AZIZ HUREM: Ne vjerujem da se terorista postaje preko noći. To je proces koji se odvija godinama i pažljivo priprema a kao odgovor nemoćnog teroriste naspram pojava, stanja u društvu ili čak tretmana naspram njega samog ili nekog koje je njemu blizak. Pa kada je jedan predsjednik nakon atentata u jednoj školi predlagao da se i nastavnici naoružaju i tako naoružani drže nastavu – pitao sam se je li taj predsjednik države normalan. - Kako bilo da bilo njegovo držanje mi je najblaže rečeno čudno kao i mnogih drugih na najvišim pozicijama u svojim državama -.

Možda vremešni ljudi i gledaju tako na ovaj svijet sjećajući se djetinjstva i mladog doba. Pamtimo kada nam se nigdje i nikada nije žurilo pa smo ipak sve stizali, vremena je bilo i viška. Današnjoj omladini ne izgleda to tako kao nama, kao što ni naši očevi u njihovom vaktu nisu taj vakat posmatrali očima svojih očeva.

Omladina, pripremajući se za daleke staze i dug život ima sasvim drugu percepciju, odnos i stav za današnje bure, navale i trendove. Oni su tu i s tim rođeni, s tim rastu i žive. Kao što i ribi navikloj da živi u brzoj i hladnoj rijeci ne bi odgovarala neka druga i dublja.
I, tek što smo ili što bismo željeli zatvoriti crne stranice historije koje su obilježili najokrutniji izrodi, sadisti, i sociopate ovog Svijeta od Kaligule, Ivana groznog, Mao ce Tunga, Pol Pota, Staljina, Hitlera, … na scenu stupiše novi i još gori.

Zašto i kakav im je motiv?

Teško je to pitanje i za sociologe i za bilo koga od zvanja i znanja. No krenimo redom.
Terorizam današnjeg oblika i formata nije bio poznat prije trideset-četrdeset godina. Masovna ubistva u velikim trgovačkim centrima, najfrekventnijim pješačkim zonama, podzemnim željeznicama, školama, megakoncertima, itd., nisu se mogla ni zamisliti. Šta se to desi u glavama tih ljudi da naprave rijeke krvi na ulicama. Ne vjerujem da se terorista postaje preko noći. To je proces koji se odvija godinama i pažljivo priprema a kao odgovor nemoćnog teroriste naspram pojava, stanja u društvu ili čak tretmana naspram njega samog ili nekog koje je njemu blizak. Pa kada je jedan predsjednik nakon atentata u jednoj školi predlagao da se i nastavnici naoružaju i tako naoružani drže nastavu – pitao sam se je li taj predsjednik države normalan. - Kako bilo da bilo njegovo držanje mi je najblaže rečeno čudno kao i mnogih drugih na najvišim pozicijama u svojim državama -.

U neka stara vremena, ali ne baš tako stara, znalo se i to pravilo je poštovano bez izuzetka – ko i kakav predsjednik države, politički funkcioner, direktor poduzeća, načelnik općine, ljekar,… pa sve do prosvjetno-obrazovnog kadra može i treba da izgleda i spolja i iznutra. Čak nije se moglo ni pretpostaviti da neki lokalni funkcioner ima mrlje u svom privatnom a, o javnom životu da i ne pomišljamo.

Danas?

Danas je to izgleda „poželjno“.

Političar ukoliko nije radikalan i ako ne proizvodi mržnju prema tamo nekima, male su mu šanse da privuče mase. U to smo se u ne tako davnoj prošlosti mogli uvjeriti a to se i danas ponavlja.
Funkcioner bilo koje sorte nije nikom interesantan ako iza sebe nema bar dva braka, nekoliko ljubavnih afera, raznih avantura, i upropaštene dvije-tri firme. Tako je u svijetu a kod nas se taj trend sve više protura.

Cijeli Svijet se zaprepastio i bio u šoku kada su sramni snimci - koji su uhvaćeni tajnim kamerama- najmoćnijeg čovjeka na svijetu i njegove sekretarice lansirani od Zapada do Istoka – kako obavljaju“posao“. I, svako normalan je pretpostavio da će ga taj skandal pod pritiskom javnosti srušiti sa prve stolice prve zemlje Svijeta i da će se razići sa svojom Hillary. Pošto dakle razvod nije uslijedio a sijedi predsjednik ostao u „Ovalnom uredu“ – to i takve rabote postaju normalna stvar, dakle ako i kada to može uraditi prvi čovjek najmoćnije zemlje na svijetu, zašto ne mogu ja i bilo ko drugi. Ili kako gledati na takve nastranosti kao što je predsjednik jedne velike i moćne države oženio ženu 24 godine stariju. I tako, danas, diljem Evrope i svijeta – malo je političara, privrednika i državnika koji su od početka do kraja vodili besprijekoran i čedan život, stabilnog braka i bez ikakvih afera na bilo kom polju. Pa zar nije sve otišlo helać ili dobrano na putu u tom pravcu počelo da ide još onda kada su jdnog „velikog“ predsjednika gađali cipelama / a to je u arapskom svijetu i njihovoj kulturi največa uvreda/.

Kakvi su to današnji uzusi i norme po kojima se moraju ispoštovati prava homoseksualaca. Da. Uvijek ih je bilo. Ali to se držalo kao tabu tema i bilo je sramotno to obznaniti. Vjerojatno se nisu ni ženili niti udavali – svjesni svoje mahane i „prirodnog“ defekta. I to se lakše i prihvatalo, i šutilo o tome. Svakako da, sve neženje nisu bili homoseksualci, bilo je među njima i onih koji nisu imali tu sreću. Ali, činjenica je bila da je homoseksualizam ne normalna protuprirodna pojava čiji uzroci su možda ukorijenjeni u psihi tih ljudi a, što je opet rezultat dijela društva ili pojedinaca u kojoj se taj našao. I zašto je ne okarakterisati kao bolest sa kojom je neko rođen. – kao što se neki rađaju sa mnogim drugim bolestima. – No, kao što je poznato – svi se mi rađamo s klicom neke bolesti od koje ćemo oboljeti prije ili kasnije samo je pitanje kada će ta bolest „procvjetati“, odnosno kada će se stvoriti uslovi da proklija i da nas možda onesposobi ili uništi. Te tako u našem bliskom regionu danas su homoseksualci/ke predsjenice vlade, ministri/ce ili neka druga zvučna imena i zanimanja. Prije nekoliko godina je jedan plavi političar u zemlji u kojoj živim – kada je poginuo – obznanjeno je da je bio homoseksualac, da je possjećivao gay-klubove kada je i poginuo vraćajući se iz jednog, i da sve bude pojašnjeno do kraja – javnost je ispipala i iskopala da mu je njegov partijski sekretar bio gay-partner. Ostaje još ne jasno da li je taj partner poslije njegove smrti plakao pred kamerama zbog gubitka pozicije u toj partiji ili što će ubuduće morati da spava sam.

Da ne bih nabrajali sve anomalije , apsurde, paradokse, pošasti i mahane današnjeg čovjeka – trebalo bi nam mnogo više prostora i vremena - ostaje nam samo nada da će se čovjek jednog dana uozbiljiti i vratiti se pravim vrijednostima. Ali svakodnevne vijesti od kojih vrve mediji ostavljaju nas razočarane.

Naime Petar Budičić - ako bi tražili korijene ovog prezimena došli bi smo do Malte ili čak do Velikog Gradišća u Austriji je novi demokratski kandidat u SAD-u i ništa ne bi bilo čudo da se Petar nije deklarativno izjasnio kao osvjedočeni homoseksualac vjenčan sa izvjesnim Chastenom (momačkog odnosno „djevojačkog“ prezimena Glazman). Te ukoliko ovaj kandidat dobije izbore – zamislite kako će izgledati na TV-ekranima, u štampi i ostalim medijima slika predsjedničkog para najmočnije države na svijetu koji se ljube i drže za ruke na nekim svečanostima.
Ukoliko i kada se to desi – iako bih više volio da izbore dobiju demokrati nego republikanci – Petar Butičić bi sa 38 god bio najmlađi predsjednik SAD-a i kao poliglota sa poznavanjem osam stranih jezika najobrazovaniji predsjednik u povijesti Amerike.

Pamet, uspjeh i znanje – trebalo bi da stoje u nekakvoj zavisnosti i omjeru. Ako je to nekada važilo, danas se najčešće jedno s drugim ne može dovesti u vezu. Sve ovo što sam naveo nije vrijedno bez morala.

A dobro je meni govorio moj dedo rahmetli: sine, sve će ovo otić helać.