DR. SCI. RIFAT REDŽOVIĆ: Ono što bih želio još naglasiti jeste činjenica koju ne smijemo nikako zanemariti a odnosi se na važnost kulturološkog i prije svega, političkog obrasca zemalja koje će pristupiti jednom ili drugom bloku. Smatram da će presudnu ulogu kao kriterij svrstavanja uz jedne ili druge biti privrženost i svjesnost značenja demokratskih vrijednosti i njihovih eksploatacija. Ne možemo zanemariti one nacionalne tradicije i političke sisteme koji preferiraju autoritarne i totalitarne sisteme vjerujući da su najbolji od svih.

Ono što me je iniciralo da nastavim pisanje o uzroku i posljedicama pojave i širenja coronavirusa jeste sve više mišljenja koja, donekle, potvrđuju moju pretpostavku o coronavirusu i njegovom laboratorijskom porijeklu. Naveo sam u prethodnom tekstu pod naslovom OPASNE IGRE koji ste objavili prije nekoliko dana, da nisam pristalica teorija zavjere i da baštinim metod kritičkog racionalizma koji počiva na logici, tako da ću se i dalje pridržavati ovakvog diskursa. Presudno mišljenje koje me je navelo na dalje bavljenje ovim problemom i njegovim konsekvencama jeste stav francuskog naučnika Lika Montanjijea (Luc Montagnier) koji je 2008. godine dobio Nobelovu nagradu iz oblasti medicine i fiziologije, inače se smatra najvećim ekspertom na polju virusologije. Njegovo mišljenje i zaključak o virusu Kovid-19 jeste, da taj virus iz porodice coronavirusa nema prirodno porijeklo i da je laboratorijski produkt tako što su coronavirusu dodate neke od čestica HIV virusa i virusa malarije tako da su stručnjaci u Vuhanu sigurno stvorili jedan novi genom koji je izazvao ovako strašnu pandemiju. Lik Montanjije kao stručnjak u svojoj oblasti iznosi ovu tezu sa, kako sam kaže „velikom sigurnošću“ uz napomenu da ne želi nagađati o kakvim se ciljevima radi i da ne želi nikoga optuživati.

U tekstu OPASNE IGRE pored pretpostavke da je virus namjerno proizveden tražim razloge u koje je svrhe spravljen ovako opasan virus i koji mu je cilj. Naveo sam kao mogućnost nekoliko stvari koje danas jasnije „vidim“ u kontekstu jednog šireg, ozbiljnijeg i utemeljenijeg zaključka za koji bih lično volio da je pogrešan. Smatram da je coronavirus stvoren zbog masovnog uništenja ljudi koje se može kontrolirati i za potrebe eventualno vođenog rata „dozirati“ na način koji odgovara strani koja ga posjeduje. Novi veliki igrač na svjetskoj sceni jeste Kina koja na osnovu nevjerovatnog ekonomskog, privrednog i naučnog potencijala želi nekakvu „pravilniju“ raspodjelu moći na svjetskoj sceni od ove koju je kreirala i, do ovih dana, sprovodila Amerika. Ta moguća dekompozicija odnosa velikih igrača na svjetskoj ekonomskoj, političkoj i vojnoj sceni svijeta, podrazumijevala bi nekakav nov svjetski poredak u kojem bi Kina, u najmanju ruku, bila ravnopravan partner Americi i stvorila bi za sebe ogroman ekonomski, vojni i politički prostor na kojem bi imala dominantan uticaj. U slučaju takvog razvoja događaja novi svjetski poredak bi neodoljivo podsjećao na nešto već viđeno, za šta se mislilo da je poraženo, prevaziđeno i da se nikada više ne može vratiti, tako da novi svjetski poredak, ustvari, i ne bi bio baš tako nov, već bi nas podsjećao na dobro poznati Hladni rat. Novi hladni rat bi se vodio između Amerike koja posjeduje ogromno iskustvo u vođenju takvog rata i novog velikog igrača Kine, koja je trenutno jedina država na svijetu koja ima potencijal da se suprotstavi američkoj dominaciji. To je osnovna hipoteza koju zastupam i smatram je vrlo mogućom s jednom novinom koja se odnosi na način zastrašivanja one druge strane i oružja kojim se prijeti. Pored nuklearnog naoružanja i zveckanja njim u prethodnom Hladnom ratu, danas imamo pored nuklearnog oružja i biološko oružje čija se razornost i u tom pogledu učinkovitost, za kratko vrijeme spoznala.



Ovo, po meni, eksperimentalno i plansko distribuiranje coronavirusa po svijetu jeste, i djeluje mi kao upozorenje šta se sve može desiti ako ne dođe go uspostave novog svjetskog poretka i preraspodjele moći. Moć biologije je za kratko vrijeme pokazala koliko je ispred moći fizike tako da poslije „adaptiranja“ na strah od upotrebe nuklearnog oružja idemo u novu, nepoznatu sferu procesa prilagođavanja na strah od upotrebe biološkog oružja koje se već „posijalo“ tu negdje oko nas sa žarištima u najrazvijenijim oblastima država koje su uz Ameriku. Mnogo je razloga da vjerujemo u efikasniju upotrebu biološkog oružja od nuklearnog. Nuklearno oružje, odjednom postaje „trapavo“, preskupo za proizvodnju, čuvanje, održavanje, transportovanje i sve one radnje i sredstva koja se vezuju za ovu strahotu. Materijalne posljedice upotrebe nuklearnog oružja su tako razorne i jasno vidljive da se njegova primjena ne može poricati tako da je teško izvodljiva manipulacija u vezi njegovog dejstva. Kada je u pitanju biološko naoružanje, za njega nema potrebe praviti posebne avione, lansirne rampe, satelite s daljinskim navođenjem, podmornice, ogromne baze u kojima se čuva, flote i eskadrile koje ga transportuju i šta sve ne. Biološko oružje jednom spravljeno nije toliko zahtjevno i lako je primjenljivo uz mogućnost negiranja njegove upotrebe, manipulacije njime uz postizanje željenog rezultata. Kada govorimo o novom svjetskom poretku i dekompoziciji odnosa u svijetu sa najnovijom primjenom biološkog oružja kao prinudom isključujemo mogućnost klasičnog ratovanja sukobljenih strana u ubijanju i nanošenju ogromne ljudske štete protivniku i zauzimanju njegove teritorije u fizičkom pogledu. Biološki rat koji je na djelu uspostavlja novi svjetski poredak koji se zasniva na preraspodjeli svjetskog tržišta i dominiranja njime uz jasna poštovanja pravila koja će kreirati trenutno najveće svjetske sile stvarajući tako dva bloka uz koja će vremenom pristajati i ostale zemlje bez velike mogućnosti nepristajanja uz jedne ili druge.

Ono što bih želio još naglasiti jeste činjenica koju ne smijemo nikako zanemariti a odnosi se na važnost kulturološkog i prije svega, političkog obrasca zemalja koje će pristupiti jednom ili drugom bloku. Smatram da će presudnu ulogu kao kriterij svrstavanja uz jedne ili druge biti privrženost i svjesnost značenja demokratskih vrijednosti i njihovih eksploatacija. Ne možemo zanemariti one nacionalne tradicije i političke sisteme koji preferiraju autoritarne i totalitarne sisteme vjerujući da su najbolji od svih. Ova izuzetno bitna činjenica ukazuje na vitalnost i moć totalitarnih sistema da ljudska prava i slobodu predstave kao čovjekovu neslobodu opovrgavajući teorije o trijumfu liberalne demokratije i kraju historije u smislu nepostojanja alternative zapadnim vrijednostima. Na samom kraju želim istaći da sloboda nema alternativu, da ljudska bića imaju pravo na slobodu i sopstveni izbor i da će najnoviji pokušaj ograničavanja ljudskih sloboda doživjeti, kao i uvijek do sada, još jedan poraz.