Piše: Nusret Ećo

Kako nijesam korisnik društvenih i socijalnih mreža i nijesam u prilici da lično objavim svoj stav, a saznavši o polemici koja se vodi na Facebook-u, od mog dragog komšije i prijatelja Seada Šahmana, zamolio sam prijatelja Božidara Proročića da ovo moje javno obraćanje podijeli na stranici dr Šerba Rastodera, kako bih i ja iskazao svoj stav, iako sam ranije bio sebi obećao da se u polemike ovakve vrste neću uključivati.

Moj životni put obilježen je predanošću obrazovanju, kulturi, istini i promovisanju istinskih vrijednosti zajednice kojoj pripadam. Iako sam se početkom preteških ratnih 90-tih opredijelio za privatni biznis, nikada nijesam zaboravio i zanemario potrebu angažovanja za izgradnju građanske Crne Gore i dobrobiti zajednice kojoj pripadam svojom nacionalnom sviješću. Uvijek sam smatrao da to jedno bez drugog ne ide, nikada ne osporavajući ostalim pripadnicima etničke zajednice kojoj pripadam da "budu nešto drugo", u mjeri njihovog osjećaja i svijesti.

S obzirom da svi koji me poznaju još od djetinjstva znaju da sam uvijek činio drugima, te da mi je dobrobit porodice i zajednice na listi prioriteta bila uvijek iznad lične, vrlo često mi je porodica plaćala visoku cijenu tome, a ja sam što sam više činio za opšte dobro sve više bio "marginalizovan" i napadan, kako to obično biva od onih kojima ste najviše u životu učinili. Nakon što su mi suprugu i mlađeg brata brutalno i nečasno ostavili bez posla, odlučio sam da “zaćutim” po onoj Ive Andrića: “Dođu tako neka vremena kada pametni i mudri zaćute... i fukare se obogate i progovore”, ali nikako zbog Mešinog: “Boj se ovna, boj se .ovna, kad ćeš živjet Ahmet Šabo?”.

Kako je javno traženo moje oglašavanje, moja RIJEČ će biti u skladu sa stihovima jednog od dva meni najdraža pjesnika, Mehmedalije Maka Dizdara:

Al riječ ako rekneš
Neka bude teška kao istina
Neka bude rečena za čovjeka.
Neće i ne može od mene biti, po onoj koju je rahmetli Huso često znao da koristi, šaleći se dobronamjerno uvijek, kako je jedino i znao, na račun jednog od svojih prijatelja – “Dobro jutro čaršijo na sve 4 strane”.

Kao prvo, želim da istaknem da poznanstvo i prijateljstvo sa ova dva naša gorostasa smatram jednim od svojih najvećih životnih dostignuća. U životu sam mnogo čitao, a Husovo TUĐE GNIJEZDO sam pročitao u jednom dahu još u svojim sarajevskim danima i odmah shvatio da su crnogorski Bošnjaci (tada Muslimani po tuđem određenju) na putu da dobiju svog klasika, svog Tolstoja. Moj rahmetli otac i rahmetli Huso su se znali još iz srednjoškolskih dana provedenih u nekada čuvenoj beranskoj gimnaziji, što je bio dodatni motiv da mi Huso bude dodatno drag.

Sa trostrukim besmrtnikom akademikom Šerbom Rastoderom sam se upoznao u danima nakon što je Huso osnovao ALMANAH, i među čijim prvim osnivačima prilikom registracije ALMANAH-a u Ministarstvu pravde smo iz Rožaja upisani akademski slikar Aldemar Ibrahimović i moja malenkost. Sa Šerbom sam često imao neslaganja (tamo gdje svi isto razmišljaju obično niko ništa ne razmišlja), a i različita politička gledišta, ali sam ga uvijek smatrao PRVIM U CRNOGORSKIH BOŠNJAKA 21. VIJEKA. Njegovo grandiozno istoriografsko djelo će nadživjeti sve nas obične smrtnike i proučavaće se hiljadama sljedećih godina. Smatrao je dugo da se nacionalne institucije mogu napraviti čak i sa onima koji su kupili lažne master diplome da bi, po njihovim mjerilima, “uspjeli” u životu, a da pri tome ni padeže nijesu uspjeli naučiti. Ja sam takve prezirao i prezirem, kao jedan od najboljih studenata sarajevskog univerziteta. Takvi ne mogu biti elita jednog naroda i omogućiti mu “razvid u budućem”, kako je Huso napisao. Sa takvim nijesam nikada bio spreman na kompromise i iz razloga što sam se opredijelio u životu za preduzetničko zanimanje i izabrao da sudbina moje porodice ne zavisi od trulih kompromisa i glasanja udruženih “lobista” kojima je životni san da žive na budžetu prvo oni, pa onda redom i svi članovi njihovih porodica, a sve pod lažnom brigom za nacionalni interes.

Šerbo je najznačajniji crnogorski Bošnjak 21.vijeka, kao što je Huso najznačajniji crnogorski Bošnjak 20.vijeka, iz istih razloga zbog kojih Ervin nije i ne može biti najznačajniji Ibrahimović, nego je to akademski slikar Aldemar Ibrahimović, koji je više uradio za promociju kulture Bošnjaka nego što Ervin može upropastiti koliko god se trudio. Isto se odnosi na Mirsada Azemovića, koji ne može biti najznačajniji Azemović pored legata rahmetli Zaima Azemovića.

Husa sam i lično upoznao neke od ratnih, preteških godina za sve nas Bošnjake, na prvoj značajnijoj izložbi slika tada mladog i talentovanog slikara Aldemara Ibrahimovića, koja se održavala u tadašnjem Centru savremene umjetnosti u Podgorici i koja je imala izuzetan odjek, pa je čak propraćena i prilogom koji je prikazan u centralnom dnevniku RTCG. Tada mi se Huso obratio molbom da pomognem objavljivanje knjige poezije “KAD SU GORJELE BOŽJE KUĆE”. Moj zet Munir Hot i ja smo iste večeri predali donaciju Husu i pomogli da se ovo djelo objavi. Zetu se izvinjavam što pominjem i njegovo ime, znajući da se dobra djela pominjanjem umanjuju. Aldemar Ibrahimović i ja smo ponijeli desetak knjiga u Istanbul i sjećam se da smo bili srećni kao mala djeca kada smo slučajno na ulici sreli atletsku reprezentaciju BiH, saznali u kom su hotelu odsjeli i na druženju iste večeri predali im nekoliko primjeraka ove tek objavljene knjige kako bi je ponijeli u Sarajevo koje je tada bilo pod opsadom onih čija zločinačka djela i danas slave koalicioni partneri Bošnjačke stranke u aktuelnoj Vladi CG.

Nije mi bio plan da ovim ikada "barjačim", ali sam primoran iz slijedećih razloga :
Nije istina da je Pentologija štampana u tiražu od 1.200 primjeraka, valjda ja koji sam sve to platio iz svog džepa najbolje znam. Tiraž je bio 2.000 kompleta, ukupno 10.000 knjiga tvrdog poveza. Nije istina ni da mi je odmah predato 120 kompleta, a kasnije još 20 kompleta. Istina je da mi je Huso nudio polovinu tiraža ( 1.000 kompleta ) kako bih eventualnom prodajom istih povratio dio svoje donacije, u prisustvu i danas živih svjedoka, ali da sam ja to odbio uz dogovor sa Husom da uzmem samo 30 kompleta kako bih imao da poklonim porodici i prijateljima, a da uvijek mogu uzeti kada i koliko kompleta mi bude potrebno za iste namjene. Donaciju nijesam napravio da bih imao komercijalni interes, nego iz razloga što je objavljivanje Pentologij za mene predstavljalo ono što su svojevremeno predstavljale knjige "Kameni spavač" Maka Dizdara, "Derviš i smrt" Meše Selimovića, kao i "Besudna zemlja" Milovana Đilasa. Huso i ja smo u par navrata razmijenili i pisma koja imam u svojoj arhivi , kao i dio dokumentacije Štamparije iz Užica jer je dio plaćanja izvršen preko žiro računa. Nadam se da neću morati to da objavljujem, ali sam naredan i tome nakon svega, ako me ne ostave na miru. Prvom prilikom kada sam od onih koji su preuzeli vođenje ALMANAH-a tražio još nekoliko kompleta Pentologije, uoči svog puta u Republiku Tursku, kako bih ih podijelio "našim" iseljenicima tamo bio sam ODBIJEN, iako su se kompleti u isto vrijeme prodavali od stane istih onih koji meni nijesu dozvolili da u svom posjedu imam još desetak kompleta Pentologije. Normalno da sam bio povrijeđen, ko ne bi bio ?? Sa Šerbom sam tačno 4 ( četiri ) puta razgovarao o tome i istine radi moram reči da je to prilično ravnodušno prihvatao, sve do "raskola" u ALMANAH-u koji me već nije godinama zanimao, jer ALMANAH bez Husa, Zuvdije Hodžića, Asima Dizdarevića i Šerba ostaje prazna ljuštura. Samo još jedan od takmaca za sredstva Fonda za manjine od kojih pojedinci lijepo žive godinama i šetaju po svijetu na račun izmišljenih i nepostojećih projekata.

Sve ovo je ostavilo puno ožiljaka kod mene, ali nijesam htio da se oglašavam javno, ne želeći da isticanjem priče oko svoje donacije umanjujem njenu vrijednost, a i nanosim štetu bilo kome. Moj drugi omiljeni pjesnik, Rumi, kaže: “Rana je mjesto kroz koje svjetlo ulazi u tebe”.
A i nekako sam navikao da sam stalno ja nešto kriv. Živim sa time decenijama, poput Kafkinog Jozefa K. Ako sam dozvolio da me ostave bez ijednog kompleta pentologije (a platio sam štampanje 2.000 kompleta) i da je nemam među meni najznačajnijim knjigama u životu u svoj kući i kancelariji, priznajem - kriv sam i neka PROCES počne.

Kao što sam već napisao, za mene su Almanah u početku predstavljala tri čovjeka: Husein Bašić, Zuvdija Hodžić i Šerbo Rastoder, kao i časni Dr Asim Dizdarević kasnije. Zetovi i ostali bašibozluk su bili potpuno nebitni u toj priči. Posebno sam molio Huseina Bašića da ne stavlja moje ime i prezime u pentologiji, već samo da napiše “prijatelji iz Rožaja”, jer su nesebičnu podršku kod osnivanja Almanaha, koja nije bila manja od moje, davali i uvaženi profesor Halil Markišić, akademski slikar Aldemar Ibrahimović, profesor Osman Kurpejović. Aldemar Ibrahimović je prosto "disao" za objavljivanje Pentologije, a mislim da je Huso prilikom svojih dolazaka u Rožaje i boravio u njegovoj kući. Na moju žalost, Huso nije uvažio ovu moju molbu. I za to imam svjedoke.
Nakon referenduma, Država je obezbijedila značajna budžetska sredstva za finansiranje kulture manjina, time i Bošnjaka. Proćerdani su za trivijlne, često i nepostojeće projekte milioni sredstava poreskih obveznika jer je nastupilo vrijeme "svejeda" gladnih očiju. Meni i mojoj porodici ostaje ponos za sva vremena što sam svojom ličnom donacijom omogućio više za promociju kulture Bošnjaka samo sa ove svoje 2 donacije nego državne institucije na čijem su čelu bili ljudi iz BS-a. Dijelili su novac međusobno, kupovali nova odijela, stanove, umislili da su postali bošnjačka elita. Kako neko reče pravednici su postali grešnici, a grešnici umislili da su pravednici. I na to sam se navikao, ali ne i pomirio sa time. Samo sam se još jednom uvjerio da je Hegel bio u pravu i kada su crnogorski Bošnjaci u pitanju kada je kazao da nas "Istorija ( a ne historija, jer ovdje nikada tako nijesmo govorili ) uči da iz istorije nijesmo ništa naučili". Mojoj djeci ću ostaviti amanet da nastave mojim putem, pa dokle dobace...

Danas, kada se osvrnem na sve što je učinjeno i što je propušteno, znam da moj životni izbor da ostanem vjeran istini nije bio ni lak ni bez cijene. Ali vjerujem da je upravo u toj cijeni sadržana sva vrijednost ljudskog postojanja. Nisam mjerio uspjeh po funkcijama, niti sam pristajao da mi mjeru određuju oni koji se kriju iza lažnih diploma i praznih parola. Moja mjera bila je i ostala čestitost, riječ i djelo. Ako sam nekada bio usamljen u toj borbi, to je samo potvrda da je put kojim sam išao bio ispravan. Vjerujem da kultura, knjiga i istina imaju moć da prebrode i prežive svaku oluju, a čovjek je dužan da ih bez obzira na cijenu, čuva i prenese dalje. Naučio sam da onaj ko brani istinu mora biti spreman da stoji sam, da ne pristaje na kompromise koji urušavaju temeljne vrijednosti, i da u toj samoći pronađe snagu koja nadilazi trenutne okolnosti. Jer, iako su improvizovane polemike prolazne, riječ koja je izrečena iz srca, umom osnažena i iskustvom potvrđena, ima moć da nadživi vrijeme. Ona postaje dokument jednog doba, svjedočanstvo borbe i podsjetnik generacijama koje dolaze da dostojanstvo i istina uvijek imaju svoju cijenu.

Na samom kraju, Huso nam je svojim djelom ostavio amanet da je ovo ovdje NAŠE GNIJEZDO koje moramo čuvati i izgrađivati prije svega sa bratskim crnogorskim narodom i svima ostalima koji to žele. Ne dozvoljavam ni jednom Saši Mujoviću da je ijedan metar kvadratni ove najlepše zemlje i ovog najsvjetlijeg neba na svijetu više njegov nego moj, koliko god bila temperatura vode u kadi iz koje se povremeno javlja.

Najiskrenije se nadam da rahmetli Huso ne bio razočaran ovim mojim reagovanjem, blaže se nije mogla saopštiti istina. Moje poštovanje prema porodici Bašić ostaje u istoj mjeri kao i poštovanje prema porodici Rastoder. Ostali su nebitni.