Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

 
Pisana rijec


OD NIGDJEGRADA I NIGDJEZEMLJE, PREKO PERIPATOSA, DO POKVARENIH OGLEDALA
Procitaj komentar

Autor: Bošnjaci.Net
Objavljeno: 16. December 2022. 00:12:17
„Stalo vrijeme u red za pjesmu“, izbor iz poezije Muje Musagića, „Dobra knjiga“, Sarajevo, 2022.

Kada se pjesnik, poput Muje Musagića*), nakon sedamdeset i pet godina života i pedeset i pet godina književnog rada, u kojem je, pored ostalog, nastalo i njegovih trinaest knjiga poezije, nađe u poziciji da izvrši odabir za knjigu izabranih pjesama, sasvim je sigurno da se našao pred veoma teškim i delikatnim zadatkom: kako, bez „tuđe“ pomoći, izabrati pjesme, koje bi, u određenom trenutku, trebale predstavljati autorsku pjesničku reprezentaciju, ili neku vrstu pjesničke rekapitulacije, a da, pri tom, ne „tuguje“ za pjesmama koje su ostale izvan takvog izbora. A to se upravo „desilo“ ovom autoru, dok je za izdavačku kuću „Dobra knjiga“ pripremao izbor iz svog višedecenijskog pjesničkog stvaralaštva, koji je, na njegovu, a, nadamo se, i na sreću šireg kruga ljubitelja poezije, ovih dana objavljen u izdanju sve prisutnijeg i sve angažovanijeg izdavača „Dobra knjiga“.

Uz gotovo simboličnu pomoć Fondacije za izdavaštvo Federalnog ministarstva kulture, ovaj Izdavač je u svojoj luksuznoj ediciji „Zlatna nit“ štampao izabrane pjesme Muje Musagića, a izuzetno akribičan, sveobuhvatni, uvodni studiozni esej književnika Hadžema Hajdarevića, predsjednika Društva pisaca Bosne i Hercegovine, bit će od velike koristi svima onima koji se odluče da upoznaju slojeviti poetski svijet Muje Musagića, kojeg šira čitalačka publika i nije imala prilike upoznati, i pored toga što on veće pedeset i pet godina objavljuje svoju poeziju po književnim časopisima, i što je objavio trinaest knjiga poezije za odrasle, od kojih su mnoge i nagrađivane.

Upravo zbog toga je Hadžem Hajdarević, slijedeći hronologiju Musagićevih knjiga, u svom uvodnom eseju, pored ostalog, apostrofirao činjenicu po kojoj je riječ o pjesniku „...koji ne pripada nikojoj pjesničkoj generaciji, ne pripada ni nekim 'zajedničkim' usmjerenjima, grupama, 'školama', niti kojim generacijskopoetičkim 'hijerarhijama', a koji se osjećaju zadovoljnima u vlastitim, brižno uznjegovanim svjetovima, bez obzira na tekuće književne produkcije i književnostvaralačke izazove. U postojećem književnom životu, takvi pjesnički stvaraoci radije sudjeluju sa strane negoli što se umeću u bilo kakve žiže i književnovrijednosne sistematizacije...

A za Musagića je sve počelo, barem kada je o ozbiljnijem književnom radu riječ, njegovom prvom zbirkom pjesama „U Nigdjezemlji grad Nigdjegrad“, objavljenoj u Duvnu, daleke 1969. godine, u kojoj se mimikrijski, iza ovog gotovo bajkovitog naslova, krila početna književna inicijacija i imaginacija, još uvijek u difuznom stanju mladalačke energije, koja pokušava da se ukroti pjesmom, nagovještavajući, istovremeno, i svoja prva životna razočarenja u tom svom Nigdjegradu, na kraju svijeta, u nekoj Nigdjezemlji, kao što to stoji u stihovima:

„...Samo da mi polje rodi nekim dobrim žitom. /A polje me moje prevarilo:/ Nikla neka divlja raž“,
ili u stihovima: „...Kad kiše dođu i rastuže se rijeke/ kada bih imao čime/ gađao bih u vrijeme.“

Nakon prve knjige i višegodišnjeg „mirovanja“, neposredno pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu, (1992.) iz štampe izlazi njegova druga knjiga „Gorka izdaja trava“, za koju su neki kritičari rekli da predstavlja anticipacijski nagovještaj vremena i tagedije koja je uslijedila u proljeća te godine. Kataklizmatične slike ratnih stradanja, u kojima je ljudska egzistencija svedena na nivo instinkta, borbe za biološki opstanak i preživljavanje u opsjednutim gradovima i selima, mnogo se jasnije ocrtavaju u narednim knjigama „Stakleni dani“ i „Soba“ (1997. i 1998.) u kojima bi pjesničke poruke, pojednostavljeno naravno, mogle glasiti: „I kad topovi govore poezija ne umire!“, kao protuteza poznatoj izreci “Inter arma, silent Musae“ (U ratu muze šute).

Naravno, Musagiću, kao ni drugim bosanskohercegovačkim pjesnicima, u krvavoj, ratno kakofoniji, ni na kraj pameti nisu padale mudre izreke o topovima i muzama, niti su razmišljali o poeziji među zvijezdama, kao epifanijskoj i nadnaravnoj snazi kojom će se pobijediti konkretno ljudsko zlo, pa su, i mimo vlastitih želja, pjesničkim govorom bilježili ono što im se danima događalo pred začuđenim pjesničkim čulima – nadrealnu ljudsku patnju, glad, žeđ, progonstva, ranjavanja, umiranja... Tako će Musagić, u jednoj svoj „ratnoj“ pjesmi zapisati i ovo:

„Ares, bog ratni, sav u krvavoj pjeni,/ na koturaljkama dojaha do Grbavice,/ očima sam svojim sve to gledao...“, ili, u jednoj drugoj pjesmi:

„...Popušta očinji vid,/ popuštaju ušne opne,/ popuštaju mliječni zubi,/ popuštaju golubovi...“
To su ta vidljiva i opipljiva tragična ljudska stanja, u kojima sve „popušta“, u kojima se lomi sve što je ljudsko, civilizacijsko, puca i pretvara se u prah, nestaje u vatri i dimu, kao da nikada ljudska ruka i ljudska pamet nisu gradili gradove, škole, biblioteka, pozorišta... kao da nikada ljudski prsti nisu ispisili hiljade mudrih i lijepih knjiga, koje su se, u zlim, paklenim vremenima, našle na prozorima i na vratima polusrušenih domova, kao zaštita od metaka i granata.

Za knjigu „Šta će sad raditi prsti“ (2005.), neki su književni kritičari zapisali da se radi o pjesmama u kojima „čovjek, ili pjesnik, pjeva poslije rata“. I zaista bi se, kada bismo simplificirajući tu slojevitu poeziju na nekoliko karakterističnih naslova pjesama (>i>Šta će sad raditi prsti, Prva ljubavna pjesma nakon rata, Jutro poslije rata, Poslijeratna vremenska prognoza) moglo reći kako se ukupno vrijeme počelo mjeriti kroz dvije proste sintagme: prije rata i poslije rata. Ali bi se, istovremeno, u kontekstu bosanskohercegovačke historije, moglo postaviti i pitanje: kojeg rata?! Onog prvog, velikog, Onog drugog, velikog, Onog „malog“, lokalnog, građanskog, etničkog, ili Onog „nesretnog sukoba“, u kojem su svi ratovali protiv svih, pa se i ne može jasno razdvojiti ko je bio agresor, a ko žrtva.

Musagić tako, u pjesmi „Govore pjegave magle“, u ironijskoj intonaciji, nagovještava intenciju moćnih svjetskih centara, po kojoj sve treba brzo zaboraviti i posvetiti se mirnom rješavanju sukoba. Tragediju, planetarnih razmjera, genocid i pustoš treba skloniti ustranu u ime „viših ciljeva“, mira među narodima. O tome Musagić ispisuje ove stihove:

„Ništa nije bilo,/ ništa se desilo nije-/ govore pjegave magle,/silazeć' s visokog brijega// Ništa nije bilo,/ ništa se desilo nije – / tek kihnula je ptica/ na dlanu bronzanog sveca.“

Ratni i poslijeratni period se kod Musagića javlja bez imalo mržnje, želje za osvetom i revanšizmom. U gotovo lirskoj opservaciji, u pjesmi „Prošle zime u Sarajevu“ on ispisuje: „Prošle zime u Sarajevu nije bilo rata,/ zato je, valjda, padao veliki snijeg// Pingvinima bili su nalik/ ljudi po stazicama bijelim// Da je toliko behara na zemlju palo,/ govorile su, u sličnim prilikama,/ majke očeva naših,/ umiralo bi se od mirisa prevelikog.“

Upravo zbog ovakvih „ratnih“ i poslijeratnih stihova, književnik Željko Ivanković će u jednom svom komentaru Musagićeve poezije zapisati: „Bože, kada se sjetim koje su sve velike riječi na ovim mjestima i o ovim temama rekli brojni pisci, a Musagić ostaje mirni, tihi, a tako ubojiti i nemilosrdni lirik! Nakon ove knjige („Soba“), vjerujem, Musagić će konačno dobiti svoje mjesto u književnosti svog naroda, jer nakon nje više se neće moći šutjeti...“

Svoju dugogodišnju prijeratnu šutnju i prividno spisateljsko mirovanje u ratu, Musagić kao da je želio nadoknaditi objavivši redom ove knjige poezije: „Peripatos kraj Miljacke“ (2007.), „Sunce je ozbiljna zvijezda“ (2010.), „Druga konferencija ptica“ (2015.), „Na kraju umornog vijeka“ (2016.), „Evo prešli smo rijeku“ (2017.), „Listopadna pjesma ljubavna“ (2018), „Opet će se pisati soneti“ (2020.), te „U kvaru su nam ogledala“ (2021.). U štampi je i njegova najnovija pjesnička knjiga „Mjeseca plavog najmlađi sin“, koja bi se mogla pojaviti do kraja 2022. godine.

Sve su to bili ozbiljni razlozi da se Musagić opredijeli za širi izbor svoje poezije, jer bi se u okviru edicije „100 knjiga bošnjačke književnosti“ mogao javiti i jedan kraći izbor njegove poezije, pod naslovom „Polje me moje prevarilo“.

Mogli bismo ovaj kratki prikaz izabranih pjesama Muje Musagića zaključiti izvodom iz šireg eseja književnika i književnog kritičara Almira Zalihića, koji je, svojevremeno, pišući o poeziji ovog autora, iznio i ovakve ocjene:

„... Tako pažljivom čitaocu neće promaći kako je Mujo Musagić od onih, najrjeđih pjesnika ponorne vizije, koji vide više od suvremenika i koji su dublje od njih proniknuli u smisao svoje suvremenosti. Njegove pjesničke slike su precizne, zbog čega se mogu vrlo lahko vizuelno konkretizirati i prevesti na opise izobličenih, dezintegriranih likova svijeta. Dakle, u svakom trenutku možemo izdvojiti i definirati sliku za kojom je pjesnik posegao, a tek potom slijedi razmatranje pojmovnog i smislotvornog potencijala tih slika koje plijene svojom vizuelnom snagom. U Musagićevoj poeziji možemo pratiti preokret od slike do simbolične predstave, od vizualizacije do smislotvornosti. U zaleđu ovako tretiranih slika i ovog preokreta izvodi se temeljni ironijski i destruktivni zahvat u egzistencijalnu, socijalnu i metafizičku datost svijeta...“

Evo pjesme po kojoj je cijeli Musagićev Izbor dobio imenovanje:
„Kad se ljubav istrošila,/ stalo vrijeme sâmo/ u red za pjesmu. // U mali pješčani sat/ kosmički ulazi prah,/ u strogu mudrost rime - /kratki dugin vijek. // Premnogo je riječi kazano o suncu,/ a pokraj nas jednostavno/ izgara ljetni dan. //Stalo vrijeme sâmo/ u red za pjesmu“.




*) Mujo Musagić je rođen 10, aprila 1947. u Duvnu (sada: Tomislav-Grad), u kojem je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Višu pedagošku školu je završio u Mostaru, a fakultetsko obrazovanje stiče u Sarajevu, gdje živi i radi od 1978. godine. Prve pjesme, još kao učenik duvanjske Gimnazije, objavio je u studentskom listu „Naši dani“. Do sada je objavio 17 knjiga, među kojima je 14 knjiga poezije za odrasle.
Najveći period svog radnog vijeka Musagić je proveo u „Prosvjetnom listu“, informativno- stručnom glasilu prosvjetnih radnika u BiH, u kojem je obavljao poslove direktora i glavnog i odgovornog urednika, a od 2009. godine je u penziji.
Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine.

VRH



Ostali prilozi:
» MUHABET BIHORSKE I DRUGE PRIČE - ZUMBERA MURATOVIĆA
Božidar Proročić, književnik i publicista | 26. March 2024 14:35
» NA RASKRŠĆU SVJETOVA “USKI PROLAZ” I POEZIJA SENADINA PUPOVIĆA (II)
Božidar Proročić, književnik i publicista | 21. March 2024 13:14
» VEČE SAFETA HADROVIĆA - VRBIČKOG PROZOR U DUŠU CRNE GORE
Božidar Proročić, književnik i publicista | 07. March 2024 18:21
» ”ŽIVA VODA”, REBEKA ČILOVIĆ - PJESNIKINJA INTELEKTUALKA I BORAC ZA PRAVA ŽENA
Božidar Proročić, književnik i publicista | 26. February 2024 18:09
» SVJETLOST KALJAVIH SOKAKA
Eset Muračević | 22. January 2024 21:58
» TUTANJ GENOCIDA U VELIČANSTVENOJ POEZIJI HABIBA MANDŽIĆA
Dr. Džemaludin Latić | 04. January 2024 14:39
» ADEM KURPEJOVIĆ- ČUVAR NARODNOG BLAGA
Božidar Proročić, književnik i publicista | 10. November 2023 13:02
Ostali prilozi istog autora:
Optuzujembann.jpg
Feljtonalijaizetbegovic.jpg
fastvee.gif
EsmirBasic2312.jpg
EnesTopalovic54.jpg
AtentatnaBosnuavdohuseinovic1mart2022ad.jpg
Beharban.jpg
RancSalihSabovic.jpg
DokfilmBosnjaci454.jpg
hrustanbanner20april2020.jpg
Bos-Eng-pasanbegovic.gif
BANA34234.jpg
ArmijaBiH.gif
NjegosMilo.jpg
bosanskahistorijabanner.png
zlatni ljiljani.jpg
njegosvirpazar.gif
Istraga-poturica.gif
sehidska_dzamija_plav140x80.gif
hotel_hollywood_ilidza_sarajevo.gif