Ulazim kroz širom otvorenu kapiju u avliju Gazi Husrev - begove džamije, i udahnu tihu melodiju neumornog šadrvana, propraćenu s vremenom na vrijeme klepetom nanula, iz vakta Gazije. Pogledom zagrlim mermernu ljepoticu, koja kao da je iz neke priče iz doba sultana i careva pobjegla u našu Bosnu ponosnu. Osjeti miris vazduha pomješan s mirisom cvata sa stoljetnih lipa. U avliji Husrev – begove džamije sve je drukčije nego s „one druge strane kapije i ograde“. Osjeti da je kiseonik nekako mekši, za pluća prijatniji, sladi me da ga požudno udišem kao da je to pravo zadovoljstvo, koje mi je bilo uskraćeno dok sam hodao kroz maglu i smog šeher – Sarajeva. Čim uđoh, osjeti jedan, gotovo opipljiv, mir koji proizlazi iz sklada i harmonije stubova, lukova, kapitela i svega onog čega mi pogled dohvati. Pogledi mi dobiše ruke i sve okolo grle i pipkaju. I u toj nekoj osamljenosti ljepotom koja je tako snažno izražena i prisutna, čini mi se da je mogu umjesto očima rukama zgrabiti, moram se sjetiti onog koji je sav ovaj mermer digao iz blata i prašine i njime zakitio šeher - Sarajevo, da mu stoljećima bude sjajem, najljepšim ukrasom, da mu bude s radošću, na oba svijeta.

„Ah Husrev - bege“ – pomalo stidljivo, laghani dah pređe mi usnama. A ko je bio Gazi Husrev - beg? U koje vrijeme je živio? Da li je to vrijeme prošlo? Koliko znam o njemu?

Kao žubor vode sa šadrvana pričala su mi stoljeća neumorno o čovjeku čiji duh je bio protkan idejama o vječnosti i čija djela su poticala iz dubokih emocija svojstvenih samo velikim umovima. Njegova ljubav prema Allahu dž.š. nastojala je da se oplemeni i javno manifestuje kroz najljepša i najmonumentalnija zdanja u šeher – Sarajevu. Uvijek kad se kaže Gazi Husrev - beg, pred očima imam sliku najprije velikog državnika i neimara, pa tek onda ratnika i diplomata, imama i muderisa, čovjeka od dobra porodične loze, vrlina i četistosti. Zaista jedan velik i svestran duh!
Priča se da je u Gazijinoj musafirhani bio uveden lijep običaj da se musafir prvo počasti kasičicom meda i hljebom, a zatim da se malo odmori.

Dobar haber ili lijep običaj daleko i brzo stigne. Oni koji su iz drugih gradova dolazili u šeher - Sarajevo prenosili su usmene predaje o Gazi Husrev – begu. Tako se u Mostaru pripovijedalo da se jednom prilikom pričalo o šeher - Sarajevu gdje je posao živahniji a zarada bolja nego u Mostaru. Jedan starac je tom prilikom rekao: „Na Sarajevu je dova Begova. On je rekao: „Ko god u Sarajevo u opancima došao iz njega izašao u čizmama“. „Allahu moj, neka je Tvoj spas i rahmet na roba Tvoga, koji podiće mnoge hajrete u ime Tvoje i za robove Tvoje“.

Gazi Husrev - beg. Za nekoga je on ratnik i vojskovođa, gazija. Neko ga zna kao velikog dobrotvora i vakifa. Nekome je on predstavljen kao bosanski vezir koji je Bosnom ponosnom, s kraćim prekidima upravljao dvadeset godina (1521. - 1541. godine). Ali ni sve ovo nam neće reći ništa novo o Gaziji.

Gazi Husrev - beg. Nekoć, za mnoge tek obična, povijesna riječ. Siromahu je označila opskrbu, gladnom topli obrok, putniku konak, karavani prenoćišta. Gazija je, kao rijetko ko volio svoj narod, za njega je radio i stvarao, ali i narod je volio njega.

Priča se da su ljudi koji su svraćali u Gazijin imaret jedući uveče čorbu govorili: „Bog ti dao, Gazija, onoliko sevaba koliko u šerpi ima grašaka“. Pred tim imenom su se otvarala sva vrata šeher - Sarajeva.

Pred njim su mnogi neprijatelji osjećali poštovanje ili (strah). Istina, bio je vojskovođa, ratnik osvajač da bi na osvojenom činio dobro, ali ispod bojne odore i vezirske krune skrivali su se nevidljivi skuti džubeta i navojci ahmedije velikog imama. Jer, prije svega, on je bio bosanski imam u svemu. U njegovoj glavi nisu bili samo planovi bitaka. Tu su se rađale misli mudraca, filozofa, pjesnika, velikog ekonomiste i sociologa. Tu su nastajali i najljepši biseri Bosne ponosne koje je on nizao u sokacima svog šehera, u česmama, hamamima, karavan – sarajima, hanikahima, javnim kupatilima i mnogim drugim građevinama. A među njima su i pravi biseri koji najrječitije govore o Gazi Husrev - begu. To su njegova džamija, medresa, biblioteka, bezistan, turbe, sahat kula, koji su kao svijetlo, svježina, ona toplina mramora kojom odišu kao da ih sunčeve zrake uvijek griju. Sve ove zgrade dobrotvora nam potvrđuju da je Husrev – beg bio do sada najveći vakif od postanka šeher – Sarajeva.

Kada pišem o Husrev – begu i njegovom vremenu moram sam sebi postaviti pitanje: A koje je to Gazijino vrijeme? Je li to onaj period njegovog vezirovanja Bosnom ponosnom, koje mnogi zovu „zlatno doba Bosne“? Nije to samo njegovo vrijeme? To je upravo vrijeme razvoja i procvata Bosne ponosne u svakom pogledu. Gazijino vrijeme je daleko, daleko šire i danas je prisutan (trebalo bi biti) među nama. Još jedemo Gazijin hljeb. A ne jede se hljeb preko pogače, onog čije je vrijeme bilo i prošlo. Možda i nisam svjestan koliko nam je Gazija blizu, koliko smo na neki način „vezani“ u njegov snop dobrote. Pa zar se onda može reći vrijeme Gazi Husrev – bega „je bilo“...?

Da, Gazija je mnogo življi nego mnogi od nas koji dolazimo iz drugih gradova u šeher – Sarajevo da hodamo njegovim sokacima, pijemo studenu vodu s njegovih česama. Jer, čovjek je živ sve dok je živo i njegovo djelo. Zbog toga ni jedna njegova zgrada ne smije biti zaboravljena, zapuštena i prepuštena na milost i nemolost, a toga je nažalost bilo u prošlom, bolesnom vremenu. U zgradama Gazije u njihovim zidovima, njihovim pendžerima, u njegovim odžacima i kupolama uzidan je jedan veliki dio Gazije. Dio svog života dao je njima da bi zgrade živjele kada bi one propale, umro bi dio Gazije. To ne zaslužuje ni Gazija ni njegove zgrade da im se to dogodi.

Sve ustanove koje je podigao, kulturne, socijalne, trgovačko – ekonomske, kroz koje je ovjekovječio svoje ime, svjedoče da su njegove ideje bile ideje vječnosti, koje su izvirale iz velike ljubavi prema Vječnome. A djela nastala iz jedne takve ljubavi traju, ako ne vječno, onda imaju po neku vlastitu malu vječnost. Ovog dunjaluka vječnost je mala u odnosu na onu ahiretsku.

Vrijeme Gazi Husrev – bega je počelo 1521. godine, ali slobodno možemo reći da na tu priču još nije stavljena, još smo daleko od početka kraja te „male vječnosti“. O tome nam dovoljno govore mnogi maramorni stihovi širom šeher – Sarajeva, koji su svaki za sebe pjesma, a svi skupa najljepša oda o Gazi Husrev – begu.

Treba mnogo vremena, bez bojazni, punim plućima, udisati pjesmu šadrvana, priče modrog mermera i topli zrak avlije koji se uvlači u krošnje stoljetnih lipa i stati ponosno naspram Husrev – begove džamije, pa kroz vrata džamije, gledati ravno u njen mirhab, a iznad vrata pogledati kamenu ploču na kojoj je uklesan natpis u stihovima na arapskom jeziku. Natpis je smješten u šest elipsanih polja ovičenih sa strana i kroz sredinu arabeskama. Tekst natpisa je mjestimično vokaliziran:

„Džamiju dobrih ljudi Husrev – beg podiže
U ime Boga (kao) dom onih koji ničice padaju,
On je utamanitelj neprijatelja, pomagač boraca za vjeru,
Širitelj dobročinstva, pomagač pobožnih
Bog nam nadahnu njen kronostih:
(Ovo je) stjecište dobročinitelja, dom zahvalnih Bogu.“

Sagradivši ovu svoju džamiju koju milijem pogledima, Husrev – beg je u njenoj avliji posadio lipu pod čijim hladom su se vjernici odmarali čekajući poziv mujezina na namaz. Stara lipa je tu rasla i starila sve do pred početak Prvog svjetskog rata u kojem je i poginula. Čuo sam priču da je Husrev – beg baš u hladu te lipe rekao: „Neka mi se svake godine uči u džamiji Mevlud pa makar oka meda bila i pet para.“
Sa dovom da ga Allah dž.š. obraduje dženentskim blagodatima, napuštam avliju Husrev – begove džamije i nestrpljivo čekam ponovni dolazak u šeher – Sarajevo da zijaretim kroz historiju u kojoj je bitisao Husrev – beg.
Da li ste znali....?
*Da je Gazi Husrev – beg sin turske princeze Seldžuke, a unuk sultan Bajazita II. Otac Gazi Husrev – bega Ferhat – beg rođen je u Trebinju u hršćanskoj porodici, ali je kasnije prihvatio islam,
*Da je pravi dolazak Gazi Husrev – bega u Bosnu bio 1521. godine kada je i postavljen za bosanskog namjesnika.
*Da je Gazi Husrev – beg osim Begove sagradio i Carevu džamiju u Sarajevu, a u Gazi Husrev – begovoj džamiji mu se prouči po jedna hatma svaki dan, što je jedinstven primjer u svijetu.
*Da je Gazi Husrev – bega džamija prva na svijetu u koju je uvedena električna rasvjeta. To se desilo 1898. godine.
*Da je Gazi Husrev – begova medresa jedina škola na Balkanu koja 486 godina nije prestajala sa svojim radom, čak ni u vrijeme ratova.
*Da je prvi Gazi Husrev – begov mutevelija bio Murat Tardić, rođeni Šibenčanin, koji je kasnije primio islam, a uz to bio najbolji Gazijin drug.
*Da je Gazija umro ne ostavivši iza sebe potomstva, čak se ne zna da li se ženio.
*Da je Gazi Husrev – begova džamija bila otvorena čak i za vrijeme agresije 90-tih kada je, u više navrata, pogođena sa preko stotinu granata. Danas se obnovljena do punog sjaja i predstavlja najznačniju džamiju ne samo u Bosni i Hercegovini, nego na cijelom Balkanu. Od 2004. godine Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.