Iz Novog Pazara dolaze dva darovita autora Jasmina Luboder Leković i Izudin Ašćerić. Oni su predstavnici nove generacije stvaralaca koji, svaki na svoj način, spajaju bogato kulturno nasljeđe sa savremenim poetskim senzibilitetom. Njihova poezija, proistekla iz dubokog unutrašnjeg svijeta i iskustva života, oslikava unutrašnje preispitivanje, potragu za smislom, snagu misli i bogatstvo izraza. U njihovim stihovima ukrštaju se naslijeđena tradicija aktuelni trenutak i univerzalna pitanja o postojanju, prolaznosti i ljepoti onog što ostane između korica.

ŠAPAT PERGAMENTA
U vaktu din.
Zelen prsten u oku,
od svjetla i soli,
između sna i trepavica.
Prolaznost piše
tintom vremena.
Šapatom pergamenta,
stare riječi, nova tišina.
Ništa ne pripada.
Ni oku.
Ni snu.
Ni otkucaju što se nada.
Ljubav,
sjena iza kapaka,
na rubu daljina,
u njihovim knjigama
i našim danima,
nije riječ,
nije tijelo,
nije kraj.
Ona je šutnja
koja ostane
kad zadnji glas
zatvori vrata.
U vaktu din.
Zelen prsten u oku,
od svjetla i soli,
između sna i trepavica.

IZMEĐU KAMENA I VODE
Tišina je uvijek glasna.
Tamo gdje Ibar izvire, čist i sam.
Vrelo Ibra
kamen
voda
tišina
ja
sloboda.
Od kamena do žubora,
korak traje vječnost.
U vodi nema riječi,
samo vrijeme kroz prste.
Na obali, trenutak sjedi,
gleda oblake,
slobodne kao dijete,
kroz neizrečene dubine.

Samo voda,
samo nebo
i osjećaj da sve što je bilo
traje, teče, nestaje…

OGRLICA OD SVITANJA
Tu
u uglu usana,
biljeg u zraku zraka...
Zelenooke daljine.
Riječima
na pragu dunjaluka,
gdje tišina govori glasnije.
Iz očiju tvojih
nebo se otvara
u zlatnom šapatu akšamluka,
ogrlicom od svitanja,
smaragdnom rijekom prolaznosti
što protiče duž tvojih pogleda.
Ne govorim – odgovaram.
Ono što nikada neću reći.
Riječju, kao antibiotikom
od sitne dunjalučke prašine.

NEBO NA USNAMA
Između svjetla i sjene
prosipaš korake kroz šapat.
Divlji behar u kosi,
licem šutiš na vjetru.
Pod korakom
zaboravljeni prag,
sjećanje što škripi
kao vrata bez doma,
korijen bez sjutra.
Vjetar zavija u kosi
odsjaj zemana,
kroz svjetlo i prah.
Šutiš
dok ti zrak ispisuje jagodice.
Riječi kaplju niz šake
poput pepela
drevne molitve.
Šutiš
dok ti zrak ispisuje jagodice,
kao da nebo crta svjetlost
na rubu usana.

DUVAR OD SUNCA
Od sunca zlato,
od zlata ti.
Kamenčićima dunjalučkim
hodaju okamenjeni insani.
Blistaj...
U predgrađu
pređašnjih snova,
duvar od želja...
Ti za sjutra.
Daruj...
Zeman najbolje kuje
i razbacuje.
Prohujala s beharom
lica čijih se maski
više ne sjećamo.
Praštaj...
U fragmentima uspomena
vezen goblen,
mozaik iskrenih osmijeha.
I riječi...


O pjesnikinji
Jasmina Luboder Leković, rođena 24. septembra 1983. godine u podnožju Hajle ̵ Rožaje. Diplomirana žurnalistkinja. Radila kao trener za nezaposlena lica u crnogorskom Zavodu za zapošljavanje i kao bibliotekar. Trenutno radi u Istorijskom arhivu „Ras” u Novom Pazaru. Piše poeziju i prozu. Najljepše zvanje – Lamijina i Linina mama.

AUTIZAM
posebnoj deci
Čekam da on ode
Ceo dan je u toj škrinji, gladuje i čita neku
crnu pesmu
Ja umem da izgovorim samo mama, i to kad sam uplašen,
a ja nisam uplašen, ja sam mršavi dečak
sa više lešnika od jedne ruke
Kada pređem zaključani prag, postoji prozračna kutija
u koju ulazim kada povučem kanap koji ne radi
Kada je tu, on mi ne da
da ulazim u kutiju
I ja, zatim, pravim korake u čamcu, a u njemu
nalaze se nenapisane posvete
Primetio sam da me opet gleda, opet mi daje oči crne pesme,
i četiri moja slova ne mogu
da izgovore oseku,
i ja odlazim do njegove
pregrade
Tu je crvenkasti kompas, sa svežnjevima, na njemu
atlasni oblaci
Ovoga puta, jesenast, uzimam točkove i okrećem pedale,
još malo, stići ću do petog slova
Veče je, još je u toj škrinji, on mi čita pesmu o zidovima, a ja
sam sav stao u ova svoja četiri

22.10.2024.

TEŠKA FOTOGRAFIJA
1.
Neće
Nevidljivo struji varljivije
Sa spoljašnje strane je još uvek
Toliki glasovi, toliko malo svega
Toliko kašnjenje
2.
Predugo je tiho
Pomisliš da ima kraja
Zamisliš se
Nešto nedostaje
Nesređen je ovaj mrak
3.
Umoran si?
Ljut?
Beše juče bela hartija
4.
I zaborav napisa slovo
Drhti sena
Nevreme bez lista
Jutra se bude, ali opet naivno
5.
Samotna soba uz kucanje zidnog sata
Pita se
Kako izgleda jutro u očima čistog čoveka
Kako da izleči srce

Kako da prestane da kuca

6.
Još jedan doručak nakog koga čuje se
Polomljenost do troha
Nije čisto
Dečak ima bore
7.
Tu je
Rasparajući svako zrno
Razbija dugu i prisvaja boje
Pravi rez dostojanstva

2020.

NISAM KUPIO KIŠOBRAN
On me nikada neće zavoleti

Pogleda oblačić dečaka
I poče kiša

Mesto njega vidi ustrajale crepove
Na sušnim travkama grajne prošlosti
Otuda
Prolazimo u iščekivanju boljih dana
Saplićući se u darovima
I nane mirišu
uza žućkasti kreč

U porama sna i očima što kradu
Sloboda je sećanje i uzrok

Nisam kupio kišobran.

Govorila si
Uvek si bio ludak
Suviše normalan za ovaj svet

E moj nebeski maslačku hranljiv srcu
U taj svet i ti si otišla


JAPAN
Sve ovo treba negde da završi
Preduboko detinjstvo skita
Uvijek do dijete, upućuje nekoga ko nije tu
Kao da odgovara sebi
I razmišlja šta je na meni njima čudno
Enciklopedija cvjetnih imena
Pomisao, i ovo je nekome najbolje vrijeme
Idem, nepripremljen da se nahranim
Paukov ljiljan
Preduboko detinjstvo

IZLOŽBA CVEĆA
Noć je tiha
Sve je ovde pomalo
Soba, misli, nebo...
I ni reč
Oštrica utisnuta u rame orhideje
Čovek je rob, samo je pitanje čiji
Jednom, kada skinem okove, da li ću prihvatiti sebe?
Ili sam ja okov nekog roba?

17.08.2018.

O pjesniku
Izudin Ašćerić, rođen, 4. decembra 1995. u Novom Pazaru. Od rođenja živi u Gluhavici, u Tutinu. Završio je studije geografije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici. Danas predaje u Gimnaziji i Osnovnoj školi „Aleksa Šantić“, svom klasju. Polaznik je Planinarskog društva „Beleg“, član „Ekološkog pokreta Sačuvajmo“, član folklorne sekcije „KUD Tutin“. Njegove pesme objavljivane su u književnim časopisima i na web portalima. Svoju prvu knjigu poezije, „Sirovo perje“ objavio je 2023. godine.