Cilj Anglo-Izraelaca je promjena režima u Iranu. - Nema nikakve sumnje - cilj SAD je promjena režima u Teheranu, a iza mimkrije predsjednika Donlda Trumpa to se upravo krije. On je, npr. u predvečerje američkog bombardiranja rekao da će možda bombardirati a možda i neće biti bombardovanja iranskih nuklearnih postrojenja. Pa, je ipak bombardirao. Znali smo da će se to dogoditi što smo i najavili u kolumni na stranicama „Oslobođenja“ i na platformi Bošnjaci.Net. Amerikanci prevalili tako dug put iz baze u Misuriju i bombardirali sa svojim skupim nevidljivim avionima B-2 nuklearne mete: u Natanzu, Esfahanu i posebno Ferdowu. Trump je trijumfalno izjavio na netom održanoj konferenciji za štampu da je Amerika jedina sila koja je mogla izvršiti ovako složen zadatak uz izgovorene salve „bratstva“ Americi i Izraelu. Ništa manje euforično nije govorio optuženi ratni zločinac za genocid nad stanovnicima Gaze Benjamin Netanyahu. Samo ovdje se postavlja pitanje da li su Amerikanci stvarno raznijeli iranske nuklearke ili su „Persijanci“ pokazali dovoljno mudrosti i premjestili centrifuge i nuklearni arsenala na drugo skriveno mjesto. Znam da jesu, a kako znam, nadam se da shvatate da ne bi bilo korektno da odajem ove podatke, kao i to da Iran ima spremljeno na hiljade komada balističkih raketa koje sve nije upotrijebio nego samo one što su napravljene prije 15 godina. Nove su toliko moćne da mogu dosegnuti svaki kraj Evrope, ali ne držite me za riječ, Iran posjeduje i rakete koje bi mogle dosegnuti i američku obalu. Iran je moćna zemlja u to nema nikakve sumnje koja je, istina, potcijenila sisteme protivvazdušne odbrane i zato danas plaća ceh tom previdu. Avioni Izraela suvereno vladaju nebom Irana koji ima površinu kao 32 BiH i ima 92 miliona stanovnika. Upotreba intervencionističkih kopnenenih snaga bio bi potpuni promašaj. Ali da jeste cilj promijeniti režim u Teheranu i uspostaviti kreaturu podaničku vlast to je izvan svake sumnje. Trump dopodne govori da mu nije cilj mijenjati postojeći režim a onda poslijepodne da ga svakako treba promijeniti. Amerikanci su očito zaboravili kako je prošla operacija oslobađanja talaca iz američke ambasade u Teheranu krajem aprila 1980. godine. U najkraćem neslavno je propala zbog čega je aktuelni predsjednik Jimmy Carter izgubio izbore za drugi mandat. Istina, Trump zna da mu ne prijeti takva vrsta opasnosti jer se više ne može kandidirati. Vjerovatno imajući u vidu Nobelovu agradu za mir, on se dosada predstavljao kao političar koji je kadar zaustaviti sve ratove, u Ukrajini naprimjer za jedan dan, ali se pokazao samo kao dobar trgovac koji se ne snalazi u rješavanju problema današnjice. Tako se umjesto predsjednika mirotvorca izrodio u ljutu „zvijer“ od koje danas strahuje ne samo domaća javnost prema kojoj se pokazao izuzetno netolerantan (slučaj demonstracija u Los Angelesu), a da ne govorim o štetama koje radi svojim carinama od oka koje je nametnuo svojim ekonomskim konkurentima, Kini, Kanadi, Evropskoj uniji i drugoj sitnoj „boraniji“ koja se ne pita ni zašto osim što se „uvlači“ Ujka Samu podržavanjem ovako agresivne politike.
Eh, da. Sada da se vratim Iranu, zemlji koja je na početku bila amaterski iznenađena izraelskom surovošću kada je eliminirana cijela rukovodeća vojna postava, od načelnika generalštaba Bagherija do komandatna Revolucionarne garde Hosseina Salama i nosilaca znanstvene misli. Iranci su rat dočekali uspavano, bili su u stvari zavarani Trumpovom glumom kojom je on prevazišao bivšeg predsjednika iz glumačkih dana Ronalda Reagana. Od dronova koje su u Iranu sastavljali iz dijelova špijuni, procjenjuje se njih oko 2.000, izgubili su glavu mnogi komandanti. Ali dobro je što je ljudski gubitak zamijenjen brzo drugim visokrangiranim licima koji imaju bogato iskutvo. Upotreba mobilnih telefona se pokazala kao loš izbor, jer se ova aktivnost vrlo lahko uočava, a koliko sam u pravu govori tragično iskustvo čečenskog lidera Džohara Dudajeva koji je 1996. izgubio glavu u trenutku kada je uključio mobitel. Rekao bih da je ponovo vrijeme za 'tekliče' ili upotreba mnogo zaštićenijih sistema veza. Šta se sada može očekivati?

Iran uzvraća udarac. - Najprije, Iran je pokazao SAD-u da ima snage da uzvrati udarac i da se boji 'velike sotone', kako se kolokvijalno naziva Amerika. Napadnute su američke vojne baze u Iraku i Kataru. Raketna operacija „Objava pobjede“ uperena je protiv američke vojne baze El- Udeid u Kataru. Stoga je čini vrlo vjerovatnom opcija o zaustavljanju prometa u Hormuškom tjesnacu. Ovaj prolaz povezuje Perzijski i Omanski zaliv i predstavlja žilu kucavicu za izvoz petine svjetske nafte i ukapljenog plina. Čeka se još odobrenje Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost, tijela kojim predsjedava iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei i od njegove odluke zavisi sudbina tjesnaca. Mjera jest nepopularna, jer će protiv sebe izazvati bijes SAD, ali i zapadnoevropskih čelnika, koji su se pokorno predali u ruke američkom bratu i podržali intervenciju protiv Irana. Istina, ovakva drakonska mjera Irana bi vjerovatno posebno naštetila NR Kini, koja veliki potrošač iranske nafte, ali bi zato ovo dobro došla Rusiji, koja bi itekako profitirala. Iran koji ima vojne veze sa Rusijom brzo će se uvjeriti u neučinkovitost ovih protokola, koji istina nigdje nisu ni naznačili kako treba da izgleda ta pomoć, tako da od nje nema nikakve koristi. Rusija će se zadovoljiti samo upotrebom prazne retorike jer ne želi ugroziti „otopljavanje“ u odnosima sa Washingtonom. Ovdje nikakve koristi Teheran neće imati od isprazne vike iz Moskve i navodnih prijetnji Medvedeva. Ono čega mora biti svjestan Iran jeste da se moraju osloniti prije svega na svoje vlastite snage. Samo zahvaljujući naporima vlastitih naučnih mozgova „osvojene“ su balističke i krstareće rakete koje su razorile izraelske gradove. Ono što bi trebalo učiniti je ubrzano razvijanje učinkovite protivvazdušnu odbrane, posebno nastaviti razvoj nuklearnog potencijala u mirnodopske svrhe, a bude li potrebno i kao vojne zaštite. Iran koji ima potpuna znanja za konstruiranje atomske bombe zasada je 'zakovan' fetvom Ali Hamneia koji je zabranio njenu proizvodnju i upotrebu. Ovo pravilo će se vrlo brzo morati mijenjati. Pragma je ovdje važna. Ne znam hoće li Hamnei popustiti ali suočen je sa nepravednošću zapadnog svijeta koji na jednoj strani dopušta posjedovanje nuklearnih bombi u izraelskim arsenalima dok to pravo zabranjuje Iranu. Iz posljednjih događaja Iran je shvatio da njegova sigurnost zavisi samo ako producira nuklearno oružje. Najbolji primjer imaju u DNR Koreji. Posjedovanjem nuklearne tehnologije Iran više nikada ne bi mogao biti predmet ovakvih zločinačkih napada kojima je agresor povrijedio međunarodno pravo. Pri tome, Teheran dobro zna gdje se u Izraelu nalazi postrojenje za razvoj nuklearnog oružja, jer je ova zemlja razokrivena u ciber napadima koje je izveo Teheran. Nakon svega, može se reći, da Izrael i SAD nisu uspjele stopirati iranski nuklearni program niti su ga povrijedili bacanjem super-bombe na nuklearna postrojenja prije svega u Forowu i raketiranjem tomahawk raketama. To je potpuno jasno. Iran, pri tom, još uvijek igra u granicama fair playa, ali se ne zna gdje je tu prag tolerancije. Iranska vojska koja je dosada izbjegavala dirati nuklearno područje Dimoni u Izraelu mogla bi ako im ponestane strpljenja uperiti nišanske sprave ka jugu. Vidjeli smo koliko su precizni balistički projektili kojima odlično vlada iranska armija. Izraelu u sadašnjim okolnosti kada je suočen sa velikim i neočekivanim razaranjima više odgovara zaustavljanje agresije. Ova zemlja je potpuno ekonomski iscrpljena za nastavak rata. Naprosto, Izrael mora stati i zbog činjenice što ulice Tel Aviva sablasno podsjećaju na Gazu koju su uništili upravo oni.