AJŠA ČIŠIJA: Nikad više sna u ramazanu nisam trebala, nego ovaj put. Uvijek sam ramazanom bila budna i naspavana bez obzira koliko malo odmora sebi priuštila. Tragom razloga svog stanja stigoh do mirisa somuna koji je najjači miris koji postač može osjetiti. Nikad manje nisam bila među svijetom, i nikad manje mirisa somuna ne osjetih. Tek nekoliko puta u toku čitavog ramazana. To je moj nemir.

Ispraćam najtužniji RAMAZAN u svom životu. Prvi out, ovaj put, sa zebnjom u srcu i ubjedljivom spoznajom da se ovim nešto VELIKO HOĆE. Ramazani su mi uvijek bili radost. Radost ustajanja na sehur, radost ibadeta u njegovim mubarek danima i noćima, radost iftara. Radost odricanja u ime Allaha, i radost budnosti u ime Njega. Ovaj ramazan je drugačiji, ovaj ramazan je donio prijetnju šutnje i izostanak čvrsto zbijenih safova u zajedničkoj molitvi. Ovaj ramazan nije napunio džamije. Ovaj ramazan je donio prijetnju opomene. Prijetnju nadolazećeg straha od Božje kazne, jer ... sve su prilike da je čovjek prešao dozvoljenu granicu. Svi mi. Prvi time što su taj granični prag prekoračili, a drugi time što te prve nisu spriječili da urade to što uradiše.

I, gdje smo sad?! Svako u svom nemiru. Možda moj nemir nije isti kao tvoj, ili njegov, ili njen, ali ... nemir je nemir. Islamski pozdrav je: "MIR" (SELAM). Tek sad raspoznajem njegovu veličinu i univerzalnost. Sad kad smo ograničeni da ga izgovaramo, jer nam je socijalni život zbog koronavirusa znatno uskraćen, vidim Božiji Znak u tome. Šta smo uradili da do situacije u kojoj jesmo dođe? Trvili se između sebe, ogovarali jedni druge, kidali rodbinske, komšijske i ljudske veze. Odavali se porocima. Isposlovali sebi ovo što sad imamo.

Ko mi može reći da će svijet biti isti poslije "Wuhana" i zla što i ovaj put poteče svijetom, ali ovaj put poteče ne ciljano ljudskom "rukom" na onog koga ČOVJEK MOĆNIK ODREDI. Ovdje smo svi jednaki. Nije li to ujedno i univerzalna poruka da smo svi jednako nezaštićeni i jednako mali u odnosu na Tvorca Svevišnjeg?!

Da ne bih bila patetična, a i da izbjegnem pogrešnu percepciju stvarnosti, vraćam se usključivo sebi i svom nemiru. Poučno je stati, osvrnuti se oko sebe, pa zaviriti u svoju dušu. Iftarila sam evo. Akšam klanjala ... Sjedim ispred kuće i pijem kahvu nemirno-mirna, osluškujući tišinu i udišući ovaj topli dah ramazanske noći. Zasigurno ramazanske noći imaju i topliji i mirisniji dah od drugih noći. Zašto sam onda nemirno-mirna? Zašto nisam opušteno-mirna? Evo ispostiću, inšaAllah, i sutrašnji, posljednji, dan RAMAZANA, ali znam da nisam bila ni upola uspješna u ovom ramazanu kao u prethodnima i to je ono što mi nemir daje. Nisam zadovoljna sobom. Željela sam više, nijet mi bio uraditi više za sebe. Istini za volju, postila sam, redovno ibadetila, ali sam bila ograničena u svemu tome. Jedini razlog je bio pospanost. Nikad više sna u ramazanu nisam trebala, nego ovaj put. Uvijek sam ramazanom bila budna i naspavana bez obzira koliko malo odmora sebi priuštila. Tragom razloga svog stanja stigoh do mirisa somuna koji je najjači miris koji postač može osjetiti. Nikad manje nisam bila među svijetom, i nikad manje mirisa somuna ne osjetih. Tek nekoliko puta u toku čitavog ramazana. To je moj nemir. To je budući strah. Polazna tačka vraćanja na početak. Početak koji pamtim. Djetinjstvo. Miris drače. Koliko li sam je samo s užitkom pojela. Pa dudovi: crni, bijeli, roza ... dide mog rahmetli. Pa BAJRAMI okupani srećom. Zar ništa lijepo više nemamo čemu u susret idemo, osim bijega u sjećanje?! A šta je bijeg u sjećanje?! Razgovor sa samim sobom. Ogledalo proživljenog. Odrađenog. Prohujalog. Povratak. Pa hoćemo li imati snage da u povratku nađemo izgubljenu nit smisla zajedničkog života svih Božijih stvorenja, ili ćemo ostati svako u svom malom svijetu? Ako se naš svijet toliko umanjuje, onda nam je kraj zaista već pokucao na vrata. Tješi me činjenica da su moje unuke noćivale kod mene, sehurile i iftarile sa mnom. Mladost je ispostila ove duge ramazanske dane. I kljanjala se Gospodaru Jedinom zajedno sa mnom. U nemiru mom sreća.

Nadam se da je ljudskost čovjeku dana jača od kušnje zla kojoj je sam kumovao. Isto tako se nadam da ćemo smoći snage da svoju mizeriju ne projiciramo na druge. Ova opaska se najviše odnosi na medijsko-političku harangu i moralnu niskost većine političara. Bog na sve motri, i bojmo Ga se. Molim Allaha da Pomogne sve ljude koji i koliko zrno gorušice dobra u sebi imaju. Da ih pomogne da ga uvećaju. Amin.

Bajram šerif mubarek olsun svim vjernicima-muslimanima!