VALTERI NAM TREBAJU A NE NACIONALISTI!
Autor: Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac Objavljeno: 06. Apr 2023. 14:04:46
Danas je 06. april, dan za prisjećanje jednoga Sarajlije, koji se rodio, hodio i odrastao ispod zidina ovoga zdanja, tzv. Jajce kasarne na Vratniktu. Upravo sa ovoga mjesta, njemački oficir svome jaranu drugom oficiru, u filmu „Valter brani Sarajevo“ pokazuje na grad Sarajevo, a panorama je izvrsna i kaže mu: „DAS IST SARAJEVO“! Da, istina je sa činjenicama, da su naši brojni Valteri u doba fašizma i borbe protiv istih, znali i umjeli u ilegali, u kontinuitetu urušavati brojne njihove nakane u gradu Sarajevu i tako doprinositi cjelovitoj odbrani svih naših teritorija od tog fašizma, ali ih u gradu nisu uspjeli pronaći. Međutim, danas kada se prisjećamo oslobođenja moga Sarajeva, istinski nam nedostaju ovi naši novi „ Valteri „ protiv domaćeg nacionalizma i brojnih nacionalista, koji su često i gori od prohujalog fašizma. Uljuljkan je naš velikosrpski nacionalista i guslar iz Laktaša Milorad Dodik, od svojih glavnih mentora i ljudskih izroda iz agresorskog perioda na naš grad, jedinu nam domovinu Bosnu i Hercegovinu i njene građane. Kao mlađani dječak od osam godina, veoma se rado prisjećam trenutka i dana, kao i godine, ulaska naših oslobodioca, upravo kroz Višegradsku kapiju na Vratniku. Uoči ovoga datuma, tj. 05. aprila 1945. godine, naše vrle komšije Muslimani (Bošnjaci) našu srpsku porodicu iz naše kuće, u neposrednoj blizini kasarne, povukli su u svoje odaje radi određene sigurnosti i zaštite. Tih dana, u kasarni se zadržala grupa ustaša, vjerovatno sa zadatkom da izvrše neke nečasne radnje sa određenim srpskim stanovništvom prije povlačenja, međutim iznenadio ih je prijevremeni i neočekivani, raniji ulazak oslobodilaca uoči 06. aprila, na Vratnik i ovu kasrnu. Ustaše, koje su u međuvremenu pobjegle u podzemni tunel koji se nalazi ispod do Bentbaše, navodno su kasnije likvidirani. Sutri dan, prvoga dana oslobađanja, naša Vratnička raja je među prvima ušla u Jajce kasarnu, a sa njima i ja kao klinac sa svojom braćom, te smo tom prilikom svaki od nas ponešto uzimali od predmeta, moj brat bicikl, neko pištolj ili druge predmete koji su bili na dohvat ruku. Prisjećajući se tih trenutaka, u današnje vrijeme, sam se morao odmah sjetiti i svoga uvaženog profesora matematike pok. Dragoslava Mitrinovića, sa Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu, koji nam istina i nije ovo nikada ispričao za života, već je saznanje docnije uslijedilo od njegovih bliskih saradnika, da je isti bio partizan u 16. Muslimanskoj brigadi i da je sa njom isti ušao u Sarajevo, kroz ovu Višegradsku kapiju. Kakve li životne slučajnosti i ljudskih sudbina, o kojima bi se još mogle i knjige ispisatim kao interesantni događaji i slučajevi. Ovom priliko se zaista moram prisjetiti i dobrih naših komšija, sa kojima smo zajednički živjeli i drugovali, dijelili zajedničko i dobro i loše, ali se ne mogu zaboraviti i mnogi dobri ljudi iz toga vakta. Imali smo porodičnu kuću na broju 04 ulice izlazeće na Vratnik, a na broju 03. preko puta stajala je divna starica, nena Fata, koja bi u svome zaru sa feredžom, na izlaznim vratima znala samo ispružiti ruku poštaru, koji bi joj donosio penziju. Bilo je to ipak vrijeme zajedništva, dobrih međuljudskih odnosa, poštovanja drugoga i različitog i po vjeri i po drugim običajima, gdje su i zar i feredža i hidžab bivali sadržajni i lijepo se nosili i poštovali, bez ikakvih riječi ili upita, kako i zašto, da se i ne govori o drugim stvarima zajedničkog slavlja ili tugovanja. Evo se nalazimo i u vremenu Ramazana i drugih običaja posta, bilo nadolazećeg Uskrsa ili Vaskrsa ili Pesaha ili majskog Đurđevdana, te mirisa jorgovana iz avlija i zajedničkih prazničnih susreta i veselja, uz kurbane, baklave, sarmu i brojne druge specijalitete. Stari naši bi govorili, sve bilo i ne ponovilo se, ali nažalost mnogo toga lošijeg i užasnijeg se opet ponavljalo, upravo sa zlodjelima naših brojnih nacionalističkih elemenata i njihovog scenarija agresije sa istoka i zapada, do užasnog nezapamćenog genocida i zločinačkog poduhvata. Dakle, nastupio je nacionalizam, ubojiti od fašizma, a nacionalistički elementi i dan danas su akteri i naše ovdašnje vlasti, bilo da su u stranačkim torovima HDZ-a ili SNSD-a i njihovim istomišljenicima. Nedostaju nam zaista, naši brojni „Valteri“ iz onoga vakta borbe protiv fašista, a građani su ošamućeni i uljuljkani od neke „miline preživljavanja“ poput Jazavca Petra Kočića. Moje posebno prisjećanje svih tih trenutaka, svakako je kulminiralo slijedom neljudskih događanja u gradu Mostaru, dana 09.maja 1993. godine, kada su bojovnici HV i HVO—a i njihovi čimbenici, „sabahile u zoru“ sa maskama uletili u stubišta i stanove i otpočeli izvođenje svojih komšija, uglavnom Bošnjaka i ponekog Srbina, odvodili ih na igralište pod Bijelim brijegom, a docnije u brojne logore po Hercegovini. Toga dana se, dakle, zastava SDA - HDZ-a sa nekada Koševskog stadiona razvezala, a zajedništvo i prijateljstvo se kao ptica Feniksa iz pepala, raspršilo u zagađenu atmosferu. Što nam je to sve trebalo, a krajnje je vrijeme da svi induvidualno i zajednički odemo pred ogledala i da se priupitamo, da li trebamo i moramo mijenjati i svoje memorijske čipove sopstvene, te okrenuti se svemu onome što su poruke u ove dane iz Jevanđelja, Kurhana i svih drugih svetih knjiga, kao naši životni postulati ili matematički aksiomi. |