Na samom početku treba istaći da, Prema Povelji UN i Rezoluciji Generalne skupštine UN 3314 (1974), Izrael vrši agresiju na Iran a da Iran vodi legalan i legitiman odbrabeni rat. Iako Izrael svoje napade naziva “preventivnim”, ne postoje argumenti koji bi im dali eventualni legalitet i legitimitet. Na žalost, međunarodno pravo ima ograničene domete, posebno u odnosu na najmoćnije i najuticajnije zemlje svijeta. Iako je tužilac Međunarodnog krivičnog suda (MKS) u maju 2024. godine podnio tužbu protiv izraelskog premijera Benjamina Netanjahua za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u Pojasu Gaze, to nije uticalo da Izrael obustavi napade u Gazi niti ga je odvratilo od napada na Iran. Svijet je suočen sa realnom prijetnjom širenja sukoba na čitav region Bliskog istoka uz potencijal destabilizacije i šireg geopolitičkog okvira. Jasno je da konačan epilog neće diktirati međunarodno pravo već odnos moći i interesa regionalnih i globalnih sila. Cilj ovog članka je da kroz analizu tih odnosa i interesa ukaže na mogući rasplet sadašnje situacije.

Odnosi moći i interesa u regionu
Kada je reč o odnosu vojne moći između Izraela i Irana, među vojnim analitičarima vlada širok konsenzus da Izrael ima jasnu tehničko-tehnološku prednost. Ipak, razvoj događaja tokom prvih sedam dana sukoba pokazuje da ta prednost nije dovoljna da Izraelu osigura pobjedu. Zbog toga premijer Benjamin Netanjahu intenzivno nastoji da ubijedi predsednika Sjedinjenih Američkih Država, Donalda Trampa, da je ovo i američki rat. Međutim, iako se Tramp deklariše kao najbolji prijatelj kojeg je Izael ikada imao, posljednje saopćenje iz Bijele kuće naglašava da će odluku o eventualnom napadu na Iran donijeti u naredne dvije sedmice. Ovo se može racionalizirati potrebom za sprovođenjem neophodnih priprema, uključujući premiještanje odgovarajućih napadnih kapaciteta, kao i jačanje zaštite američkih vojnih baza u regionu, koje bi vjerovatno bile mete - bilo direktnog iranskog protivudara bilo djelovanja lokalnih milicija lojalnih Iranu. Upravo bi napad na ove baze bio uvod u širenje sukoba na region, pa se bez sumnje analiziraju i moguće reakcije zemalja u kojima se nalaze ove baze. Posebno se pomno razmatraju vjerovatne rakcije Rusije i Kine, zemalja čiji je Iran puzdan partner, posebno kada je u pitanju Rusija sa kojom ima zaključen “Dvadesetogodišnji sporazum o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu”. Iako se podrška Rusije i Kine Iranu čini odveć odmjerenom, poraz Irana koji bi vjerovatno bio iskorišten za zbacivanje postojećeg i instaliranje proameričkog režma bio bi neprihvatljiv prodor u geostrateško i geopolitičko polje Rusije i Kine. Zbog toga predsjednik Tramp mora računati na to da će ove zemlje pružiti svu ptrebnu pomoć Iranu da do takvog prodora ne dođe. Ta podrška ne bi mogla omogćiti Iranu da porazi Ameriku ali bi mogla prinuditi Ameriku da se involvira u sukob preko mjere koja bi bila prihvatljiva njenoj stručnoj i široj javnosti. Izjave pojedinih zvaničnika ukazuju na to da ne postoji jedinstvena podrška Trampovih najbližih saradnika za ulazak u rat sa Iranom. Iako se čini da su glasniji oni koji su za rat, nije beznačjan ni uticaj onih koji podsjećaju Trampa da ga podržavaju upravo zbog njegovog obećanja da neće uvlačiti Ameriku u nove ratove.

Ovdje ne treba zanemariti ni lične odnose predsjednika Trampa i premijera Natanjahua. Oni su do napada Izraela na Iran bili prisni do te mjere da je Tramp Natanjahua oslovljavao nadimkom “Bibi”, čak mu je prilikom posjeta pridržavao stolicu da sjede. Međutim, Tramp zna da mu je Natanjahu, odlukom da napadne Iran prije okončanja pregovora SAD-a i Irana, “ukrao šou”, a čini se da ne bi bilo pretjerano reći da ga je u određenoj mjeri i ponizio. Tramp nastoji relativizirati ovu situaciju izjavama na društvenim mrežama. Tako izjavom: “Mi (misleći na SAD i Izrael, op.a.) sada imamo kompletnu i potpunu kontrolu neba iznad Irana”, želi insinuirati da je potpuno uključen u aktivnosi Izraela. Međutim ranije izjave, kao što je izjava: „SAD nisu imale nikakve veze s napadom na Iran“, koju je dao 15 juna putem svoje mreže Truth Social, jasno ukazuje da Natanjahu prilikom odluke za napad nije tražio Trampovo mišljene a pogotovu ne odobrenje. Trampova izjava od 13. juna u kojoj kaže: “Znali smo sve o izrelskom planu za napad na Iran”, takođe upućuje na to da Izrael nije tražio stav SAD-a nego ih je samo upoznao sa planom. Ovo dodatno potvrđuje I Natanjahuova izjava u kojoj kaže: “Sjedinjene Države su unaprijed znale o napadu – šta će uraditi sada, ostavljam to predsjedniku”. Nema sumnje da je Tramp sada pod velikim pritiskom izraelskog lobija da uključi SAD u rat, jer bez SAD-a Izrael ne može pobijediti. Međutim, ukoliko se uključi u rat biće jasno da to nije njegova suverena odluka nego odluka koju je iznudio Natanjahu, što bi javnost doživjela kao iznevjeru njegovog predizbornog slogana “Amerika na prvom mjestu” (America first). Ukoliko prihvati ponudu Irana, nastavi pregovore i zaključi povoljan sporazum, razumjeće se da je Iran pristao na sporazum zbog Izraelskih napada pa to opet neće biti u potpunost njegova zasluga, a upitno je koliko je to prihvatjivo njegovom egu.

Kada su u pitanju zemlje u regionu posebno je interesantna Turska, zbog značajne pa u određenoj mjeri i odlučujuće uloge koju je imala u Siriji, Libiji i Azerbejdžanu. Međutim, sada je situacija mnogo kompleksnija i ako bi se uključila u rat to bi svakako bilo na strain Irana ali to bi moralo biti u mnogo većem obimu i intenzitetu nego što je to bilo u ranijim slučajevima. Međutim, zbog svog geostrateškog položaja i istorije neprijateljstava sa nekima od susjednih zemalja, Turska ne može sebi priuštiti takav angažman. Ona bi pomagala Iranu u mjeri u kojoj bi to bilo moguće a direktno uključenje u rat bi uslijedilo ukoliko bi se sukob proširio izvan regiona i počeo dobijati dimenzije svjetskog rata. U sličnoj situaciji je i Egipat zbog ovinosti režima od pomoći i podrške SAD-a.

Kada su u pitanju zemlje Golfa, čija ekonomija dominantno počiva na izvozu nafte i plina, a vojna moć u najvećoj mjeri na naoržanju iz SAD-a i drugih zapadnih zemalja, u njihovom najvećem interesu je da se situacija deeskalira po svaku cijenu. Koliko je slaba pozicija ovih zemalja vidljivo je i iz njihovog prilično pasivnog odnosa prema dešavanjima u Palestini. Teško je zamisliti da bi se angažovale na strani Izraela a protiv Irana jer bi u slučaju sloma Irana morale pristati na budućnost po diktatu Izraela. S druge stane, zbog američkih vojnih baza u većini od njih i dominantnoj ovisnosti o naoružanju iz SAD-a i drugih zapadnih zemalja, ne bi imale uslova da se sa značajnim efektom uključe na strani Irana. Njihvo uključenje bi se moralo desiti u uslovima u kojima bi se morala uključiti i Turska.

Kada je u pitanju Jordan, zbog veoma ograničene ekonomske i vojne moći ne može bitno uticati na razvoj događaja. Njegovo uključenje u rat bi se desilo u paketu sa zemljama Golfa, dakle, u slučaju kada bi rat izmakao kontroli i počeo dobijati dimenzije svjetskog rata.

Sirija je krhka država i bio kakva nestabilnost bi mogla obnoviti unutardržavne sukobe. Međutim, činjenica da graniči sa Izraelom daje joj važnost koja uveliko prevazilazi njene ekonomske i vojne potencijale. Sirija bi vjerovatno slijedila Tursku jer uključenje Turske bez Sirije ne bi imalo potpuni smisao i efekat.

Poziciija Libana u mnogome ovisi od snage Hejzbolaha, koji je znatno oslabljen u posljednjem sukobu sa Izraelom. Ukoliko ne bi došlo do značajnijeg oporavka Hejzbolaha Liban bi vjerovatno nastojao da po svaku cijenu ostane van sukoba. Izuzetak bi se mogao desiti u slučaju značajnog uključenja Turske.

U slučaju da dođe do američkog uključenja u napade na Iran i eventualne odluke Irana da uzvrati po američkim vojnim bazama, Iran bi vjerovatno značajnu pomoć imao od Iraka. Međutim, ta pomoć se ne bi odvijala kroz oružane snage Iraka nego kroz obaještajnu infrastrukturu i naoružane milicije lojalne Iranu, koje bi borbeno djelovale na američke vojne baze smještene u Iraku. Odluka Irana o kontraudarima po američkim vojnim bazama vjerovatno bi ovisila od intenziteta američkih dejstava. U slučaju dejstava manjeg intenziteta Iran bi se vjerovatno uzdržavao od djelovanja po američkim bazama, tražeći diplomatsko rješenje. Djelovanje bi uslijedilo u slučaju intenzivnih američkih napada.

Šta je mogući razvoj događaja
Jasno je da Izrael nije u ogućnosti pobijediti u ratu koji je započeo. Ni Iran nije u stanju da potpuno porazi Izrael, ali se svaki završetak rata pod uslovima da Izrael nije pobjednik predstavlja svojevrsnu pobjedu za Iran. Sjedinjene Američke Države i Predsjednik Tramp, bez obzira što su ignorisani od strane Izraela prilikom odlučivanja o pokretanju napada na Iran, pod pritiskom proizraelskog lobija ali i radi vlastitog pokazivanja snage će se na kraju uključiti u napade na Iran. Međutim, svjesni su otpornosti Irana te podrške u tehnici i naoružanju koju će imati od strane Rusije i Kine pa neće moći računati na brzi slom Irana. Nastojaće izbjeći iranski kontraudar po američkim vojnim bazama jer bi to značilo širenje rata i uključenje SAD-a preko nivoa koji bi se mogao opravdati pred vlastitoom javnosti. Trampovo prolongiranje odluke do dvije sedmice ima za cilj dodatno iscrpljivanje Irana i Izaela kako bi ih lakše privolio na postizanje sporazuma, ali i da pokaže Izraelu da ne može pobijediti bez SAD-a. Nakon nekoliko napada sa ograničeim rezultatima Tramp će insistirati na postizanju brzog sporazuma. Moraće odustati od namjere da potpuno onemogući Iranu aktinosti na obogaćivanju urana. Iran će morati prihvatiti formiranje regionalnog knzorcija I učešće u obogaćivanju urana van svoje teritorije. Izrael će morati obustaviti napade jer će se susresti sa prijetnjom obustavljanja američkih napada. Ono što ostaje neizvijesno je da li će i u kojoj mjeri Gaza biti zastupljena u konačnom sporazumu.