BIBLIOGRAFIJA „NJEGOŠ“ SADRŽI TRIDESET PET HILJADA JEDINICA
Autor: Šemso Agović
Objavljeno: 21. Jan 2024. 23:01:44
Četništvo, kao fašistički pokret, svoju ideologiju, sadržanu u trideset pet hiljada bibliografskih jedinica, izgradilo je na Njegoševim premisama tipa:

„Udri za krst, za obraz junački,
ko gođ paše svijetlo oružje,
ko gođ čuje srce u prsima!
Hulitelje imena Hristova
da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine!
Nek propoje pjesna od užasa,
oltar pravi na kamen krvavi!“


Gorski vijenac je tragedija kojom se slavi genocid. Galimatijas zvani bibliografija „Negoš“ također slavi i Njegoša i genocid. Obimna je; trideset pet hiljada jedinica nije šala. Ali to je samo dokaz kako se kancer mržnje prema islamu i njegovim pripadnicima raširio do u beskonačnost. Na sreću, radi se o kuli od karata koju je lako srušiti, jer književnost širenje mržnje ne dopušta. Time će se srušiti i ideološki temelj četništva.

Ali ne i samo četništvo.

Ono je danas pod raznim imenima infiltrirano u sve pore društvenog života u „Srpskom svetu“.
Tokom Četvrte neprijateljske ofanzive, poznate kao Bitka na Neretvi, partizani su pobijedili četnike i uništili njihov pokret. A zaboravili su srušiti i njihov ideološki temelj.

Očigledno, granica između komunističke (partizanske) i četničke ideologije ni slučajno nije bila jasno zacrtana. Tako nastaje paradoks: usred antifašističke borbe, komunista i partizan Skender Kulenović na četničkoj ideologiji piše poemu Stojanka majka Knežopoljka, koju komunistička vlast objeručke prihvata i podiže na pijedestal besmrtne poezije. Ivo Andrić piše Na Drini ćupriju. Meša Selimović piše roman Derviš i smrt.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata i konačne pobjede partizana, uz Gorski vijenac navedena literatura postaje književna baza na kojoj se obrazuju mlade generacije.

Kako je moguće da je samodeklarirani demokratski režim na čelu sa Josipom Brozom Titom jedno propagirao a drugo radio? Da li su partizani bili sasvim neobrazovani? Koliko se i sam Tito razumio u književnost? Koliko njegovi saradnici? Da li su bili svjesni njenog uticaja na oblikovanje javnog mnijenja i svijesti narodnih masa?

Nemoguće je misliti da su svi bili nepismeni i da nisu mogli razlikovati šund od književnosti. Među njima je zasigurno bilo pismenih ljudi – Đilas, Kardelj, Ranković, Pozderac …

U ministarstvima su svakako sjedili i pismeni zločinci, koji su jako dobro znali šta rade. Otuda i onih trideset pet hiljada sramnih bibliografskih jedinica. Otuda vjersko-ideološki pamflet Gorski vijenac kao tipično vjersko štivo nije isključen iz državnog obrazovnog sistema, što bi moralo biti, zato što su crkva i država bile zakonski razdvojene.

U školskim ustanovama su također djelovali „izvođači radova“ – nastavnici i profesori, koji su ideju zločina iz udžbenika književnosti đacima i studentima prikazivali kao sveti čin.

Kad se opaki obrazovni sistem jednom učvrstio, dalje je nastavio funkcionirati kao da je sve u najboljem redu. U toj pokvarenoj raboti masovno sudjeluju i Bošnjaci. Pjesnici, nastavnici, profesori, književnici, političari … Do današnjih dana.

Navest ćemo primjer prof. dr. Adnana Čirgića.

Malo je naroda, ne samo u okruženju, nego uopšte na svijetu, koji imaju pjesnika ili profesora kao što mi imamo Adnana, koji se može pohvaliti, zanesenjački i nadahnuto: „Bibliografija Njegoš ima 35.000 jedinica, svaka je sa notacijom. Malo je naroda, ne samo u okruženju, nego uopšte na svijetu, koji imaju pjesnika ili vladara koji se može pohvaliti sa 35.000 jedinica o sebi. Time Njegoš staje u isti rang sa Danteom, Geteom, Šekspirom i drugim velikanima. Njegoš je to, a ne ono što mu amateri spočitavaju.«

Time i dr. Adnan staje u isti rang sa Karahasanom, Sidranom, Hodžićem i drugim našim velikanima pisane riječi, obožavaocima djela i lika Petra II Petrovića Njegoša.

Dobro, preozbiljna je stvar da bi se još šalili, uozbiljimo se: Ubogi dr. Čirgić ne shvata da ne može biti u isti mah demokrata i obožavatelj Gorskog vijenca.

Realnost je nemilosrdna: Ili si četnik, ili nisi.