Šta tu nije jasno? Nakon letimičnog pregledavanja vijesti iz Anchorage (Enkoridž) na Aljasci sve je kristalno jasno. Svi koji su nazivali susret predsjednika Donalda Trumpa i Vladimira Putina historijskim duboko su pogriješili. Bio je to u stvari ponižavajući susret za američkog predsjednika Trumpa, a pobjednički za Putina. Ništa se zapravo nije promijenilo. Bilo je to samo trgovanje bez Ukrajine, države koja je napadnuta 24. februara 2022. godine koja je do inauguracije Trumpa imala bezrezervnu podršku Amerikanaca. Tokom predizborne kampanje za novog predsjednika SAD Trump je govorio da je to Bidenov rat i da se on ne bi dogodio da je on bio američki predsjednik. Uz sve to, njegov komentar bio je da će on završiti rat za samo 24 sata. Trump se ušetao u Bijelu kuću 20. januara ove godine a da od tada ništa nije uradio. U međuvremenu je radio na pogrešnoj strani. Na ponižavajućem sastanku u februaru ove godine izribao je u Ovalnom uredu ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog kao da je ovaj čelnik agresorske a ne napadnute zemlje. Mučan sastanak i mogu misliti koliko je bijesa morao 'progutati' Ukrajinac, jer je doživio neviđeni blam, a morao je pri tome da odaje srdačnost i odanost. Prihvatio je sva američka traženja, predaju rijetkih minerala, pa zatim učešće u tri runde pregovora, a posljednjih dana davao je signale oko eventulanog prihvatanja razmjene teritorija. Sve je to radio „jadni“ Zelenski ne bi li privolio SAD za stvar Ukrajine. Izgledalo je posljednjih dana kao da je u tome uspio kada je Trump zaprijetio Rusiji i uvođenje sekundarnih carina zemljama koje kupuju energente od Rusije. Od tada se međutim ništa nije desilo. Ne samo da nije uspostavljeno primirje nego je ruska strana u noći dogovora na Aljasci napadala ukrajinske civilne mete. Putin je očigledno znao za slabosti Donalda Trumpa. Dobro je procijenio američkog predsjednika. Znao je da se radi o par excellence egoisti, da je veoma tašt čovjek, kojem je očigledno znao podilaziti tokom pregovora, a što se vidjelo tokom obraćanja novinarima kada je rekao da je Trumpu „iskreno stalo za napredak svoje zemlje“ i da mu vjeruje kada kaže „da do rata ne bi došlo da je on bio predsjednik i vjerujem da bi tako doista bilo“. Prevejani lisac iz Moskve je tako udario na ego Trumpa, izgovorio je ono što američki predsjednik želi da čuje. Praktično Putin je dobio sve, spriječio je uvođenje sankcija Rusiji i sada može nastaviti istu politiku sakrivajući se iza mirovnog sastanka u Anchorageu. Trump nije dobio ništa. Zadovoljio se onim što je htio da čuje, a Rusi su otputovali nazad vidno zadovoljni što su izostavljene sekundarne carine zemljama koje kupuju energente od Moskve i što su, napokon, priznati kao pregovaračka strana. U pregovorima o miru najnezadovoljnije je baš Ukrajina jer je moneta bila upravo ona bez prava da kaže bilo šta. Sada Zelenski namjerava ponovo ići u „Kanosu“ kod tatice Trumpa, sastanak je zakazan već 18. avgusta. Čemu li se on i Evropljani mogu nadati? Trump ne brine za Evropu što je pokazao tokom carinskih pregovora. Evropljani koji čuvaju bok Ukrajini svakako moraju biti oprezni prema nepredvidljivom Trumpu. Oni su na neki način (osim Mađarske i djelimičmo Slovačke) posljednja prepreka Trumpu za kojeg se zna da je podložan laskanju. Trump je rehabilitirao Ruse, jer je pogazio sve dotadašnje američke principe prema ratu u Ukrajini, a za stavove Evropljana drži k'o do lanjskog snijega. Što se tiče 'sirotog' Zelenskog treba očekivati makar i slabašno odupiranje američkom appeasmentu.

Ukrajina kopija predratne Čehoslovačke. Sve ovo oko Ukrajine me podsjeća na Minhenski sporazum sklopljen 30. 9. 1939. kada je počelo razvaljivanje Čehoslovačke. Predsjednici vlada Velike Britanije i Francuske Chamberlain i Daladier predali su Hitleru Sudeta. Osamdesetak godina nakon Minhena Rusi su već osvojili i pripojili ukrajinske oblasti Donjeck, Lugansk, Zaporožje, Hersonsku oblast i Krim. Iako je historija učiteljica života, kao da su svi zaboravili na ovu povijesnu epizodu koja je izazvala II svjetski rat. Hitler prije 86 godina okupira Sudete, a Putin sada dijelove ukrajinskog teritorija. Tamo je živjela njemačka manjina, dok u okupiranim ukrajinskim područjima živi većinom rusko stanovništvo. Francuska i britanska vlada koje su bile nespremne za rat, odlučile su se za politiku popuštanja (appeasement) i neprestano su pritiskale Čehoslovačku (Runcimanova misija) na popuštanje Hitleru, „kako bi se izbjegao rat“. Čehoslovačka je tada izgubila oko 29 000 km² (površina današnje Albanije). Izvan Ukrajine je ostala 1/5 njenog teritorija i mnogo prirodnih bogatstava. Nakon nacističkog upada započeo je proces raspad čehoslovačke države. Hitlerove pretenzije za širenjem učinile su da Münchenski sporazum nije bio kraj agresivne vanjske politike nego uvod u II svjetski rat, čega se danas pribojava Evropa i sprema se svim sredstvima za III vojnu.
Postavlja se pitanje zašto se Trump ponaša ovako?

Njega nije briga za Evropu. On je showman. Ali, prije svega, njega goni glad za Nobelovom nagradom za mir, jer jedino to još nema u svom portofoliu i ne bi me iznenadilo da ga Rusija zbog svojih interesa i nominira. U tom smislu treba posmatrati njegove mirovne incijative prema Pakistanu i Indiji, Azerbejdžanu i Jermeniji, zemljama koje su u nekoj vrsti rata. Kada bi Trump, recimo, obezbijedio mir na Bliskom istoku iz čega bi proizašla Država Palestina, što bez sumnje može ako hoće, siguran sam da bi svijet pozdravio takav razvoj događaja. Bez toga Nobelova nagrada bila bi potpuna degradacija naspram izraelskog genocida u kojem posredno učestvuju SAD.