U svojoj kolumni objavljenoj u “Slobodnoj Dalmaciji” pod naslovom “Tajna veza između sarajevskog izgona europskih rabina i novih Brammertzovih istraga”, gospođa Višnja Starešina ispisuje tekst koji, pod krinkom komentara o međunarodnim i pravosudnim pitanjima, služi jednoj duboko zabrinjavajućoj agendi: relativizaciji zločina, zamjeni teza, i sustavnom potkopavanju ideje građanske, multietničke i multireligijske Bosne i Hercegovine.

Neprihvatljivo je, i moralno duboko problematično, da se genocid u Srebrenici – potvrđen kroz više presuda najviših međunarodnih sudova – u javnom prostoru pokušava potisnuti iz fokusa, zamjenjujući ga temama koje služe kao paravan: od pojedinačnih diplomatskih incidenata do općenitih aluzija na navodnu “neslobodu” religijskih manjina u Sarajevu. U tom kontekstu, neizbježno se postavlja pitanje: je li cilj ovakvih tekstova suočavanje s prošlošću ili njeno poricanje?

Gospođa Starešina, u svom tekstu, koristi narativne figure koje su, nažalost, već mnogo puta viđene: kad se govori o zločinima nad Bošnjacima, tema se preusmjerava na navodnu “ugroženost drugih”. Kad se spominju sudske istrage, diskurs se pretvara u lamentaciju o političkoj “pristranosti”. A kad se pomene vizija Bosne i Hercegovine kao države svih njenih građana – u kojoj vrijedi princip jedan čovjek, jedan glas – ona to tumači kao “demografsku prijetnju”.

Kao “bivši” reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, dužan sam reći jasno i odgovorno: borba za Bosnu i Hercegovinu kao građansku državu nije prijetnja nikome, nego šansa za sve. To nije projekt dominacije, već model pravde i dugoročnog mira. Moj kontinuitet u zalaganju za takvu Bosnu nije ideološki hir, nego moralna i historijska obaveza – prema žrtvama, prema budućim generacijama, i prema samom temelju savremene civilizacije.

Posebno je opasno kad novinari i analitičari koriste medijski prostor za prikrivanje odgovornosti onih koji su aktivno radili na razbijanju Bosne i Hercegovine – uključujući i političke dogovore, poput onog u Karađorđevu, između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Takvi dogovori nisu fikcija, niti historijska fusnota, već tragična pozadina stvarnih patnji i stradanja.

Naš je zadatak, posebno nas koji se nalazimo u poziciji duhovnog i društvenog autoriteta, da se suprotstavimo narativima koji zločin relativiziraju, a žrtvu prešućuju. Umjesto da se bavimo zlonamjernim spinovima o “izgonu rabina iz Sarajeva”, morali bismo govoriti o potrebi da svaka religijska zajednica, svaki čovjek dobre volje, stane na stranu istine i pravde. Sarajevo je grad koji je preživio opsadu, ali i sačuvao duh suživota – uprkos svemu. I zato ne pristajem na to da se taj grad i njegovi ljudi predstavljaju karikaturalno, tendenciozno i pogrešno.

Mi Bošnjaci, muslimani, ne tražimo privilegije. Tražimo jednakost. Ne želimo hegemoniju, već pravdu. Ne zazivamo osvetu, nego istinu.

Zato ćemo, usprkos svima koji pokušavaju izokrenuti ogledalo povijesti, i dalje braniti istinu. Istinu o genocidu. Istinu o pokušaju podjele Bosne. Istinu o vrijednosti građanskog društva. I istinu o tome da jedan narod, ako želi mir, mora imati hrabrosti da se suoči s vlastitom prošlošću – ne da je skriva iza “tajnih veza” i konstruiranih prijetnji.

Jer samo takva istina oslobađa. Sve drugo – zarobljava i ponavlja zlo.