Majke Srebrenice – predvođene Munirom Subašić i Kadom Hotić – zasigurno su najzaslužnije za sve postignute rezultate. Mi smo, možda, bili operativni, ali one su bile duhovna kičma te borbe, izjavio je Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, osvrćući se na tri decenije borbe za pravdu za žrtve genocida u Srebrenici.

Uprkos vremenskoj distanci, borba i dalje traje, a u toj borbi, više nego iko drugi, stameno istrajavaju porodice ubijenih i udruženja žrtava u našoj zemlji.

Murat Tahirović, zajedno s majkama Srebrenice ali i drugim porodicama žrtava, kucao je na razna vrata, održao na hiljade sastanaka, prikupio brojne dokaze – kako bi pravda bila zadovoljena.

Tahirović svoju borbu počinje aprila 1995. godine, odmah nakon što je teško ranjen i zarobljen. Bez ikakve medicinske pomoći, preživio je 59 dana u zatočeništvu. Nakon razmjene i dvogodišnjeg oporavka, započinje njegov aktivni angažman na dokumentiranju i procesuiranju ratnih zločina.

Prvi ozbiljan ispit bio je proces protiv Fikreta Abdića.

– Naučio sam da majčina riječ ruši svaku barijeru, da borba za istinu nikada ne dolazi bez žrtve i da istrajnost daje rezultate, – kaže Tahirović, prisjećajući se dirljivih susreta s Nurom Salkić, majkom iz Velike Kladuše koja mu je, kako kaže, bila uzor i simbol majčine snage.

Ključni momenti, prema Tahiroviću, dogodili su se u sudnicama Haškog tribunala, a prvi susret s tužiocem Markom Harmonom opisuje kao susret s čovjekom izuzetnog znanja i ljudske topline. Tu su bili i drugi – Amir Ahmić, oficir za vezu s Tribunalom, ljudska i profesionalna gromada kako ga je opisao Tahirović, kao i bosanske herione – majke Subašić, Hotić i Bakira Hasečić, s kojima je, kako navodi, djelovao kao tim, često tražeći "i ono što graniči s nenormalnim".

Međutim, bili su součeni i sa napadima i pokušajima diskreditacije.

– Pokušali su nas, u miru, ponovo napraviti žrtvama. Govorili su: "Šta ćete vi u Hagu?", "Ko vas plaća?", "Šta tamo radite?" i niz drugih napada. Međutim, mi smo iz Haga donijeli našu historiju – najjaču ikad – utemeljenu na milionima dokumenata, dokaza i na kraju – presudu – kazao je Tahirović, ocjenjujući je najjačim oružjem u borbi za pravdu.

Ističe kako ti rezultati nisu došli sami po sebi, niti samo zbog činjenice da su zločini zaista i bili počinjeni.

– Zločina je bilo i ranije u historiji, ali nismo imali ništa osim priče. Ovoga puta imamo – imamo pečat Suda. Suda koji je međunarodni. I dok god ovakav svjetski poredak postoji, taj pečat vrijedi – i gotovo cijeli svijet ga poštuje, – potcrtava Tahirović.

Također, Tahirović se i pita: Da li mi u Bosni i Hercegovini poštujemo naslijeđe tog suda? I ako poštujemo – šta činimo da bi to naslijeđe bilo implementirano u pravni, politički i obrazovni sistem naše države?

Posebno se osvrnuo na pokušaje urušavanja autoriteta Tribunala u periodu od 2012. do 2014. godine, kada su oslobođeni brojni visoki optuženici poput Ante Gotovine i Jovice Stanišića. Upravo tada, kaže, udruženja su imala informacije da se Tribunal gasi.

Tada im je ogromnu pomoć i podršku pružilo Tužilaštvo tog suda, na čelu sa Seržom Bramertzom.

– Bilo je već tada govora o hitnom gašenju Tribunala, Negdje do kraja 2015. godine je trebao biti ugašen, bar smo mi imali takve informacije. Tada je i započeo proces prijevremenog puštanja na slobodu ratnih zločinaca. Tadašnji predsjednik Tribunala, Teodor Meron, uveo je praksu da svaki osuđenik koji podnese zahtjev i ispunjava uslove, nakon 2/3 odslužene kazne biva pušten na slobodu. Dakle, oslobađajuće presude, prijevremno puštanje na slobodu, informacije od naših prijatelja u Tribunalu, sve je upućivalo na to da se Tribunal gasi i da ostajemo s nedovršenim poslom, s poprilično nejasnim ulogama u ratu u BiH, – kazao je Tahirović.

Kaže kako su se i tada borili i zaista izborili te dodaje da su s prijateljima uspjeli osigurati nastavak rada Suda.

– Sud je vratio Stanišića i Simatovića u ponovni postupak, ali i presudio Šešelja nakon oslobađajuće presude te u potpunosti obustavio prijevremeno puštanje na slobodu ratnih zločinaca. Ostali predmeti su nastavljeni uz, naravno, naše stalno bdijenje nad tim predmetima. Stotine pisama, molbi, sastanaka i zakulisnih poteza. O tome bi se mogao napisati vrlo ozbiljan roman ili politički triler, – kaže Tahirović.

Ističe da je dokazan udruženi zločinački poduhvat političkog i vojnog vrha Srbije i Hrvatske, kao i njihovo nesumnjivo učešće u međunarodnom oružanom sukobu – odnosno agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

– Sve su to posljedice našeg rada. I pored opstrukcija i napada, vjerujem da smo uspjeli zato što su građani ove zemlje – patrioti, a ne samo žrtve – prepoznali vrijednost i značaj naše borbe te dali svoj doprinos. To je naša pobjeda. Pobjeda bosanske pameti. Osjećamo se kao pobjednici – posebno nakon što je usvojena Rezolucija UN-a o genocidu u Srebrenici. Tim činom je udaren "apostille" pečat na sve haške presude – kazao je Muratović, dodavši da se danas osjeća jako ponosno što je bio dio tima koji je porazio svu mašineriju koja je dolazila u Hag – iz Srbije, Hrvatske, ali i iz trećih zemalja koje su ih podržavale, – zaključuje Tahirović.

Na kraju je poručio da istina pobjeđuje, ali uz puno borbe, znanja, odricanja i hrabrosti.

– Uvjeren sam da ova borba ne bi bila tako uspješna bez majki – kazao je Muratović, ocijenivši da je ovaj mali tim u Hagu bio važan segment u međunarodnoj pobjedi bosanske hrabrosti, znanja i upornosti.

Redakcija portala Preporod.info i Agencije MINA povodom 30. godišnjice od genocida u Srebrenici od 11. juna do 11. jula realizira poseban serijal tekstova, a predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović jedan od sagovornika.