U vremenu kada čovječanstvo navodno hodi u epohi prosvjetiteljstva, nauke i globalne etike, događa se najdublji i najsramniji pad njegove savjesti. Gaza – komadić Svete Zemlje, koja je bila kolijevka Božijih objava, danas je krvava rana na licu čovječanstva. To više nije političko pitanje. Nije ni vojno, ni strateško. To je pitanje duše. Pitanje Boga i čovjeka. Pitanje do koje dubine jedno ljudsko biće može pasti, a da se i dalje naziva ljudskim.

Imati srce, znači osjećati bol djeteta koje plače. Imati razum, znači vidjeti nepravdu koja se vrši pred tvojim očima. Imati dušu, znači ne moći spavati dok se ruše domovi, dok se ruši djetinjstvo, dok se gase oči koje još nisu naučile ni riječima reći „mama“. Pa pitam: ima li još srca, ima li još razuma, ima li još duše u ovom našem ljudskom svijetu?

Za Boga Svevišnjeg, ne postoji samo jedan narod, niti samo jedna nacija koja ima ekskluzivno pravo na tlo, na zrak, na vodu, na svetost. Bog Milostivi nije stvorio ljude da bi se klali. Stvorio nas je u narodima i plemenima da se upoznajemo, da se poštujemo, da u drugom prepoznamo svoga brata, a ne neprijatelja. Nisu izabrani kod Boga oni koji nose određeno prezime, niti oni koji stanuju na određenoj zemlji, već oni koji nose srce koje voli i razum koji pravedno sudi.

Ko voli – ne ubija. Ko vjeruje – ne ruši. Ko ima Boga – ne čini genocid.

Zar nisu učili, makar u tragovima religijskih uputa, da ljube bližnjega svoga kao sebe samog (Matej 22, 34–39)?

Zar nisu slušali Amosa: "Pravica neka poteče kao voda, i pravda kao potok nepresušni" (Amos 5:24)?

Zar nisu čitali Psalme: "Kloni se zla i čini dobro, traži mir i za njim idi!" (Psalam 34:15)?

Ima li sve to danas ikakvog smisla dok gledamo Gazu?


Dok gledamo djetetovu ruku bez tijela, majčin pogled bez nade, čovjeka koji nosi mrtve kćeri u naručju kao što je Nuh nosio svijet na svojoj lađi?

Zar ne vide kako Amalečani "presreću kraj puta i udaraju njihovu zalaznicu" (Ponovljeni zakon 25,17–19)? Zar ne vide da se današnji Izrael ponaša kao onaj biblijski zlikovac, bez milosti prema ženama, djeci, starcima – Semitima, kojima i sami Palestinci pripadaju?

Počujete glas Palestinaca, koji pate zbog mrtve savjesti čovječanstva:

- Ovo nije počelo 7. oktobra. Počelo je 15. maja 1948., kada smo prognani sa svojih ognjišta. Tada je nastupila Nakba – kataklizma života, poniženje dostojanstva, pustoš svetih domova. I od tada do danas, teror traje. I ne zavaravajte se: nije to samo rat. To je sistemska likvidacija naroda. To je genocid.

- A vi, svjetski vođi i moralni filozofi, vi što pišete deklaracije i čitate poeziju o ljudskim pravima, gdje ste? Vaše riječi su prazne kao sanduci pomoći koji nikada ne stignu. Vaše izjave o zabrinutosti nama ništa ne znače. Mi u Gazi umiremo pod „pametnim bombama“, ali više nas boli to što nas pogađaju i vaša nijemost, vaše „neutralnosti“, vaša šutnja koja ubija više od granata.

- Mi nismo bezosjećajni. Mi čak i u ovom času mislimo na njih – Jevreje, našu braću po semitskom sjemenu Ibrahimovom. Pitamo se: kako će s ovom sramotom živjeti kada sve ovo prođe? A proći će – sigurno!

- Kako će ovaj moralni sunovrat oprati kad se jednog dana suoče sa historijom, a još više – s Bogom?

- A proći će. Jer sve prođe. Pa će i ovo proći. I doći će dan kad će odgovorni stati pred ljude – a potom pred Boga. I neće im pomoći ni moć, ni mediji, ni laži.

- Pravedni Sudija sve zna.I sve vidi. I sve bilježi. I koliko je zrno zla. I koliko je zrno dobra.

- Do tada, braćo naši i (ne)prijatelji naši, vi gledajte slike naših mrtvih, slušajte našu bol, dok mi brojimo dane u tami, bez struje, bez hrane, bez vode, čekajući da nas pogodi „pametna“ ili "budalasta bomba".

- I još nešto vas molimo – ako vam obraz nije pocrvenio od stida; ako vam se jezik nije ukočio od srama; i ako vam duša nije presušila od od suza – spomenite nas u dovi.

Mi vjerujemo. Mi ne gubimo nadu. Jer imamo saveznika koji ne iznevjerava. Allah je naš saveznik. Ljudi su nas izdali.

Ali nas nisu ubili. Jer mi, i u smrti, ostajemo živi.