narednim nastavcima feljtona.

(U sljedećem nastavku: Silom oteto za Ruse je prokleto)