Čovječanstvo danas egzistira u paradoksalnim okolnostima; kao da balansira na ivici između svjetlosti i tame. Sa jedne strane, živimo u dobu nezamislivih dostignuća nauke i tehnologije, koja su omogućila olakšanja svakodnevnog života o kojima prethodne generacije nisu mogle ni sanjati. Letimo nebom, komuniciramo u trenu sa drugog kraja planete, i dotičemo granice svemira.
No, sa druge strane, savremeni čovjek sve češće luta kroz unutrašnje sumnje; o vlastitom individualitetu i identitetu, o strujama i svrhi, o samoći i mjestu u svijetu. Neizvjesnost u vezi sa drugima, nepovjerenje i otuđenje sve više obilježavaju međuljudske odnose. Historija nam jasno pokazuje da su različite zajednice prolazile kroz raznolike društvene dinamike; neke su bile blagoslovljene vremenima obilja, dok su druge bile pritisnute stegom i nepravdom. Ali nikada nije bilo da su blagostanje i nevolja ravnopravno dijelili prostor i vrijeme.

Pojedinac koji u svojoj ruci drži krajeve tih niti; bilo da se zove car, diktator, general ili neko ko se skriva iza savremenih političkih termina; ne razlikuje se suštinski od svojih prethodnika iz doba imperija, od faraona do totalitarnih lidera 20. vijeka. Iako je jezik drugačiji, a metode sve sofisticiranije, priroda vlasti ostaje ista; potčinjavanje većine ljudi, u korist jedne male šake neljudi, ili još gore, zastrašivati i ubijat po volji jednog diktatora. Najjezivija sličnost leži u tome da strah koji taj vladar može prenijeti kroz slojeve društva; od najvišeg činovnika do najzaboravljenijeg prosjaka; ima istu silu i istu tišinu kao i strah nekadašnjih tirana.

Današnja sadašnjica djeluje poput vremena koje istovremeno gori na obje krajnosti svijeće; svjetlom obasjava nevjerovatna postignuća, dok sjenom zaklanja sve dublju ljudsku nesigurnost. Upravo zato, kada nastojimo pronaći neku sličnost između današnjih okolnosti i onih iz prošlih epoha, neminovno koristimo fragment našeg savremenog iskustva i upoređujemo ga s dijelovima šire istorijske slike. No, ta poređenja su uvijek djelimična i fragmentirana; jer današnji svijet, za razliku od mnogih prethodnih, živi te krajnosti simultano, u istom vremenskom okviru, kao da se prošlost i budućnost sudaraju u sadašnjem trenutku.
Kada pokušamo postaviti lice čovjeka iz jednog minulog doba nasuprot današnjem čovjeku, pred nama se pojavljuje prizor koji je istovremeno zavodljivo poznat i jezivo stran. Poneke sličnosti budu spokoj i osjećaj kontinuiteta čovječnosti kroz vjekove; zajedničke težnje, ljubavi, strahovi. Ali već u sljedećem trenutku, nad tim prizorom spušta se gusta magla nemira: refleksije modernog svijeta često zrače hladnoćom otuđenosti, informacijskog preopterećenja i duhovne izgubljenosti, stvarajući atmosferu koja zna biti gotovo stravična u svojoj tihoj prijetnji.
Površinske sličnosti među epohama obično se lako podnose; čak nas često razveseljavaju svojom nevinom prepoznatljivošću. Kada naiđemo na tragove arhitekture neke drevne civilizacije, detalje trgovačkih puteva ili oblike umjetnosti koji na čudesan način odjekuju i u današnjem vremenu, osjećamo kao da nas prošlost pozdravlja s nježnim osmijehom. Ta vrsta povezanosti ne traži mnogo unutrašnjeg preispitivanja; ona je estetska, tiha i pomirena sa zaboravom vremena.
Isto vrijedi i za komedije velikih klasika poput Šekspira i Moliera. Iako njihove riječi u sebi nose duboko razumijevanje ljudske egzistencije, pohlepe, ljubavi, gluposti i ponosa, njihova forma ostaje lagodna. Čovjek se u njihovim dijalozima prepozna, nasmije, a ponekad i osjeti onu tihu, veselu bol koja prostruji negdje duboko; kao eho sopstvenih razmišljanja. No kad se sve sabere, ostaje osjećaj rasterećenja, neka blaga radost, gotovo kao katarza kroz smijeh. I možda je upravo ta ravnoteža između duhovitog i ozbiljnog ono što nas i danas privlači tim vremenima; kao da smo svi jedno veliko pozorište koje se stalno smjenjuje između akta i predaha.
Kada čovjek sjedne u mrak pozorišne sale, čekajući da se zastor podigne i započne tragedija velikana poput Eskila, Aristofana ili Šekspira, već tada ulazi u prostor u kojem se duša priprema da bude uzdrmana. U početku se možda smiješi, opušten, bez slutnje. A onda, kako se drama razvija, osjeti se kako kroz njegove unutrašnje slojeve prolaze iskrice straha, treperavi signali koji ga tjeraju da se uvuče u sebe, da oslušne potmulu tišinu svog srca.
U dubini vlastitog bića, čovjek često prepozna dio sebe u tragičnom junaku; u njegovom bijesu, slabosti, ili u tami iz koje dolazi njegova pogrešna odluka. I upravo ta identifikacija, to tiho zrcaljenje, biva početak velikog unutrašnjeg učenja. Tragedija ga ne ostavlja bespomoćnog; naprotiv, kao odgovor na prizvanu tjeskobu, u čovjeku se bude pozitivne sile; samilost, razumijevanje, snaga volje i moralna svijest.
I tako se strašne odluke likova, koje na sceni izazivaju drhtaj, u srcu gledatelja pretvaraju u duhovne reakcije; iskre otpora, sjeme promjene. U tom trenutku, doživljava se ono što Aristotel naziva katarzom: očišćenje kroz emociju. Strah i sažaljenje nisu kraj, već prolaz; oni oslobađaju prostor za rast i razumijevanje. Na kraju, ono što se činilo stravičnim, više ne izgleda toliko strašno, jer je proživljeno u sigurnosti umjetnosti i pretočeno u unutrašnju snagu.
Nije zastrašujuće uporediti Troju sa modernim gradovima koji su pretrpjeli godine opsade, razaranja i gotovo potpune destrukcije; jer, uprkos krvi i pepelu, u tom ciklusu postoji kraj, tačka pucanja iza koje počinje obnova. Historija nam daje primjere gradova poput Sarajeva, Alepa, Bejruta; mesta gdje je vrijeme stalo pod bombama, ali je srce zajednice ipak živhano kucalo i dalje, i jače. Patnja, iako neizmjerna, bila je ipak ograničena fizičkim oblicima i, u nekom trenutku, obezbjedila je mogućnost novog početka.
Međutim, sasvim drugačiju jezu izaziva poređenje drevnih centripednih vlasti; onih moći koje su se okretale isključivo oko samih sebe, gušeći periferiju, svijest i raznolikost života. Te bivše pojave, kad se uporede sa današnjim režimima koji, sličnim gravitacijskim silama, uvlače sve ka središtu autoriteta, onda nam slika postaje jasnija. Ovdje se sličnosti ne osjećaju više kao naučna zapažanja, već kao egzistencijalni alarm; jer ono što je nekada bilo daleka i arhaična prijetnja, danas se vraća u savremenom ruhu; još sofisticiranije, mnogo tiše, ali jednako sveobuhvatno.
I upravo tu, u toj svijesti o ponavljanju najopasnijih obrazaca vlasti, čovjek se primoran veže za ono posljednje što mu ostaje; nadu. Ali ne individualnu, usamljenom tišinom i šaptanju, već onu umreženu, zajedničku, povezanu kroz ljudske mostove razumijevanja, solidarnosti i otpora. Ta nada, premda krhka, pretvara se u najotporniju nit svijesti koja se ne predaje.
Zastrašujuća je činjenica da gradovi i države pod apsolutnom vlašću, ma koliko prostorno i kulturno udaljeni bili, dijele istu tišinu zategnutih niti koje prolaze ispod svakog praga, šapuću kroz svaku ulicu i vibriraju kroz svakodnevicu njihovih stanovnika. Te nevidljive linije kontrole i prisile ne prave razliku; one okuju i dah i misao, kao da svaka kuća nosi pečat podložnosti, a svaki pogled mora biti pažljivo odmjeren.
Pojedinac koji u svojoj ruci drži krajeve tih niti; bilo da se zove car, diktator, general ili neko ko se skriva iza savremenih političkih termina; ne razlikuje se suštinski od svojih prethodnika iz doba imperija, od faraona do totalitarnih lidera 20. vijeka. Iako je jezik drugačiji, a metode sve sofisticiranije, priroda vlasti ostaje ista; potčinjavanje većine ljudi, u korist jedne male šake neljudi, ili još gore, zastrašivati i ubijat po volji jednog diktatora.
Najjezivija sličnost leži u tome da strah koji taj vladar može prenijeti kroz slojeve društva; od najvišeg činovnika do najzaboravljenijeg prosjaka; ima istu silu i istu tišinu kao i strah nekadašnjih tirana. Nema razlike u načinu na koji se tijela napinju pod prijetnjom, kako misli bježe u sigurnost unutrašnje šutnje, kako se čovjek sabija u vlastitu kožu samo da ne bude uočen. To je strah koji ne pripada jednoj epohi; on je prastari virus civilizacije koji uvijek iznova mutira, ali nikad ne iščezava.
Primjera radi, gotovo je univerzalna obrazovna norma da djeca širom svijeta u školama uče o Rimskoj Imperiji; o njenoj veličini, zakonima, vojnoj moći, ali i o njenim padovima. I dok u učionicama crtaju planove foruma, analiziraju puteve i raspravljaju o slavnim govornicima i tiranima, često se uz put pomene i jedan od najozloglašenijih vladara; Neron. I tada se učenici s nevjericom pitaju kako je moguće da jedan čovjek zapali vlastiti grad i stane svirati dok gori.
Danas, kada pogledamo svjetske metropole, iznenađuju nas podaci; mnogi gradovi imaju populaciju uporedivu sa Rimom u doba Nerona; oko milion stanovnika. Ipak, broj nije ono što stvara paralelu; pouka leži u ponašanju, u obrascu vlasti i zloupotrebi moći. Za neke, ta sličnost ne budi ništa više od neodređenosti prema okolnostima istorijskog podatka, i onako prolaznog i bezazlenog. No, za one pažljivije, koji povezuju prošlost i sadašnjost, otvara se mogućnost za duboko promišljanje.
Jer, svi oni koji su u istoriji pokušali da vladaju kao Neron; autoritativno, narcisoidno, bez sluha za narod i posljedice, na kraju su ostavili isti trag; pepeo, gorčinu i pouku. Možda im imena nisu ista, epohe su različite, ali obrasci su slični, a kraj gotovo predodređen. Historija, kada se pažljivo čita, nije samo knjiga prošlih vremena, već mapa mogućih budućnosti.
Upravo tako, ta činjenica sama po sebi nije ni zastrašujuća, ni čudna; ona postaje zanimljiva tek kada je stavimo u kontekst istorijskih obrazaca i savremenih odnosa moći. Broj stanovnika nije ono što čini neko društvo sličnim starom Rimu; već način kako se vlast izražava, kako utiče na svakodnevni život građana, i kako se koristi moć.
Rim je bio grandiozan ne samo po brojnosti, već i po svojoj složenoj društvenoj strukturi, urbanizaciji, centralizovanoj vlasti, spektaklu i propagandi. Ako savremeni gradovi dijele te aspekte, i ako neki lideri odjekuju postupcima vladara poput Nerona, onda se brojke pretvaraju u ogledala kroz koja posmatramo današnjicu.
Na kraju, ne treba nas plašiti ono što je bilo, već nas treba nadahnuti da budemo budniji prema onome što jeste i što može postati.
Svakako da je strašno pomisliti da je Neron, u vrijeme svog vladanja Rimom, u svojim rukama držao svaku nit moći; zakonodavnu, sudsku, vojnu, duhovnu, pa čak i kulturnu oblast. Njegova volja bila je zakon, a svaka odluka koju bi izgovorio; neporeciva istina. Nije bilo prostora za protivljenje, niti za drugačije mišljenje unutar njegovog okruženja. Dvoumljenje se smatralo prijetnjom, a šapat sumnje mogao je biti dovoljan razlog za progon ili smrt.
Vladavina mu je bila zasnovana na apsolutnoj kontroli i paranoji; okruženi ljudi su se pretvarali u sjenke vlastitog straha od njega, refleksivne figure koje su morale unaprijed osjećati šta je poželjno, a šta opasno pomisliti. I tako je svaka njegova odluka postajala apsolutna ne samo zbog formalne moći, nego i zbog atmosfere paraliziranog društvenog daha.
Taj osjećaj da jedna ruka odlučuje, a svi ostali klimaju glavom u tišini; to je prava jezgra straha koji se prenosi kroz historiju kao virus tiranije. I nije zastrašujuće samo ono što je Neron činio; strašnije je to koliko je lahko bilo kojem društvu, kad jednom padne u takvu strukturu, da izgubi otpor, da izgubi svoj glas, da izgubi osjećaj da nešto može biti drugačije.
Strašno jeste i to što, kad je Neron izrekao svoju mahnitu naredbu da se Rim zapali, niko nije stao, niko se nije pobunio; svi su ga poslušali, a mnogi mu još i pomogli. Grad je počeo da gori ne samo pod plamenom vatre, već pod plamenom poslušnosti, ravnodušnosti i straha. To nije bila samo fizička katastrofa; to je bio moralni kolaps jednog društva u kojem je moć jednoga čovjeka potisnula savjest hiljada ljudi.
Možda bi i tadašnji Rim bio drugačiji da je makar jedan glas, jedna ruka, jedno "ne" bilo dovoljno glasno. Ali zajednica u kojoj se tiraniji povlađuje, gdje se autoritetu ne protivreči čak ni kada naređuje bezumlje; to nije zajednica, to je pozornica bez publike, samo sa glumcima koji se plaše improvizacije. I time postaje jasno da najopasnija moć tiranina ne leži u njegovoj brutalnosti, već u spremnosti drugih da ga slijede čak i u najstrašnijem bezumlju.
I tu se otvara ogledalo za savremeni svijet; ako ne propitujemo autoritet, ako ne očuvamo ličnu savjest iznad kolektivnog straha, nije pitanje hoće li neko pokušati da zapali "grad"; već samo kada, i da li ćemo opet gledati kako svi pomažu.
Ali prava jeza ne dolazi sa plamenom; već s njegovim pepelom. Prava frka, istinski užas, nije bio sam čin paljenja Rima, već ono što je nastupilo poslije, kada je vatra odradila svoj zadatak, a dim se povukao ostavljajući tihu pustoš. Tek tada, kad su ulice koje su nekad bile žive postale sjenke, kad su stubovi porušenih hramova virili iz crnila i kad se zrak napunio mirisom izgubljenog, tada je nastupila istina o tome šta znači strah.
Nisu više gorele kuće, ali su gorjele misli. Ono što je nekada bilo sigurno, sada je bilo samo spaljena sumnja. Lica prijatelja gledala su jedno drugo kao stranci, jer; ko je tada stao uz koga, a ko se okrenuo? U tom trenutku, kad je i posljednji plamen utihnuo, ledene mrvice su se počele kretati kroz vene ljudi, ne od fizičke hladnoće, nego od unutrašnje spoznaje: da više ništa nije ostalo čitavo, pa ni povjerenje.
I tako, prijateljstva su zakoračila u zonu zimskih vjetrova; onih bez boje i okusa, gdje se riječi zalede na usnama prije nego što mogu izraziti bol. Strah nije više bio bučan; on je postao tišina između dvoje ljudi koji se više ne usude pogledati jedno drugo u oči.
Nakon što je vatra utihnula i Rim prestao da gori, ljudi su se povukli; ne iz kukavičluka, već iz unutrašnjeg šoka. Svako se zatvorio u svoj kutak šutnje, kao da su vrata domova postala nijemi spomenici jedne strave koja je promijenila oblik; od vatrene, do tihe, poučne. Nije to više bilo vrijeme ni za priču, ni za visoki glas; bio je to trenutak kad riječ postaje suvišna, a slušanje nemoćno, jer bol koja je tinjala unutar zidova nije tražila sagovornika, već tišinu kroz koju može trajati.
U takvom tmurnom vremenu, samo su najhrabriji istupili. Bez vike, bez osvetničkog bijesa; samo sa jasnoćom savjesti, upreli su prst ka Neronu. Ne zbog politiziranja, ne zbog lične koristi, već zbog jedine slike koju više nisu mogli podnijeti; tužne ljudske oči, ugašene između sivog pepela i crne čađe. I oni su znali da govore u ime svih koji nisu imali snage da kažu, ali su osjećali.
Jer u trenucima kada se civilizacija prelama kroz dim i tišinu, istinsku hrabrost ne nosi onaj koji viče najglasnije, već onaj koji u tišini ukazuje; odlučno, jasno, na krivicu, na bol, na istinu.
Do samog kraja, Neron je tragao za nekim na koga bi mogao prebaciti teret krivice; jer ni vladar, ma koliko moćan bio, ne želi biti sam pod tolikom sjenom. Pogledom je prolazio kroz svoje činovnike, tražio makar jednu figuru dovoljno bezličnu da primi optužbu, dovoljno slabu da se ne usprotivi. Ali niko mu nije bio dorastao, ne zato što nisu bili niži u hijerarhiji, već zato što nijedna duša nije mogla nositi toliku odgovornost koju je stvorila samo njegova volja.
Pred svojim najbližim savjetnicima pokušavao je sklopiti teoretsko opravdanje; neku vrstu izgovora o potrebi, simbolici, "višoj svrhi" paljenja Rima. No kako su riječi izlazile, one su bile sve teže, sve praznije, i sve usamljenije. Nitko nije odgovorio, iako su svi imali što reći. U prostoriji ispunjenoj visokim glasovima formalne poslušnosti, vladao je muk moralne odsutnosti; činovnici su se ponašali kao da ga ne čuju, iako su svi jasno razumjeli.
I tako je njegova vlast, koja je do juče odzvanjala komandom, sada naišla na najopasniji otpor; šutnju bez odobravanja. To nije bila pobuna; to je bio kraj povjerenja. A vladar koji više ne dobija odgovor, ni iz straha, ni iz poštovanja, već dobija samo prazne poglede, taj vladar je već sam, čak i dok još sjedi na prijestolju.
Još teže, u magli mu se nameće posljedica koju je sam stvorio. I tako, Neron je pokušavao pronaći makar sjenku opravdanja; ne toliko zbog pravdanja drugima, koliko zbog sebe, da ublaži napuklu svijest koja više nije mogla nositi teret vlastitog djela. Obratio se najbližim saradnicima i podanicima, očekujući možda blagu riječ, klimanje glavom, ili barem nejasan pokušaj da mu ublaže odgovornost. Ali nije dobio ništa; ni riječi, ni pogleda, samo šutnju koja je sve govorila.
Okrenuo se zatim nešto daljim činovnicima, poznanicima iz protokola, ljudima s kojima je nekada razmijenio kurtoazne riječi, u nadi da će pronaći neko društvo, običan razgovor, možda i smiješak koji ne traži opravdanje. Ali ni tu nije bilo nikog. Vrata raspoloženja su ostajala zatvorena, koraci su se povlačili, lica su se okretala. Svi su odjednom postali daleki; i ravnodušni.
U svom najdubljem pokušaju, obratio se i onima koje je jedva poznavao, slučajnim licima iz dvorana, sjenama iz prijestolničkih hodnika, u nadi da će bar neko, makar iz neznanja, prići da ga pozdravi, da ga pogleda kao čovjeka, a ne kao vladara. Ali niko nije došao. Oko njega se oblikovala praznina, ne kao kazna sa neba, već kao zrcalo koje mu je vlastita djela vratilo u obliku tišine. I tada je njegova usamljenost postala potpuna; ne zato što nije imao društvo, već zato što više niko nije htio biti njegovo društvo.
I ono najstrašnije došlo je tek tada; kad je Neron, u tišini koja je postala glasnija od njegovih naredbi, shvatio da se sve svelo na rub. Nije više on bio taj koji odmjerava i sudi druge; sada su drugi bili ti koji su već odmjerili njega. Težina te unutrašnje promjene nije bila u padu sa prijestolja, već u padu sa vlastitog zamišljenog vrha iz kojeg više niko nije gledao ka njemu sa vjerom, nego samo sa odsutnošću.
Suočen sa nekim oblikom kraja, tražio je nešto najmanje što čovjek može tražiti; da mu neko pomogne da umre. Nije birao, senator, patricij, plebejac, rob, samo je tražio da neko, bilo ko, prihvati tu odluku, da završi poglavlje koje mu je iz ruku iskliznulo. Ali ono što je dobio nije bio otpor; bio je zaborav u realnom vremenu.
Sve je leglo u gustu, hladnu postelju šutnje. Niko se nije javio. Niko nije ustao. Čak ni najniži nisu više željeli biti oruđe njegove priče. Šutnja koju je godinama uzgajao u drugima sada mu je postala jedini odgovor; teška, bodljikava, ne zbog buke koju nosi, već zato što više niko ništa nije imao da mu kaže.
Krajnje teško, i možda najstrašnije od svega, bilo je to što Neron nije više mogao doprijeti ni do jednog jedinog bića; ne riječju, ne pogledom, ne prisustvom. Niko nije htio da ga sluša, ali još bolnije; niko nije htio ni da ga pogleda. Glas koji je godinama donosio naredbe, presuđivao, naređivao da se ratuje i da se gradi, sada se gubio u praznom zraku, kao da više ne postoji osoba koja priznaje da ga čuje.
Ipak, u toj posljednjoj, najponiženijoj tražnji; u kojoj je molio ne za vlast, ne za pokornost, nego za jednostavno postojanje u očima drugog čovjeka; čuje da neko govori. Nije znao ko je, ni šta je rečeno. Možda to nije bio odgovor na njegovo pitanje, možda nije bio ni upućen njemu. Ali taj glas, nejasan i neuhvatljiv, bio je jedina potvrda da svijet još postoji oko njega; samo više ne za njega.
U trenutku kad je najviše žudio da ga makar neko prepozna kao prisutnog, doživio je najdublju kaznu; da bude promatran kao odsutan, čak i dok stoji pred svima.
Od svakog kome je predložio, ili zamolio da ga ubije, od senatora, pa sve do najobičnijeg vojnika, dobio je jedan te isti odgovor;
"Izvinjavam se, ali ne mogu. Tek sam oprao ruke."
Te riječi ne znače samo izgovor, već presudu. Čak ni milost smrću nije mu više bila dostupna, jer niko više nije bio spreman da učini bilo šta za njega; ni iz poslušnosti, ni iz sažaljenja, ni iz straha. Sve emocije koje su nekada vezivale ljude za njega, ugasile su se, ostao je samo sarkazam povijesti, ironično pranje ruku nad sudbinom onoga koji je mislio da drži sve u svojim.
A ratovi još traju, i gradovi se još pale užasnim vatrama...