30 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI: Više od 8.000 Bošnjaka su ubijeni u Srebrenici, u Bosni, tokom ljeta 1995. godine. Ubijeni su tokom okupiciji Srebrenice UN zaštićene zone, ali prvenstveno u masakru bosanskih Muslimana od strane srpske vojske i policije. Presude jasno govore o genocidu. Senada Bratić, konsultantica u Fondaciji Konrad Adenauer u Sarajevu, koja je bliska Kršćansko-demokratskoj uniji (CDU), smatra da je ubijanje u Srebrenici upozorenje: Intervencija međunarodne zajednice ne bi trebala čekati dok se ne ispali prvi metak, kaže ona u ekskluzivnom intervjuu.

Kako se može sačuvati sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici kao pokretač pravde i mira?
Sjećanje na žrtve stravičnih zločina ima smisla samo ako iz njih nešto naučimo. Genocid u Srebrenici je podsjetnik na to da je nedopustivo čekati da padne prvi metak da bi se djelovalo, nego je potrebno reagovati već kada se pojave narativi koji šire mržnju. To je najvažnija poruka. Sa prvim ljudskim životom koji biva oduzet, emocije i instinkt za preživljavanje često nadvladaju zdrav razum.

Može li se patnja žrtava shvatiti i kao poziv na odgovornost?
Tako bi trebalo da bude. Ove godine obilježavamo 30 godina od genocida u Srebrenici. U samo 72 sata, od 13. do 15. jula, ubijeno je 8372 muškaraca i dječaka. Posmrtni ostaci nekih žrtava pronađeni su u više masovnih grobnica, koje su bile međusobno udaljene, kao pokušaj da se oteža identifikacija i prikriju tragovi. Iako se nakon Drugog svjetskog rata vjerovalo da masakri takvih razmjera više nisu mogući u Evropi, istorija nas je demantovala.

Kako sačuvati istinu o zločinima poput genocida u Srebrenici kada se ona iskrivljuje ili negira? Istina se čuva neumornim sjećanjem, obrazovanjem i jasnim činjenicama – potvrđenim međunarodnim presudama, svjedočenjima preživjelih i istorijskim istraživanjima. Tišina otvara vrata lažima i iskrivljavanju. Zato je potrebna hrabrost da se izgovori i ono što je neugodno, čak i kada nailazi na osporavanje.

Koju odgovornost imaju oni koji su na vlasti?
Svaki čovjek je odgovoran za sjeme koje posije. Ako posijemo sjeme mržnje, patnja koju ona izazove ne prestaje nestankom onih koji su je izazvali niti nestankom onih koji su bile njene žrtve. Zločini iz prošlosti i danas odjekuju – ponekad kroz druge ljude, u drugim zemljama i okolnostima. Kroz istoriju su postojali ljudi koji su se svjesno suprotstavili zločinima te pokazali hrabrost i pravednost – često po cijenu vlastitog života. Ponekad je „stradala“ samo karijera, kao u slučaju Konrada Adenauera, kada su nacisti došli na vlast. Čovjek uvijek ima izbor. Šta će s tim izborom uraditi – to je na njemu.

Može li se pojam „genocid“ osloboditi političke instrumentalizacije kako bi se žrtvama pružila istinska pravda?
Pojam „genocid“ mora se koristiti pravno precizno i istorijski odgovorno – ne kao politički alat, već kao priznanje patnje žrtava. Depolitizacija je moguća jedino ako se pravda odvoji od političke retorike i zloupotrebe ovog termina radi ostvarivanja drugih ciljeva.

Jesu li Ujedinjene nacije, koje su Srebrenicu proglasile „sigurnom zonom“, na kraju stvorile zamku?
Ono što je trebalo da služi kao zaštita, postalo je iluzija sigurnosti. Proglašenje „sigurne zone“ bez stvarne zaštite od sistemskog nasilja pretvorilo je Srebrenicu u zamku za hiljade ljudi. To je moralni i operativni neuspjeh međunarodne zajednice.

Kako se u budućnosti može odgovornije djelovati kako bi se spriječio neuspjeh međunarodne zajednice kao ljeta 1995. godine?
Odgovornost počinje hrabrošću da se djeluje na vrijeme, kako bi se spriječio ovakav zločin protiv čovječnosti. Osim toga, treba izbaciti rečenicu „To se više nikada ne može desiti“ iz rječnika. Takve rečenice nas uljuljkaju u lažni osjećaj sigurnosti, slijepila i nespremnosti.

Koji su koraci potrebni za prevazilaženje političkih i etničkih tenzija u Bosni i Hercegovini i ostvarivanje istinskog pomirenja?
Suočavanje s prošlošću i njeno savlađivanje su ključni. Nakon Drugog svjetskog rata, u socijalističkoj Jugoslaviji, u školama se učila priča o bratstvu i jedinstvu i „slavnoj Jugoslaviji“ – dok su se kod kuće pričale druge priče. Tamo se govorilo o tome koje su komšije iz kojih sela izdali svoje komšije, gdje su četnici, ustaše ili partizani ubijali koga i kako – i zašto se određenim grupama više nikada ne smije vjerovati.
Te priče i rane nikada nisu obrađene, već su se prenosile dalje. Izvinjenje, kajanje i oprost nisu se dogodili. Nije bilo zajedničkog sjećanja. Ta vrlo lična priča vratila se početkom 1990-ih, zajedno sa porastom nesigurnosti – potaknuta opasnim narativima i opštim stanjem straha – a vratila se punim intenzitetom. To je dovelo do toga da su ljudi činili strašne zločine: neki iz straha, neki iz osvete, neki iz čiste mržnje.
Neki su u tom povratku u prošlost išli jako daleko. Tako je general i kasniji ratni zločinac Ratko Mladić u Srebrenici izjavio da se sveti za 500 godina pod Turcima. Na brojnim snimcima se, međutim, nisu nalazili Turci – samo preplašeni, izgladnjeli ljudi.

Je li čovjek sposoban učiti iz historije?
Svaka osoba koja raspolaže sa osnovnim informacijama u pogledu globalnih dešavanja može sa velikom sigurnošću reći da bi čovjek iz istorije mogao mnogo toga naučiti – ali to često ne čini. Zašto? Zato što zamišljamo da su ljudi iz istorijskih knjiga bili potpuno drugačiji od nas, i uvjereni smo da mi neko djelo nikad ne bismo učinili niti podržali. Problem s tim pogledom je sljedeći: dok god se ne možemo poistovjetiti sa istorijskim akterima – bilo zbog vremenske, geografske ili kulturološke distance – teško ćemo prepoznati paralele ili ih uopšte priznati. Jer „radi se o nekim drugim ljudima“, koji su potpuno različiti od nas. Zar ne?
Ako žurimo da osudimo istorijske aktere i nastojimo da se što više distanciramo od njih, umjesto da preispitamo okolnosti koje su omogućile njihova djela, podliježemo riziku da ne prepoznamo ponavljanje istih obrazaca – čak i onda, kada smo i sami već dio tih obrazaca. Kako je sve počelo?

Koji su bili prvi znakovi, prvi simptomi – i kako je završilo?
Čovjek bi trebao manje osuđivati i potiskivati, a više preispitivati i razmišljati – otvoreno, ljudski i slobodno. (Andreas Raffeiner, katholische-sonntagszeitung.de)