Građevinskim otpadom, polomljenim ciglama, malterom i šutom, zatrpani su ostaci porušenog turbeta Alije Đerzeleza
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 22. Jul 2025. 11:07:15
Ratnik i historijska ličnost, Gerza Ilijaz (Alija Đerđelez) učesnik slavne bitke na Krbavskom polju, po legendi, ubijen je 1491. godine u borbama za tvrđavu Soko na Plivi i to od strane ugarskog askera za vrijeme obavljanja namaza. Tu mu je i podignuto turbe koje je, vrlo brzo, postalo mjesto hodočašća ne samo muslimana, nego svih ostalih vjernika koji su tražili lijek za svoje bolesti, nedaće i nepravde. Ono se nalazilo na Gerzovu polju, tridesetak kilometara od Mrkonjić-Grada prema Šipovu, a srušeno je 1992. godine! Do tada je svake godine uz Aliđun – 2. augusta održavan alđunski teferič u Gerzovu. Pravoslavci su prije podne išli u obližnju crkvu na službu Božiju, a zatim odlazili do turbeta gdje su se od podneva počinjali okupljati muslimani i klanjali dva rekjata nafile na „murad“ pored turbeta moleći Boga za zdravlje i napredak. Nakon toga je počinjalo narodno veselje i teferič nazivano, do podne Ilija(z), po podne Alija!

Ovaj epski narodni junak Bošnjaka i Albanaca, poznat i po imenu Gjergi Elez Alija, bio je kost u grlu nenadmašnog muslimanomrsca Ive Andrića. Tri godine, 1918, 1919 i 1920, on je pisao pripovijetke u kojima je pokušavao oblatiti i obezvrijediti ovog čovjeka, čije postojanje nije bilo mit, odnosno laž, poput Marka Kraljevića i Miloša Kobilića! Junački poduhvati i Đerzelezova snaga, vještina i gazijaluk koje je narod opjevao i usmeno prenosio stoljećima kroz bezbroj pjesama, porodili su, od pakosti, u budućem nobelovcu nedjelo naslova „Put Alije Đerzeleza“! Po njegovoj objavi iskompleksirana velikosrpska čitalačka javnost likuje. Kritičari, sa neskrivenim oduševljenjem, pišu da je Andrić demistifikovao Aliju Đerzeleza i legendu pretvorio u priču o običnom čovjeku punom mahana! U izmišljenim događajima koja je pisac smjestio u budući krvavi grad Višegrad, Alija je fizički nizak, neugledan, krivonog čovjek, koji ima grozne komplekse jer se ne zna ponašati prema ženama, ne zna kako da dođe do njih, a njegova strast je neobuzdana. Zbog toga, što je naučio samo da otima, uzima i ubija sve ono što mu je stajalo na putu, pravi budalu od sebe potpuno nemoćan pred svojom žudnjom.

Oduševljeni srpski književni kritičari kojima je nedostajalo ovakvo negativno promišljanje o Bošnjacima, u svojevrsnoj ekstazi, nastavljaju pisati hvalospjeve Andriću. Po njima, on je kroz svijest jedne jedinke prikazao mentalitet jednog naroda! Evo primjera kako se afirmiše dehumanizacija. A ovaj zaključak se mora citirati: „Ironičan komentar pripovjedača na društvo koje prikazuje, čini ovo delo, remek delom koje potvrđuje kolika je književno-umjetnička veličina bio Ivo Andrić!“

Ne znajući šta se u međuvremenu desilo, organizator našeg prelijepog druženja na izvorima rijeke Plive, Avdaga Mujkić, pred kraj dana potrpa nas u svoj kombi i poveze prema ostacima turbeta gazije Alije Đerzeleza, za kojeg se govorilo da nikada nije htio otkinuti sirovu grančicu, smatrajući to haramom, a u bojevima je sam pobjeđivao, razgonio i ubijao desetine dušmana! Desetak metara sa strane sporednog puta gdje stadosmo, umjesto porušenog turbeta, dočekale su nas gomile građevinskog otpada, polomljenih cigli, maltera i šute, kojim je ono bilo zatrpano. Ruka našeg domaćina zadrhta dok nam je, sa suzom u oku, pokazivao pravac u kome se mezar nalazio. U povratku, nismo razgovarali. Jedno jedino pitanje kao da je visilo u zraku. Do kada će, u ovaj našoj prelijepoj Bosni, nekim ljudima mržnja biti skuplja od ljubavi, a laž vrjednija od istine?!