Prvih dana mjeseca jula, neposredno pred obilježavanje tridesetogodišnjice izvršenog genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, boravio sam u posjeti New Yorku povodom različitih aktivnosti u okviru Ujedinjenih nacija. Kao saradnik Udruženja žrtava i svjedoka genocida na čelu sa Muratom Tahirovićem, čovjekom koji ima nepresušnu energiju u borbi za zajedničke nam interese, pozvan sam da budem član bosanskohercegovačke delegacije na komemoraciji žrtvama genocida u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, ali i na dvije izložbe organizovane u saradnji s Memorijalnim centrom i Majkama Srebrenice. Bila je to ujedno i moja prva posjeta Sjedinjenim Američkim Državama, što je donijelo posebnu dozu iščekivanja i uzbuđenja, bez obzira na to što je povod putovanja bila serija događaja kroz koje smo se na najvišem nivou i u najvažnijim institucijama prisjećali ubijenih Bošnjaka – samo zato što su bili Bošnjaci. Ovaj tekst neću posvetiti sadržaju tih događaja, koji su inače organizovani na vrhunskom nivou i služili su kao uvertira pred 11. juli, trideset godina od najvećeg zločina na evropskom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata. Umjesto toga, ovaj tekst posvećujem Bošnjacima koji žive u New Yorku, jer bi bez njih cjelokupni ugođaj i mogućnost naše organizacije ovakvog putovanja bili mnogo teži i nezamislivi.

„Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime BOŠNJAK, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem“ – ogromne su riječi i trajni emanet našeg prvog predsjednika, rahmetli Alije Izetbegovića. Svi smo svjesni da je pitanje nacionalnog identiteta ključno za opstanak jednog naroda kao (kolektivnog) političkog, društvenog, ali i biološkog bića. Svjesni smo i da rahmetli predsjednik pod pojmom ropstva i poniženja nije podrazumijevao isključivo fizičko ropstvo. Naprotiv, on, koji je dva puta bio osuđivan na kaznu zatvora u bivšem režimu, u svojim tekstovima indirektno ističe da osim fizičkog ropstva postoji i ono još opasnije – duhovno ropstvo. To je stanje uma i svijesti u kojem pojedinac gubi ključne odrednice svega onoga što ga čini čovjekom, a prije svega slobodu kao osnovni preduslov za to da bi uopšte mogao biti čovjek. Duhovno ropstvo podrazumijeva prihvatanje 'tuđeg' kao vlastitog, zanemarujući pri tom ono što jesi, ono što je temelj tvoje nacionalne i kulturne egzistencije. Ovakvo stanje postepeno erodira društvenu i kulturnu bazu naroda, uništavajući njegove temeljne vrijednosti, a samim tim i njegovu sposobnost da opstane u punom smislu te riječi.
Čuvati i očuvati svoj nacionalni identitet, a posljedično i vjerske te tradicionalne vrijednosti, veoma je teško u globalizovanom svijetu, naročito kada se radi o jednoj brojčano maloj naciji koja je prije trideset godina doživjela veliku tragediju, pravno klasifikovanu kao genocid i etničko čišćenje. Ovi događaji su prouzrokovali masovna iseljavanja naroda i potragu za sigurnošću širom svijeta. Ukoliko se uzme u obzir da se nad tim narodom kontinuirano vrše slični zločini otprilike svakih pedeset godina, posljedice migracija postaju još teže i tragičnije. Brojne su priče o tim iseljenicima i izbjeglicama, svaka sa svojom posebnom i individualiziranom sudbinom, ali je neosporno da Bošnjaka ima širom svijeta. Moja iskustva sa Bošnjacima Sjeverne Amerike, odnosno New Yorka, gdje sam boravio, takva su da se ne mogu oteti dojmu svega onoga što sam vidio i doživio. Duboko u duši sam osjetio da ti ljudi istrajno slijede poruke i pouke rahmetli predsjednika, i da možda čak i više nego mi koji smo ostali u matičnoj državi nastoje očuvati svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Primorani da napuste svoju domovinu, oni su se na težak način naučili zbog čega je domovina bitna. Iz vlastitog iskustva shvatili su koliko je važno sačuvati slobodu, nacionalni identitet i tradiciju, naročito u okolnostima koje zahtijevaju istrajnost i borbu za njeno očuvanje. A upravo u takvim okolnostima oni rade i djeluju...

Riječima je nemoguće opisati kakav sam doček doživio od Bošnjaka porijeklom iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Plava, Gusinja i drugih mjesta. U našem vjerskom učenju, kategorija musafira (putnika) ima veliku vrijednost, zbog čega je neophodno da se prema njima odnosimo sa posebnim uvažavanjem i da im obezbijedimo sve neophodno dokle god su u takvom statusu. Međutim, to ne treba biti samo vjerska obaveza, već i čin pun emocije i iskrene brige za druge. U ovoj kategoriji domaćina se nalaze Bošnjaci koji žive u New Yorku, organizovani u više džemata. Hadži Senad, hadži Zinka, hadži Ago, Admir, Esad, Zara, Fuad-efendija i mnogi drugi koje nisam pomenuo, predstavljaju svijetli primjer zajedništva i gostoprimstva. Njihov doček bio je izuzetan – doček kakav nikada ranije nisam doživio ni na jednom mjestu. To su ljudi od organizacije, ljudi potpuno posvećeni zajedničkim interesima bošnjačkog naroda. Oni su dokaz da se domovina najviše cijeni onda kada se silom prilika mora napustiti. Oni su potvrda bezuslovne ljubavi prema svom narodu – ljubavi koju pokazuju djelima. Iako nikoga od njih ranije nisam poznavao, stekao sam dojam kao da se znamo decenijama. To su naša braća i sestre za koje molim Gospodara da im podari mnogo sreće u daljnjem životu i radu na svim mogućim poljima. Posebno molim Uzvišenog da im potomstvo bude još bolje od njih – bolje u smislu ljubavi prema vjeri, domovini i svom narodu. Siguran sam da je ovo bio samo početak zajedničke saradnje i borbe za zajedničke interese!